HRVATSKA I SVIJET

IVO BANAC Međuovisnost koja teče

 AFP

Doista je malo čudo Grčku iz Hrvatske gledati, da malo promijenimo i preusmjerimo Prologove riječi iz Držićeva “Dunda Maroja”, ali je zato mnogo veća čarolija (i glavobolja) čitati kako se na grčkom slučaju odaju prijetnje kakvoj-takvoj europskoj, pa i hrvatskoj, stabilnosti. Dok su političari uglavnom bili suzdržani, s izuzetkom Milanovića, koji je ipak kritizirao Tsiprasovu vladu, uobičajena ekipa Syrizinih poklonika nije se ustručavala u rasipanju posve neodgovornih lijevih fraza. Tako su anateme padale na Trojku i europske institucije jer oni pitanje povrata duga nisu shvatili „kao pregovore, već kao nametanje politike rezanja koja se posljednjih šest godina dokazala kao promašena i krajnje štetna“ ( Sandra Benčić, H-Alter, 3. srpnja). Takve prosudbe, doduše, imaju potporu niza američkih keynesianskih ekonomista, premda vrijedi spomenuti da se 2009. Paul Krugman protivio Obaminom bail-out planu za spašavanje banaka. Trošak od „samo“ 1,2 trilijuna dolara, koji su platili porezni obveznici, vjerojatno ga nije toliko uzbuđivao koliko Obamina vjera u banke kao pouzdane fiskalne ustanove.

Ipak, lijevo grebanje o grčku krizu najmanje se odnosilo na ekonomske aspekte. Plemenska pravila nalažu da politika zapovijeda gospodarstvom. Tako se rasprava o Grčkoj pretvorila u raspravu o EU - o nepravdama i nedemokratičnosti Unije i, dakako, o slijepom podilaženju Europi gotovo svih hrvatskih političara. Tu se posebno istakla jedna studentska sekta koja se predstavlja kao Radnička fronta („Raskidanje s kapitalizmom je istinska alternativa mjerama štednje, a to uključuje i nacionalizaciju banaka kao i ključnih gospodarskih sektora te stvaranja planske stambene, zdravstvene, obrazovne i socijalne politike“), no nisu zaostajali ni nekoć tihi zeleni aktivisti koji su živnuli erosom revolucije („stvara je jedna drug(ačij)a Europa koja se ne pokorava ekonomskom konstitucionalizmu i diktatu financija, koja ne podliježe lažnim izborima, lažnim slobodama i hinjenoj demokraciji koja nam se predstavlja kao jedina mogućnost - bez alternative“, Vedran Horvat, Lupiga, 5. srpnja). Ipak, kao da Syrizina referendumska pobjeda nije olakšala situaciju. Srećko Horvat (kontrolni etnonim) razočaran je odlaskom Varoufakisa („Pokazalo se da je Tsipras spreman žrtvovati ministra koji se odlučno borio protiv rigorozne štednje“, Slobodna Dalmacija, 7. srpnja), a Tomislav Jakić, uvijek optimist, za kojega je Tsiprasova vlada „(uglavnom) lijeva“, uočava ono što je „najvažnije od svega: vrijeme je da se Evropska unija podvrgne procesu unutarnjeg preispitivanja s ciljem redefiniranja. Ili, drugim riječima: vrijeme je da Evropska unija shvati kako više nije u pitanju budućnost Grčke, nego i njezina“ (Forum.tm, 6. srpnja).

Ono što je Jakiću najvažnije nije mrsko ni desnim protivnicima EU. Tako je „novi“ liberal Borislav Ristić, na tragu fascinacije ruskom politikom i dokazanog antiamerikanizma, otvorio karte koje tako neodoljivo nalikuju putinovskom špilu: „grčko ‘NE’ bi značilo pobjedu demokracije i principa suvereniteta nacionalnih država nad nedemokratskim principom nadnacionalnih ideoloških tvorevina kakva je Europska unija“ (Večernji list, 4. srpnja), a Nino Raspudić se pita (kud će suza neg’ na oko!) hoće li se Grčka, „ovisna o financijskim injekcijama izvana, okrenuti Rusiji ili Kini i utržiti ono jedino što joj je preostalo, geostrateški položaj“. A ako Amerikanci ne budu zadovoljni takvim ishodom, „neka ih onda oni malo kreditiraju“ (Večernji list, 3. srpnja). S ponešto komplementarnih pozicija desnog etatizma Drago Jakovčević također napada „njemačku“ EU: „Vidite, današnja je Unija zamišljena tako da jedino Njemačka iz nje ima prosperitet. Moramo odustati od politike bespotrebne i besmislene privatizacije te uvesti snažnu državnu ekonomsku intervenciju, pogotovo u industriji. Na taj ćemo način unutar deset godina moći izbjeći opasnost ulaska u grčki scenarij“ (direktno.hr, 6. srpnja).

