IVO BANAC Vatromet za obljetnicu Daytonskog sporazuma

Prije dvadeset godina u Parizu je potpisan Mirovni sporazum o Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Daytonski sporazum. Sklopljen je blizu gradića Daytona, u državi Ohio, u hangaru u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson, gdje je 1905. Orville Wright skoro četrdeset minuta letio svojom trećom letjelicom. Dugoročniji od Wrightova postignuća, sporazum sklopljen u Daytonu, koliko god nestabilno, leti već dvadeset godina. Ipak se čini da mu je rok trajanja pri kraju. Što god se danas pričalo kako bi se prikrio kontinuitet neodgovornosti, Daytonski je sporazum u prvom redu bio nepodnošljivo kompromisan. Diplomati poput pokojnog Richarda C. Holbrookea, glavnog američkog pregovarača, željeli su se što brže riješiti neugodnoga bosanskog problema, koji je rastao do razmjera srebreničkog pokolja zahvaljujući embargu na uvoz oružja i nemaru Clintonove administracije. Zato su Amerikanci, njihovi europski saveznici i Jeljcinova Rusija nametnuli privremeni mir pod uvjetima koji su bili manje-više prihvatljivi svima, uključujući liderima triju narodâ u Bosni i Hercegovini i njihovim vanjskim sponzorima.

Amerikanci i Europljani, uz značajnu investiciju u novcu i vojnoj sili, dobili su ne samo mir, nego i potvrdu premoći nad “infantilnim” Balkancima. Kati Marton, Holbrookova udovica, veli da je u pojedinim trenutcima “Richardova uloga bila ona in loco parentis - provoditi pravila na snazi u školskom dormitoriju nad djecom koja su se izuzetno loše ponašala” (The New York Times, 18. studenoga). Ništa manju zadovoljštinu dobili su Srbi koji su nagrađeni onim što su nasilno prisvojili. Dobili su pola BiH pod svojim imenom, koje je nakalamljeno tamo gdje je srbizacija sporazumno legalizirana. K. Marton nas želi uvjeriti da je Holbrookeu bilo žao (“Richard had his own regrets”) što je imenom Republika Srpska “dana iluzija da je riječ o vlastitoj /srpskoj/ republici”. Naknadno tumačenje ništa ne košta, niti išta mijenja. U stvarnom Daytonu Holbrooke je insistirao na srpskom imenu za srpski entitet, na čemu međunarodna zajednica ustraje i danas. Zato i nema dokaza da bi itko od daytonskih potpisnika, uključujući Hrvatsku, dovodio u pitanje srpsku tapiju nad RS-om. Krokodilske suze pripadaju nekom drugom žanru.

Ni hrvatski udio u Daytonu nije bio zanemariv. Za narod koji je u postotku bh. stanovnika pao sa 17,38 u 1991. na 14,6 u 2013. godini, Hrvati su u podjeli bh. vlasti dobili trećinu države i polovinu većeg entiteta - Federacije BiH. Naravno, vlast se mjeri stvarnim utjecajem, a taj je opadao nakon Daytona, posebno kao rezultat demilitarizacije i niza reformnih poteza visokih predstavnika. Ipak, poistovjećavati hrvatski udio u vlasti s dokinućem zaštitnih pravila iz prethodnog Washingtonskog sporazuma (1994.) i pravilima izbora hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH, što je kompromisom riješeno za opće izbore 2014., nije neki argument. Izbor autentičnih hrvatskih predstavnika onemogućen je ponajviše u RS-u. To se ne može tvrditi za Federaciju, gdje je gospodarsko stanje Hrvata u prosjeku bolje nego ono Bošnjaka i Srba, a političke slobode neuporedivo bolje nego ikad u povijesti BiH. Zato su povremene kampanje za “trećim entitetom” pogrešno usmjerene. Umjesto inzistiranja na novim etničkim prostorima, bilo bi bolje ukidati postojeće i tražiti zajedničke putove k učinkovitijoj upravi - eliminacijom suvišne birokracije, koja u BiH već poprima karikaturalne razmjere.

To se ne može postići centralizacijom ili nadnacionalnim identitetom iz austro-ugarske ili jugoslavenske ideološke ropotarnice, čemu su skloni pojedini Bošnjaci. Zato je vrlo važno da bošnjačke stranke imaju više razumijevanja za nove samouprave na cjelovitom teritoriju BiH koje bi mogle pridonijeti logičnijem samoupravnom dizajnu, sličnom onom sa šest okruga iz austrougarskog razdoblja, te tako postati lijek protiv svakog separatizma. Jedino će se tako izgraditi ona vrsta države koja se može uspješno kvalificirati za članstvo u NATO-u i EU. Takav pristup imao bi i dodatnu prednost što se ne bi išlo za “rješavanjem” svih otvorenih pitanja, koja možda nikad i neće biti definitivno “riješena”, nego upravo postupnim preuzimanjem europskih političkih standarda, dakako u oblicima koji odgovaraju bh. iskustvima.

