Izgubit će Europska unija, ali još više izgubit će Britanci

Uobičajena fraza u tiskanim medijima “koliko je poznato do zaključenja ovog izdanja” u slučaju već famoznoga Brexita realno ne igra gotovo nikakvu ulogu. Dakle, o tom se fenomenu, jedinstvenom u povijesti Europske unije, može s relativno visokom razinom vjerodostojnosti, pa čak i preciznosti pisati, iako “u trenutku zaključenja ovog izdanja” još uvijek nije poznato što su, ako išta, šefovi država i vlada zemalja članica EU dogovorili u Bruxellesu. Usudit ću se reći da je to zapravo manje važno od onoga što je dogovoreno u prosincu prošle godine na summitu o klimi u Parizu. Iako se paralela može činiti neumjesnom, na svoj se način može usporediti s posljednjim sporazumom o primirju u Siriji nakon kojega su se bitke dodatno rasplamsale.

Kakav god dogovor bio postignut, a signali nakon pregovora u noći s četvrtka na petak upućivali su na oštriji stav nekih europskih država nego što je britanski premijer David Cameron očekivao, konačnu će odluku o svemu dati stanovnici Ujedinjenog Kraljevstva na referendumu. Pritom je, kako ističu diplomatski kuloari, Cameronu jasno rečeno: dogovor koji postignemo je zadnji, a nećemo pristati ni na ponavljanje referenduma - što Britanci kažu, tako će biti.

I takav stav europskih lidera može se lako razumjeti, čak i opravdati. Britanija je uvijek bila otok blizu Europe, taj Kanal, ne toliko širok, predstavljao je golemu civilizacijsku i kulturnu barijeru. Tako će se Englezi uvijek, s pravom, dičiti najstarijom demokracijom, ali neće biti sretni što im je sadašnja kraljevska loza zapravo njemačkog podrijetla. Ljuti su na Francuze jer su ih Normani jedini u povijesti okupirali i asimilirali, generirajući tako jezik koji ima barem 60 posto romanskih riječi, ali će na njih uvijek gledati i posprdno jer su ih spašavali u dva svjetska rata.Konačno, jedan od temelja svake moderne države, pravni sustav Ujedinjenog Kraljevstva, bitno se razlikuje od onoga na Kontinentu.

Svjetska sila

Razlike su velike i London ih uvijek rado ističe, doživljavajući sebe i dalje kao svjetsku silu iz doba kraljice Viktorije kad u “Britanskom Carstvu nikad nije zalazilo sunce”. Jedan od primjera te njihove “veličine” bila je i odluka da ne sudjeluju na prvim svjetskim nogometnim prvenstvima - oni su nogomet izmislili pa ga stoga sigurno i najbolje igraju. Konačno su 1950. godine odlučili izaći na megdan “ostalima” i dosad ostvarili samo jedan zapaženiji rezultat: Svjetski kup osvojen na domaćem terenu spornom sudačkom odlukom.

Tako je nekako bilo i u doba kad je Europa počela graditi današnju Uniju. London je to promatrao, a kad se pokazalo da se broj članica povećava, da se potpisuju neki važni ugovori (Rim 1957.) koji vode prema lakšoj trgovini te da glavnu riječ u svemu tome vode Pariz i tada još Bonn, počelo se i u Downing Streetu 10 ozbiljnije razmišljati. Jer, stvara se ekonomska snaga koja bi mogla postati ozbiljan suparnik pa bi stoga bilo možda dobro priključiti se tom klubu (Britancima se mora priznati da imaju sjajan osjećaj za humor, i to na svoj račun, primjerice Ministarstvo blesavog hoda Montyja Pythona; tako u seriji “Yes, Prime Minister”, koja uistinu predstavlja živu razudbu britanske administracije, činovnik Jeffrey objašnjava: “U EU smo ušli kako bismo mogli iznutra raditi probleme, na kraju krajeva zato smo ušli i u UN”; a u svakoj šali ima pola istine). No, tada je u Parizu stolovao Charles de Gaulle, general koji je postao predsjednik i koji je, uopće ne razmišljajući, dva puta stavio veto na ulazak Britanije u tadašnju Europsku ekonomsku zajednicu. Pustimo sad na stranu što je bio ljut jer sjedište NATO-a nije bilo u Parizu te šumove u komunikaciji s Londonom: de Gaulle je bio uvjeren da Ujedinjenom Kraljevstvu nije mjesto u kontinentalnoj integraciji. Kad se pojavila snažna podrška s druge strane Atlantika, de Gaulle je bio više nego siguran da je u pravu te je govorio da bi “Velika Britanija bila američki trojanski konj u Europi”.

Britanija je u EEZ ušla odmah nakon de Gaulleove smrti i svi su bili “sretni i veseli” dok se nije pojavila Čelična lady, Margaret Thatcher. Samo šest godina nakon ulaska u članstvo, 1979., ona je ultimativno zatražila rabat na uplate u europski proračun (treba napomenuti da će princ Charles biti jedan od najvećih primatelja pomoći iz poljoprivrednih fondova). I taj remetilački faktor EU će postati konstanta, traže izuzetke, ne pada im na pamet pristati na zajedničku valutu ni na schengenski sustav. A i Lisabonski sporazum su prihvatili na jedvite jade izborivši se opet za izuzeća.

Očekivalo se da će biti nešto bolje tijekom mandata laburističkih premijera Tonyja Blaira i Gordona Browna od 1997. do 2010., ali ni njima nije padalo na pamet bilo kakvo približavanje politici “više Europe”. I upravo u njihovu razdoblju počinje sve snažnije sazrijevati ideja Brexita. Među mnogim razlozima istaknut ćemo veliko proširenje EU 2004. godine kad se na Otoku pojavio strah od rijeke Istočnoeuropljana koji će im pokrasti poslove. To se kataliziralo tijekom financijske krize - a ostao je zabilježen i napad jedne Britanke na Browna u kampanji: “Zašto ste pustili ove Slavene?” - iako su i britanski mediji, koji nisu eurofilni, objavili da ti migranti snažno pridonose proračunu i rade brojne poslove koje domaćini više ne žele. Konzervativci su nanjušili da bi to mogla biti dobra predizborna tema, a vjetar u jedra dala im je stranka UKIP koja se otvoreno zalagala za Brexit. Zanimljivo je da je na izborima za Europski parlament UKIP osvojio 24 mandata, ali na britanskim je izborima ostao bez ijednoga.

Euro u problemima

Grexit je bio još jedan katalizator kad je euro bio u problemima pa je London bjesnio što i oni moraju financijski pomagati. A kad tome dodamo da su tijekom krize ojačani brojni mehanizmi financijske kontrole u eurozoni, ali i u EU, za London je to bilo previše. U opasnosti se našao City, financijski centar, a on je sakrosanktan.

Ostanak Britanije u EU bio bi najbolji scenarij. No, u tom će slučaju London nositi stigmu prve zemlje koja je htjela van, a ostala ucijenivši ostale (EU treba reforme, jasno, ali britanski prijedlog ih se samo površno dotiče). Ako se, pak, dogodi Brexit, na gubitku će biti EU, ali još više Britanija jer će izgubiti brojne povlastice pa će ekonomske posljedice biti snažne. Konačno, u takvim bi se okolnostima možda opet probudila ideja samostalnosti Škotske koju bi onda EU primila u članstvo. Nakon toga Britanija više neće biti velika sila, a sve se to, pak, nikako neće sviđati Washingtonu.