IVO BANAC Vjerovali ili ne, korifej liberalnih blogova Ristić smatra da je današnji SAD, a ne Rusija, jedini pravi nasljednik SSSR-a

Upravo kad smo se ponadali da su strahote etatizma obnovile životne sokove stare liberalne misli, nikad naročito utjecajne u našoj unezvjerenoj sredini, dolazi hladan tuš. Borislav Ristić, korifej liberalnih blogova, predstavio se kao putinovac ili, u najmanju ruku, kao antiantiputinovac. U svojoj najnovijoj kolumni (Večernji list, 26. travnja) vrlo uvježbano igra obrascima trivijalnih prigovora u napadima na američku politiku, po njemu izvorištem ukrajinske krize, premda je posve jasno da upravo Putinova politika ugrožava ukrajinsku slobodu i nezavisnost. Već smo vidjeli da je takav stav postao uobičajen kod naših desnih sektanata, ali još više kod njihovih lijevih dvojnika. Takvo što ipak se nije moglo očekivati od analitičara koji je tako uvjerljivo ukazivao na redukcionističku suštinu “antifašističkog” svjetonazora (Večernji list, 28. veljače).

No, ni to nije najgore. Da bi zadovoljio svoje trivijalne prigovore realnoj slici ruske agresije, Ristić cjepidlači o navodnim razlikama između ukrajinskog i hrvatskog iskustva, jer “dok je Hrvatska krenula na put demokracije i neovisnosti demokratskim izjašnjavanjem građana na izborima, dotle je u današnju Ukrajinu demokracija uvedena ulicom i svrgavanjem legitimno izabranog predsjednika nasilnim putem”. Moglo bi se zaključiti da Ukrajina nije bila neovisna prije svrgavanja Janukoviča te da ovaj “legitimno izabran predsjednik” nije izabran “demokratskim izjašnjavanjem”, što je, dakako, po mnogočemu i točno.

Upravo zato i nije bilo moguće slijediti hrvatski model, ako uopće možemo govoriti o hrvatskom modelu u trenutku kad su komunisti svuda bili kooperativni te u strahu od gorega nisu stvarali prepreke demokratskoj tranziciji u istočnoeuropskim zemljama, pa ni u većini jugoslavenskih republika. No, to nije kraj priče.

Još jednim trivijalnim prigovorom, umotanim u liberalno doktrinarstvo, Ristić dovodi u pitanje i narav same tranzicije: tranzicija, tvrdi, nije uopće uvela liberalno-demokratski sustav nego “uspon demokracije i nacionalnih pokreta”, od čega je u prvom redu profitirala iznova ujedinjena Njemačka (“Bio je to veliki povijesni momentum Njemačke”). Ristićev zaključak je da uopće ne živimo u liberalnom kapitalizmu, nego u nekom dvojbeno demokratskom međuprostoru.

Ako je tako, zašto bi onda svrgavanje Janukoviča predstavljalo takav izazov? Zanemarimo li Ristićevo liberalno čistunstvo - uvjerenje da je svaki prevrat suprotan uzvišenim liberalnim idealima (što je teško prihvatiti ako znamo barem nešto o povijesti liberalnih revolucija) - odgovor je u stranom posredništvu. Vjerovali ili ne, Ristić smatra da je “današnja Amerika, a ne Rusija, jedini pravi nasljednik Sovjetskog Saveza”. Razlog tomu je što Amerika, kao nekoć Sovjetski Savez, slijedi “nalog širenja revolucije”. Sovjeti su to radili po lenjinističko-trockističkom obrascu, a “danas Amerika, svladana istom ideologijom, pokušava izvesti [valjda: izvoziti] demokraciju.” Istom ideologijom? Da, jer “nije slučajno da uobličitelji američke vanjske politike listom imaju trockističku prošlost”.

