Između rusofila i eurounijata

Haaški suci što su Srbiji u studenomu podarili Šešelja nisu morali znati da će ovaj sociopat umjesto izglednog pogreba zaslužiti čak 22 skupštinska mandata na izborima koje je Aleksandar Vučić održao u travnju, dvije godine prije isteka mandata svoje vlade. No, Vučić je mogao znati da je njegov učitelj Šešelj, makar i polumrtav, opasan konkurent. Bilo kako bilo, upustio se u izborno kockanje, koje je otežalo njegovu poziciju. Vučićeva Srpska napredna stranka (SNS) s partnerima imala je od ožujačkih izbora 2014. solidnu većinu od 158 poslanika. Sad ih ima 131, od kojih su tek 98 Vučićevi naprednjaci. Vučićev glavni suparnik Ivica Dačić, socijalistički šef i ministar vanjskih poslova, kojega se Vučić nastojao riješiti, imao je 44 mandata 2014. godine. Sad ih s partnerima ima znatno manje, tek 29, ali dovoljno da se možda opet vrati u novu, još neformiranu vladu. Vučić nije uspio odstraniti ni Demokratsku stranku, koja je preživjela s nešto manje mandata (29), ali se zato u skupštinu vratila krajnja desnica - Šešeljevi radikali (22) i Dveri-DSS (13), koja 2014. nije imala niti jedan mandat.

Ne samo da proruska krajnja desnica danas drži znatan broj mandata, nego je i tobože proeuropski Vučić u svoju koaliciju primio prorusku Srpsku narodnu partiju (SNP) Nenada Popovića, doktoranda moskovskog MGU-a i predavača na istom sveučilištu, koji vodi poslaničku grupu prijateljstva s Rusijom. Sve to govori u prilog slabljenja proeuropskih raspoloženja u Srbiji i rastu agresivnog putinovskog utjecaja u našem susjedstvu. Rusija danas ugrožava Crnu Goru i Makedoniju, a u Dodikovoj Herrenvolk republici održava vlast gazda Mile. Zato i ne čudi entuzijazam ruskih komentatora o izbornim rezultatima u Srbiji. Politolog Oleg Bondarenko tvrdi kako sada “svaki srpski političar ima (ili, ako želi, može da pronađe) u Moskvi prijatelja, partnera i saveznika. Uspostavljeni su odnosi i formirani tandemi Nikolić-Putin, Vučić-Rogozin, Dačić-Babakov i tako dalje, sve do onih najmanjih, koji funkcionišu već godinama.... Ruski faktor je u srpskoj politici najzad postao praktično sveobuhvatan. Čovek koji je u velikoj meri doprineo da to postane moguće preziva se Šešelj, a to prezime je ruskom uhu dobro poznato. Upravo je Vojislav Šešelj svojevremeno izabrao današnju elitu Srbije, i sada se on legitimno vratio na srpski politički Olimp” (Nedeljnik, 28. travnja). Zato i ne čudi što je Šešeljeva predizborna poruka nudila odabir između “tradicionalnih neprijatelja Srbije i eurounijata, s jedne strane, i radikala i rusofila, s druge” (Politika, 24. ožujka), što i nije neki odabir.

Narav putinovske zaraze izbija iz zastrašujuće Bondarenkove poruke da Vučić mora odustati od uskostranačkih interesa kako bi dostigao status Putinove hegemonske nacionalne stranke - Jedinstvene Rusije. Znalački dodaje da je u Rusiji “kao baza za takav međustranački konsenzus poslužio povratak Krima. To je deo naizgled zaboravljene nacionalne ideje, i zbog toga se ruski konsenzus zove i krimski. Nije moje da odlučujem hoće li srpski spoljnopolitički konsenzus biti kosovski ili banjalučki.” Srbiji se, dakle, nudi putinovska vojna agresija. Zato je važno što suzdržane američke čestitke, koje je državni tajnik John Kerry uputio Vučiću nakon izbora, predviđaju potporu, ali za normalizaciju odnosa s Kosovom. Vučićeva posve jednostrana obrana Dodika od opozicije u RS-u svakako bi zavrijedila posebnu opomenu i protiv napasti “banjalučkog konsenzusa”.