Planske nadogradnje Daytona pokazale su se neadekvatnim ili lakim zalogajem za bh. etnokracije. Tako je bilo s tzv. Travanjskim paketom ustavnih promjena iz 2006., a i s Butmirskim paketom iz 2010. U međuvremenu, Moskva se duboko umiješala u bh. odnose i upustila u sustavno ometanje pristupa BiH euroatlantskim integracijama. Ruska politika preuzela je ulogu zaštitnika Dodikovih protureformnih inicijativa, uključujući njegove najnovije odluke za prekidom suradnje s Državnom agencijom za istrage i zaštitu (SIPA) te Sudom i Tužilaštvom BiH zbog uhićenja skupine Srba optuženih za ratne zločine u Bosanskom Novom. Na taj način Dodik namjerava iskušati odlučnost bh. javnosti, ali i međunarodne zajednice. Ne bude li adekvatne reakcije, spreman je isprovocirati potpunu paralizu državnih ustanova i provesti izdvajanje RS-a iz BiH. Dodik je prošlog petka zahvalio delegaciji Ruske državne dume za potporu. Putin mora odlučiti je li mu potrebno još jedno ratno žarište u luku nestabilnosti od Jadrana do Kaspijskog mora.

Delegacija EU u Sarajevu, te veleposlanstva SAD-a, UK, Njemačke, Francuske i Turske, zauzele su oštar stav protiv Dodikove samovolje. Premda je situacija krajnje opasna, Hrvatska se još nije oglasila. Dok Zagreb spava, a mediji se zabavljaju akrobacijama Zorana Milanovića, značajno je da su na kraju progledali i trećeentitetski mačići među bh. Hrvatima, koji su godinama uredno igrali u Dodikovoj lutkarnici. Naime, upravo je otkriveno da su “Hrvati koji /Dodika/ podržavaju u očima međunarodne zajednice... viđeni upravo onako kako je i on viđen: kao separatisti i beskrupulozni nacionalisti. Treba li Hrvatima dodatni sukob s međunarodnom zajednicom ako znamo da su od 1995. naovamo svi izgubljeni? Naravno da ne... A Dodikova podrška Hrvatima? Naivno je misliti da je to činio iz ljubavi: politika je kurva, a svaka je podrška Hrvatima bila samo uperena puška protiv Sarajeva. Hrvati su u svemu tome bili topovsko meso... Za izgradnju države potrebne su i neke zajedničke institucije, koje moraju biti imune na separatizam” (poskok.info, 12. prosinca). Dodikov vatromet za dvadesetu obljetnicu Daytona možda se pretvori u ruski bumerang.

P.S.: Forum.tm, virtualni ostatak ostataka amputiranog Večernjakova uda za neobično ozbiljne ljevičare, otkrio je da je Ivan Zvonimir Čičak ne samo “retuđmanizator” nego da se 1990-ih, nakon što se razišao s Tuđmanom, “posvetio zaštiti ljudskih prava, naročito progonjenih Srba, što je okrunio borbom za ljudska prava Branimira Glavaša”. Ne treba biti tako dosljedan kao Milan Jajčinović ili tako svestran kao Nino Raspudić da se shvati zašto je Čičak pravo ogledalo za sve spomenute, makar se radilo o jednom malom priznanju koje je došlo sa zakašnjenjem od petnaest godina. Jer jedino se u Hrvatskoj može dogoditi da šef države, zahvaljujući Mesiću i Josipoviću, odlikuje predsjednicu Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i predsjednicu Fonda za humanitarno pravo, također u Srbiji, prije nego što se takvo priznanje uruči predsjedniku Hrvatskog helsinškog odbora (HHO). Kad vjerodostojni povjesničari budu pisali povijest 1990-ih godina, postat će jasno da su upravo Čičak i HHO u tom razdoblju osvijetlili obraz Hrvatske, posebno u vezi s masovnim kršenjem ljudskih prava hrvatskih Srba, ma što o tomu mislili trotli iz foruma.tm. Možda su to gospoda Pupovac i Ivica Đikić zaboravili, a možda je problem u tomu što to ne mogu zaboraviti, ali naslovnica Novosti od 11. prosinca njihov je obraz i njihovo ogledalo.