Sve su protuliberalne politike komplementarne. Zato moramo biti zahvalni na reakcijama onih ekonomista i analitičara koji ne teže revoluciji, kaosu ili svemoćnoj državi. Oni su dakako na udaru populističkih proroka (nije bilo lako gledati izraz lica Darka Polšeka na programu Aljazeera Balkans, stisnutog između voditeljice i „znanstvenog sintezologa“ Slavka Kulića), ali su pokazali dužnu odgovornost. Komentari Martine Dalić, Gojka Drljače, Davora Huića, Tomislava Krasneca, Željka Lovrinovića, Zorana Kurelića, Vedrane Pribičević, Borislava Škegre, Velimira Šonje i samog Polšeka bili su posebno uvjerljivi i pridonijeli edukaciji ekonomski nesofisticiranih građana, među kojima se još osjeća jak utjecaj socijalističkog nadrilječništva. Rezultat je to sazrijevanja kritičke generacije koja nije formirana pod komunističkim utjecajem. Za nas je najpoučniji naglasak na Syrizinu odbijanju reformnih mjera, čak i nakon referenduma. Takva tvrdoglavost tipična je i za dobar dio hrvatske državne i ekonomske politike. Spremnost na uklanjanje ove prepreke mora biti glavni test za perspektivne političke stranke na jesenskim saborskim izborima.

Kompromisni etos Europske unije previše ohrabruje one koji su poput lidera Syrize skloni političkim obmanama. Primjer takvog razmišljanja na svoj način je razložio Danko Plevnik formulom „Svi su ovisni o međuovisnosti, a ona je proces koji teče u EU-u, ali i izvan EU-a“ (Slobodna Dalmacija, 5. srpnja). No, nije uopće sigurno želi li Syriza kompromis. Njezini lideri u značajnom su broju pripadnici ultralijevih „groupuscules“ proisteklih iz Komunističke partije (KKE). Nije nevažno da su također često pripadnici elitnih obitelji te da su školovani na vodećim zapadnoeuropskim i američkim sveučilištima. Sve im to daje stavroginovsko ozračje ressentimenta i rizika dosta tipičnog za nadarene pripadnike provincijalnih viših klasa. Po nekim mišljenjima, privlačna im je posebna primjena Nashovog ekvilibrija po pravilima iz filma „Buntovnik bez razloga“, u kojemu je dobitnik onaj tko zadnji iskoči iz jednog od dva automobila što jure prema provaliji. Moglo bi se zaključiti da početak novog putovanja s revolucionarnom drahmom u praznom džepu počinje skokom s litice. Tko će prvi?

P.S.: Povijesni falsifikati u obrani vlastite stražnjice nisu nepoznati među preživjelim nositeljima propalih diktatura. Tako nas je stari veseljak Manolić odlučio nasmijati kronikom svoje „borbe za suverenu i socijalnu Hrvatsku“. Ne samo da je Manolić uvijek radio za suverenu Hrvatsku nego je redovito spašavao žrtve udbaške represije. Jedino čudi kako mu je to s lakoćom polazilo za rukom kad je (čujemo) cijela Hrvatska bila prošarana udbašima. Štoviše, doznali smo da su udbaši pisali Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika ili, preciznije, da Manolić ima „čvrste spoznaje da Deklaraciju nisu napisali književnici ni jezikoslovci, već djelatnici tadašnje službe ‘državne sigurnosti’“. Također smo doznali da je bilo i nekih znatno manje domoljubnih udbaša, poput supruge „jednog od najvećih hrvatskih intelektualaca, koja je bila major Udbe“, pa je dotična Deklaraciju „još u njezinim povojima (?) dostavila Beogradu“ (Jutarnji list, 6. srpnja). Pored pokušaja da se Vlado Gotovac i njegova prva supruga Vlasta kompromitiraju ovom konstrukcijom, Manolić želi dokazati da su gotovo svi Hrvati velike Titove ere bili udbaški cinkaroši, osim njega samog.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:15