IVANKA TOMA Radi nas i sebe, SDP-u i HDZ-u bi bilo bolje da zajedno sastave Vladu

Prvi put otkad ima višestranačje, Hrvatska se našla u situaciji koja vođama dvaju suprotstavljenih političkih blokova nalaže da se sastanu nakon izbora i otvore razgovore o velikoj koaliciji. Stvar je u tome što je HDZ potpuno, a u dobroj mjeri i SDP, već u stvaranju predizbornih saveza iscrpio svoj koalicijski potencijal. A to znači da će svako postizborno koaliranje predstavljati neprincipijelne saveze, ili, izravno rečeno, najvulgarniji oblik političke trgovine na koju će vođe velikih stranaka pristati samo kako bi si osigurali vlast.

Domoljubna koalicija s kojom HDZ ide na izbore već je sada kričavo društvo osam stranaka koje će teško uskladiti politike. Ono što o gospodarstvu, reformama, izbjegličkoj krizi i drugim temama govori predsjednik HSLS-a Darinko Kosor nema puno veze s onim što, barem u kampanji, propagira HDZ. S druge strane, ma koliko da je HDZ ideološki zabrazdio prema radikalnoj desnici, ipak nije na pozicijama koje zastupa Ladislav Ilčić i njegov Hrast.

Uostalom, ako HDZ održi predizborno obećanje i smanji broj ministarstava, a ministrima smanji plaće, kako će namiriti sve one koji su mu pomogli doći na vlast? Šefu HDZ-a Tomislavu Karamarku nema druge nego ih nahraniti po agencijama i državnim poduzećima, a zna se kamo to vodi.

SDP, na prvu, ima veći postizborni koalicijski potencijal. Ali se postavlja isto pitanje: Pod koju cijenu? IDS mu je izgledni i prirodni partner, u SDP-ov klub pristaje i Mirela Holy, možda i neki ljudi koji su se kandidirali na listama Mosta, SDSS također...

No, šef SDP-a Zoran Milanović zna da je sve to neizvjesno i da mu vrlo lako neće biti dosta, pa si već naveliko trasira put u pakt, pa makar i s crnim vragom. Milanović napadno okreće glavu od činjenice da Glavaš postrojavanjem mladića i djevojaka u crnim odorama poručuje da se u prošlih 25 godina nije promijenio ni za dlaku, i da bi i danas, kada bi se ponovile ratne okolnosti, bio spreman na brutalna zlostavljanja i ubojstva civila jednako kao i 1991. u Osijeku.

Ovo je jedna operetna manifestacija gdje su doveli neke dečke. Ne odobravam tu vrstu paradiranja, to je bez veze. Dok ovi ne budu nasilni, to je neka komična parada, baš me briga - riječi su kojima Milanović, da ne bi unaprijed izgubio tri glasa u Saboru, minorizira Glavaševo postrojavanje sokolske garde.

Kako god da se okrene, raspoloženje birača je takvo da ni jednoj strani ne daje takvu podršku da bi mogla komotno obnašati vlast. Što je još važnije, ni jedna strana neće skupiti dovoljnu većinu u Saboru da bi mogla provesti iole ozbiljniju reformu. Sudeći po dosadašnjem iskustvu, sasvim je realno očekivati da za sedam mjeseci Hrvatska više neće imati ni Ustavni sud.

Ako se u netom raspuštenom Saboru nije mogla skupiti dvotrećinska većina zastupnika koja bi izabrala dva suca, kako će se u novom sazivu u kojemu će izborni pobjednik imati još tanju većinu? A bez dvotrećinske većine nema ni reforme lokalne uprave i samouprave, nema uređivanja referenduma, definiranja pozicija Ustavnog suda... Iz više razloga je potrebna promjena Ustava, a da bi se u njemu išta kvalitetno i na bolje promijenilo potreban je politički konsenzus.

Sve ukazuje, uključujući i raspoloženje birača, da je sazrela situacija za veliku koaliciju. Zemlja se nalazi u teškoj ekonomskoj krizi, potrebne su nam korjenite reforme, od strukture lokalne vlasti, do zdravstva, školstva. Potrebna nam je sustavna i dugoročna demografska politika, dok izbjeglička kriza ozbiljno upozorava da se odmah nakon izbora mora postići suglasnost parlamentarnih stranaka po pitanju imigrantske politike.

Hrvatskoj je nakon ovih izbora nužna stabilna Vlada koja će predlagati i povlačiti poteze na duge staze, dulje od četiri godine koliko traje mandat. A takvu Vladu i takvu politiku Karamarko, kao ni Milanović, neće moći voditi s većinom kupljenom tijekom izborne noći i to po cijeni deset puta većoj od tržišne.

Oba politička lidera imaju i drugu opciju, možda lošiju za njihove ambicije i ego, ali sigurno bolju za domovinu u koju se kunu. To je da se nakon zbrajanja izbornih rezultata, ako se pokaže da doista nitko ne može sam formirati većinu u Saboru, sjednu za stol i po uzoru na CDU i CSU u Njemačkoj dogovore i potpišu sporazum o koaliciji. Bez obzira na ideološke razlike, mogli bi se dogovoriti oko porezne politike, oko reforme državne uprave, uvođenja čistog parlamentarnog sustava i drugih dugoročnijih reformi.

Ponudi li Karamarku suradnju, Milanović i SDP neće izgubiti obraz. S Glavašem ga gube već sada.