Od kada je stupio na političku scenu, Jörg Haider je šokirao javnost svojim desničarskim stavovima i razmišljanjima, a to mu, kao i svakoj karizmatičnoj figuri u društvu, uspijeva i nakon njegove smrti. Da Haider nije volio strance bilo je dobro poznato, ali da je volio i dečke samo se nagađalo, a ovih dana i potvrdilo.
Koruški zemaljski poglavar, kojeg smo u medijskom vokabularu odavna navikli častiti epitetom “kontroverzan”, u smrt se sjurio kako je i živio, naglo, neočekivano i spektakularno. Prema izvješćima, u krvi je imao i 1,8 promila alkohola.
U zemlji čiju smo zbilju navikli povezivati s Thomasom Bernhardom, Josefom Fritzlom, Alpama, valcerima i skijaškim rekordima nije to bila ni sasvim tipična smrt. Malčice, istina, zbunjuje i činjenica da je stranački lider, čije se prezime izvan Austrije uglavnom koristilo za poredbeno vrijeđanje političkih protivnika, finale zemaljske egzistencije doživio na pragu saveznog političkog comebacka.
U Austriji što obljubljen, što omrznut, na histeričnom Istoku nerijetko slavljen pokličima “Heil Haider!”, proklamirani desničar s imidžom nakvarcanog playboya iz gornjoaustrijskog Bad Goiserna nedvojbeno je ostvario političku karijeru o kakvoj mnogi mogu samo sanjati. I tko zna gdje bi joj bio kraj da ga u njezinu nastavku nisu spriječili cesta, noć i promili.
Jörga Haidera prvi put sam susreo jednog prohladnog predvečerja u studenom 1990. u zgradi zemaljske vlade u Klagenfurtu. Bilo je to doba kad su novonikli patriotski mediji u Hrvatskoj naprosto žudjeli za bilo kakvim sugovornikom koji bi pokazao ikakvo razumijevanje za neizbježan suton Jugoslavije, a Haider, elokventan i proračunat, to je svakako bio.
Ambiciozni Jörg potekao je iz pomalo atipične, no nacionalno izrazito osviještene obitelji: otac Robert bio je postolar, aktivan još tridesetih godina u tada zabranjenoj Nacističkoj stranci (NSDAP), dok mu je majka Dorothea, rođena Rupp, kći uglednog ginekologa iz Linza, godine “anšlusa” provela kao funkcionarka Saveza njemačkih djevojaka (BDM).
Iako je Robert, koji je na istočnom i zapadnom bojištu bio dotjerao do čina poručnika, nakon oslobođenja poslan na iskopavanje masovnih grobnica žrtava SS-ova terora, a Dorothei, učiteljici, godinama bilo zabranjeno poučavanje, opterećenje nacističkom prošlošću supružnika Haider nije procijenjeno kao odveć teško.
Dorothein ujak stekao je 1941. koruško imanje Bärental, koje se dotad nalazilo u židovskom vlasništvu, a potom ga namro svom pranećaku Jörgu. U našim medijima Bärental će nakratko osvanuti sredinom devedesetih godina, u svjetlu vijesti o izigranim izbjeglicama iz BiH što ih je Jörg tamo zapošljavao na crno.
Sa šesnaest godina Jörg je prvi put skrenuo na sebe pozornost javnosti, pobijedivši na natjecanju u govorništvu Austrijskog gimnastičkog udruženja s provokativnom temom “Jesmo li mi Austrijanci Nijemci?”, nakon čega je izabran na visoku funkciju u mladeži Slobodarske stranke. Ista stranka omogućit će mu da 1979. kao najmlađi političar uđe u austrijski savezni parlament. Tri godine ranije oženio se Claudijom, s kojom je dobio dvije kćeri.
Ipak, bilo bi pogrešno tvrditi da je Haider prema nacističkoj Njemačkoj, u koju je Austrija plebiscitarno ušla 1938., gajio simpatije. Na pitanje vidi li u budućnosti neko jače zbližavanje svoje zemlje s Njemačkom mi je odbrusio: “Nemam potrebe razgovarati o iracionalnim temama.”
Haiderova omiljenost u neonacističkim krugovima bila je poznata i izvan policijskih dosjea. Mnogi fanovi u zemlji i inozemstvu pisali su tako na blogovima i forumima da se njegova smrt “doima poput pobjede ljevice i doseljenika”, pa ipak, očekivana manifestacija neonacista u povodu Haiderova pogreba izostala je unatoč pribojavanju velikog dijela javnosti.
Već je i vijest da je u trenutku nesreće koja ga je stajala života bio pijan zatekla Austrijance. Šok je, međutim, tek trebao nasupiti. U televizijskom je nastupu, desetak dana nakon Haiderove smrti, Stefan Petzner priznao je da je Haider bio njegov životni partner.
Naravno, priča o Haidereovoj “spornoj” seksualnoj orijentaciji nije sasvim nova. Ali, Haider je bio dovoljno slavan da bi takva priča mogla biti izmišljena. Kao što su, uostalom, izmišljene mnoge priče o slavnim osobama.