Kampanja koju Vučić vodi protiv Hrvatske, sustavni napadi na tobožnje hrvatske prepreke srbijanskom putu prema EU, uz svesrdno prenošenje svih pakosnih priča o ustašizaciji koju tobože sprovode Karamarko i Hasanbegović, dobrim dijelom iz kuhinje naše “kulturne” oporbe, samo je dimna zavjesa za Vučićevo stvarno odustajanje od europskog projekta. Vučić se nudi Zapadu kao jedino jamstvo protiv ruske prevlasti na Balkanu, koju, eto, svojom ustašizacijom ometaju Hrvati, a stvarno poseže za ulogom regionalnog arbitra, možda i hegemona, uz svesrdnu rusku potporu. Valja mu iskoristiti novi hladni rat između Rusije i Zapada po svim pravilima stare titovske igre. Žalosno je, ali i logično, da mu pomažu Dodikovi igrači među Hrvatima u BiH i Hrvatskoj. Veliki moralizatori koji se upiru uništiti Karamarka (unutar i izvan HDZ-a) možda i ne znaju za koga zapravo rade. Ali zato šušnjare znaju.

P.S.: Što je revizionizam, a što besmislica ili tek ordinarna glupost? Nije teško odgovoriti na ova pitanja, bez obzira na to što se naša kapriciozna poluinteligencija prema riječima odnosi poput Humpty Dumptyja iz “Alise u zemlji čudesa”: “Kad rabim riječ, ona znači upravo ono što ja odabirem da će značiti - ni manje ni više”. “Revizionizam” valja uzeti ozbiljno, kad vas Žarko Puhovski (polu)amnestira, kao što je dopustio u mom slučaju, jer sam “bio negdje na pola puta. Nije radikalno zastupao revizionističke stavove, ali je pokazivao određenu vrstu simpatija prema njima” (index.hr, 20. svibnja). Teško je reći što je svjedok imao na umu, jer ne govori koje pravovjerje revidiram i u kojim utuživim aspektima, ali po standardima iz 1972. valjda ipak nešto za manje od dvije godine. Besmislica je, pak, kad Nenad Zakošek tvrdi da je povijesni revizionizam (on barem rabi preciznu sintagmu) u stvari relativiziranje ustaštva, za razliku od njegove otvorene rehabilitacije (tportal.hr, 23. svibnja). Znači, za ustaše-revizioniste revizionizam je relativiziranje izvornog pavelićizma. Nešto kao Eduard Bernstein prema Marxu i marksizmu, što i jest okvir Zakošekova umovanja. I na kraju, ordinarna je glupost kad Zdenko Duka upita jednog svog sugovornika jesam li povijesni revizionist jer sam tvrdio (gdje? kada?) “da komunisti nisu i ne mogu biti antifašisti” (Novi list, 24. svibnja). To samo znači da Duka nije obavio svoj domaći rad, pa misli da ne moram ni ja. Inače, povijesni revizionizam je svako novo tumačenje pisane povijesti, drugim riječima nešto što je nužno u povijesnoj disciplini kako bi se nova saznanja ugradila u poznate ili tek dijelom poznate povijesne fenomene. Bez povijesnog revizionizma nema povijesti. Što se ustaštva tiče, mi donedavno i nismo imali ozbiljne radove na tu temu. Ako ne računamo čistu propagandu, ne samo iz poraća i ne samo u Jugoslaviji, domaći su prvijenci radovi Fikrete Jelić-Butić (1977.) i Bogdana Krizmana (1978.) te Joza Tomasevicha (2001.) u inozemstvu. Prema tomu, gospodo, umjesto lova na revizioniste, dajte se na pisanje.

P.P.S.: Peticija protiv Zlatka Hasanbegovića, objavljena u francuskom ljevičarskom dnevniku Libération (23. svibnja) s izuzetno reduciranim popisom potpisnika te integralno na portalu skupine EGAM (European Grassroots Antiracist Movement), kao i u dobrom starom berlinskom dnevniku Neues Deutschland (danas pod nešto umjerenijom upravom), ali i na otočnom portalu Total Croatia News (što je ipak iznenađenje), mnogo govori o kanalima naše “kulturne” oporbe. Među domaćim potpisnicima, a oni predstavljaju golemu većinu, ima žrtava i NGO profitera, idealista i princeza KOS-a, pojedinaca koji su štošta zaboravili i onih koji nikad ništa nisu ni naučili, tužnih slučajeva i stvarnih talenata. Manje su zanimljivi strani potpisnici. Ipak bih ukazao na jedan slučaj. Riječ je o Antoniju Negriju, ne zato što je odslužio dugu zatvorsku kaznu zbog dvostrukog ubojstva (to je notorno, mada možda ne i nepoželjno za jednog revolucionara), nego zato što je ovaj psihopat 2011. godine bio gostom Subversive film festivala, sektaške smotre koju su i neznajući financirali naši građani preko HAVC-a, Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Nikakvo čudo što traži Hasanegovićevu smjenu. Samo da na tomu i ostane.