IVANKA TOMA Ostanemo li bez Ustavnog suda, tko će paziti predsjednike

Hrvatska se realno našla pred (nadajmo se privremenim) utrnućem Ustavnog suda. U lipnju istječe i produljeni mandat većini ustavnih sudaca, što znači da od ljeta više neće biti u funkciji institucije koja je bitna poluga u funkcioniranju vlasti. Rok u kojem bi se trebali izabrati novi suci curi kao pijesak kroz prste, a nema nikoga tko bi bio u stanju stisnuti šaku. Zato se Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti smatrala pozvanom da uputi ozbiljno upozorenje, gotovo vapaj, kako je krajnji čas da se počne rješavati problem. Akademici su organizirali znanstveni skup s kojeg su upozorili da se Ustavni sud gasi, a dr. Branko Smerdel, predstojnik Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, ponudio je rješenje za spas. Prezentirao je ideju da se ustavne suce, umjesto dvotrećinskom većinom koju propisuje Ustav, izabere većinom svih zastupnika, kako se to radilo prije ustavnih promjena 2010., te ponudio pravni manevar kojim bi se stvari vratile na staro. Ideja ima čitav niz manjkavosti, ali je dr. Smerdel barem nešto stavio na stol. Ako uspije isprovocirati ozbiljnu raspravu i odgovorne natjerati da se trgnu, učinio je jako puno.

A odgovornost, premda ga se na skupu u HAZU najviše spominjalo kao glavnog negativca, više nije na Zoranu Milanoviću i SDP-u, nego je na Domoljubnoj koaliciji i Mostu koji su preuzeli vlast. Nesporno je da je Milanović više puta ispalio da se ništa neće dogoditi ako ostanemo bez Ustavnog suda i pritom navodio zemlje koje ga nemaju, poput Švedske ili Velike Britanije. Dok su usta koja su to izgovarala bila premijerska, izjave su imale ozbiljan prizvuk prijetnje po opstanak institucije. Milanović je, međutim, izgubio vlast i funkciju, a problemi s Ustavnim sudom su ostali.

Akademici su na znanstvenom skupu problematizirali samo jedno pitanje - hoće li se na vrijeme uspjeti izabrati sedam ustavnih sudaca. Nitko, međutim, nije otvorio druge probleme, koji su takvi da se čovjek doista ima razloga pitati treba li nam ovakav Ustavni sud. Radi se, među ostalim, o tome da je saziv Ustavnog suda koji je na odlasku uzurpirao ovlasti sudbene vlasti i postavio se kao krajnja sudska instanca. U slučaju Branimira Glavaša, primjerice, najprije neoprostivo dugo - četiri godine - nisu donosili odluke, a onda su ga pustili na slobodu intervenirajući čak i u činjenice koje su se utvrđivale u sudskom postupku. Nadalje, u slučaju bivšeg premijera Ive Sanadera otišli su još i dalje pa su uz rušenje sudskih odluka srušili i sam Ustav jer su suspendirali ustavnu odredbu o nazastarijevanju ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala. To su samo najsvježiji i najkrupniji slučajevi koji se odnose na pravosuđe. Na mala vrata upletali su se i u političke odnose, pa su tako u jednome danu srušili Obiteljski zakon, dok se Zakon o pobačaju kiselio dva desetljeća.

Nadalje, u Ustavni sud na odlasku ušli su neki ljudi čije su kvalifikacije za tu dužnost u startu bile upitne, kako se kasnije se pokazalo - s pravom. Afere koje ozbiljno kompromitiraju instituciju nikada nisu riješene. Tajne mjere su pokazale učestale kontakte sutkinje Slavice Banić sa Zdravkom Mamićem koji je, navodno, preko nje namjeravao lobirati da se sruši Zakon o sportu, no ustavni se suci nikada nisu prema njima odredili. Nikada se nije u samome Sudu provela rasprava o tome, nije zauzet nikakav stav, a kamoli da se nešto poduzelo prema sutkinji. Predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec skandal je vrlo vješto pomela pod tepih, jednako kao što je to učinila u slučaju sutkinje Snježane Bagić, koja je polovicu stručnog članka doslovno prepisala od tajnika Ustavnog suda Teodora Antića.

Da se razumijemo, Ustavni sud je iznimno važna institucija i njegovo utrnuće moglo bi za posljedicu imati tektonske poremećaje u sustavu. On je tijelo koje se s razlogom naziva četvrtom granom vlasti jer, osim što odlučuje o povredi ljudskih prava, ocjenjuje ustavnost zakona i drugih propisa, ali je i jedino tijelo koje odlučuje o odgovornosti predsjednika Republike. Baš zato što ima iznimno važnu funkciju, važno je i tko će ubuduće imati privilegij ući u njegov sastav. Pred nama nije samo pitanje vremenskog škripca u kojem bi se trebala provesti procedura izbora novih ustavnih sudaca i nemogućnost dogovora između vladajućih i oporbe kako bi se dobila dvotrećinska većina. Kao jedno od glavnih pitanja nametnulo se kako stvoriti model u kojemu će se u Ustavni sud delegirati stručni, ali i časni i odgovorni ljudi. Na HDZ-u je kao najvećoj stranci vladajuće koalicije da to pitanje stavi na dnevni red i ponudi rješenja. Na SDP-u i ostalim strankama opozicije je odgovornost da ne opstruiraju.