Prilično je razočaravajuće da Ristić, koji je u svom blogu (Liberalni cafe, 25. srpnja 2014.) te nedavno u svojoj kolumni (Večernji list, 28. ožujka) tako uvjerljivo razobličavao antisemitizam ljevice, upao u klasičnu antisemitsku klopku, koju je svojim doktrinarstvom tako lijepo razapeo. Provjerena je lijeva patka da su neokonzervativci zapravo bivši trockisti, što je eufemizam za Židove. I doista, Irving Kristol, Nathan Glazer i još neki neokonzervativni intelektualci su i Židovi i bivši trockisti. Ali kakve to veze ima s Obaminom administracijom, osim ako Ristić ne prozivlje pojedine visoke članove administracije, poput Victorije Nuland, koja sasvim sigurno nije bivši trockist? To bi tek bio nevješto skriveni antisemitizam. Umjesto da vodi računa o tome kako je samo u prošlih nekoliko dana (25. - 28. travnja) poginulo četvero i ranjeno 26 ukrajinskih vojnika, da su proruski pobunjenici u napadu kod sela Širokine (Mariupolj) izvršili najžešći napad na vladine trupe od veljače, da su u napadu na selo Novolaspa, također u Doneckoj oblasti, upotrijebili višecijevne lansere raketa Grad, da Putin u Ukrajini, po procjeni eksperata, provjerava kroničnu nesposobnost EU da obrani vlastite interese (Wolfgang Münchau u Financial Timesu, 26. travnja), Ristić, posve suprotno vlastitoj liberalnoj identifikaciji, ne samo da dovodi u pitanje američku ulogu u Ukrajini, nego i promiče antiameričke teorije zavjere.

U jednom ranijem ispadu (blog.vecernji.hr, 26. kolovoza 2014.), Ristić je iznio neuvjerljivu tezu kako je upravo Woodrow Wilson “Americi dodijelio ulogu glavnog promotora i izvoznika demokracije u svijetu”. Kako bi isključio bilo kakvo pozitivno čitanje wilsonovskog idealizma, bez kojeg bi našu Dalmaciju davno prigrabio talijanski imperijalizam, Ristić tvrdi da Amerikancima “nije bilo dovoljno samo teritorijalno i ekonomski uništiti stare kontinentalne sile [dakle, Njemačku i Rusiju].

Trebalo je u njima posijati i otrovno sjeme revolucije.” Istim bajanjem priziva fantastične priče o tomu kako su lobiji na Wall Streetu financirali boljševički prevrat i naciste. Srećom, premda je po Ristiću “Zapad odavno napustio svoje liberalne i demokratske korijene” (?), pad Berlinskog zida “je označio kraj Prvog svjetskog rata i krah jakobinske politike Zapada”. Slijedom ove nadasve povoljne zgode, nova Rusija i ujedinjena Njemačka “tijekom devedesetih i dvijetisućitih ustrajno rade na sve većem približavanju i povezivanju - na užas Zapada, prije svega Sjedinjenih Država”.

I dok naš protuzapadni liberal navija za što veću “stabilnost i neovisnost Europe”, neupitno neliberalni Sergej Lavrov dao je oduška stvarnim planovima svoje zemlje. Na pitanje novinara, koji je nadahnut čežnjom carice Aleksandre Fjodorovne za rusko-njemačkim savezom upitao hoće li Rusija i Njemačka opet podijeliti Poljsku, jer, “kad su Rusija i Njemačka zajedno, granične se države ne čuju”, Lavrov je odgovorio: “Pozajmili ste ovaj koncept od carice Aleksandre. Mislim da je ovaj savez, u obliku otvorenog partnerstva između Rusije i Njemačke, nužan ne zato da bi se djelile zemlje, nego da se uzdrma Europska unija. Ona linija koja podržava interese zemalja članica mora prevladati u EU. Politika EU ne smije biti na raspolaganju nekih marginalnih entiteta koji slijede prekooceanske naredbe” (www.mid.ru, 22. travnja). Bilo bi dobro kad bi donositelji odluka u svim “marginalnim entitetima” vodili računa o tomu kako se na njih gleda u Moskvi. Za njih stvarno postoje dvije mogućnosti: natrag u stoljeće Aleksandre Fjodorovne (za Ristića “stoljeće liberalizma”) ili pak ustrajna obrana liberalne demokracije od njezinih otvorenih i prikrivenih neprijatelja.