Tijekom istrage o Haiderovoj smrti i pokušaja da se rekonstruiraju njegovi zadnji sati, prvo se pojavila informacija da je Haider prije polaska na put posjetio jedan gay bar u Stadkrämeru, gdje je popio piće s jednim tinejdžerom. Tada se novinarima Bilda javio Daniel N., koji je ispričao da je on bio taj dečko koji je pio s Haiderom.
“Haider je u baru razgovarao s jednim muškarcem kojeg nikada do tada nisam vidio. Pili su votku i avernu. U jednom trenutku Haider se okrenuo prema meni, pitao me kako sam i pozvao me da s njima popijem piće. Naručio sam votku, ali sam odbio sljedeće piće i nakon toga otišao kući”, ispričao je za Bild.
No, ni tada se nije moglo pouzdano tvrditi da je Haider vodio dvostruki život, jer nije se znao pravi identitet dečka koji je to ispričao za Bild, iako su se priče o njegovoj biseksualnosti i prije konstantno provlačile preko opsukrnijih tabloida i na internetu, zbog čega su njegovu stranku mnogi posprdno zvali “Haiderova boy stranka” jer je Haider za glavne suradnike izabrao mlade i zgodne dečke.
Upravo na internetu, točnije portalu www.scoop.at, nekidan se pojavio tekst s naslovom “Je li prekid veze sa Stefanom Petznerom stajao Haidera života?”. Nastala je pomama za Petznerom koji je, dok je Haider bio živ, bio njegov glasnogovornik, a nakon njegove smrti imenovan je predsjednikom Pokreta za budućnost Austrije. U stranci je zavladala panika i zabranili su sve unaprijed dogovorene intervjue s njim, ali nisu mogli spriječiti televizijski intervju u kojem je Petzner priznao da je Haider bio njegov životni partner. Bilo je to priznanje koje je podijelilo Austriju, a osramoćena stranka, koja je promovirala visoke moralne vrijednosti, smijenila je Petznera istog dana.
Haider i Petzner upoznali su se prije pet godina. U to vrijeme Petzner je bio novinar i uglavnom je pisao o modi i kozmetici, a prvi put je sreo Haidera na jednom partyju. Petzner je zbog Haidera prekinuo fakultet, aktivno se uključio u stranku i vrlo brzo postao Haiderov protégé. Nakon Haiderove smrti, imenovanje Petznera za predsjednika stranke za članove je bilo ispunjenje zadnje Haiderove želje. No, nakon njegove šokantne ispovijedi na televiziji, sve se promijenilo, a medijima se javila i Petznerova sestra Christiane.
“Haiderova supruga Claudia često je bila ljubomorna na Stefana, jer je on provodio više vremena s njezinim suprugom nego ona. Stefan je kod njih znao provoditi vikende i odlaziti s Jörgom na odmore. Ali, nakon njegove smrti, Stefan je cijelu noć proveo s Claudijom i njezinim kćerima”, ispričala je Christiane.
Otkrivanje neugodne istine šokiralo je austrijske desničare. Čovjek koji je bio spreman dovoditi u pitanje pravo na različitost bio je “na drugoj strani”. Konačno, riječ je o čovjeku koji je mogao postati premijerom Austrije. Užasnija pomisao za autrijsku desnicu vjerojatno ne postoji.
Često izricana tvrdnja da će kad-tad zasjesti u fotelju saveznog premijera krenula je prema ostvarenju, ali ga je u tome spriječila smrt. S druge strane, karizmatični koruški desničar znao je najavljivati i povlačenje iz politike. Život onkraj politike zamišljao je, primjerice, na nekom američkom sveučilištu, gdje mu je navodno bila ponuđena katedra. Zanimljivo je da je Haider svoju profesionalnu karijeru i počeo kao asistent na Institutu za državno i upravno pravo bečkog sveučilišta, ne bi li se potom, prema istraživanja profila stranačkog i biračkog tijela, okrenuo “ljudima nižeg obrazovanja”.
Naklonost tzv. malog čovjeka Haider je svakako stekao angažmanom u borbi za smanjenje privilegija, poput višestrukih prihoda i mirovina političkih i sindikalnih dužnosnika ili nepotpunog oporezivanja prihoda političara, zalaganjem za veću socijalnu sigurnost, gdje se, doduše, nerijetko znao očešati o imigrante i druge “socijalne parazite”, kritikom vladajućih političkih odnosa obilježenih monopolima dviju velikih stranaka, te zahtjevima za ukidanjem proporcionalnog upliva političkih stranaka u program austrijske radiotelevizije.
Koliko je to djelovanje ostalo razvodnjeno njegovim očevidnim populizmom, pritom je sasvim drugo pitanje. Onkraj slaganja i neslaganja, odobravanja i gnušanja, te čitave palete racionalnih i emotivnih reakcija što su ih izazivali Haiderovi politički potezi, govori i medijski ispadi, nameće se jedna naoko usputna rečenica, što bi je u razgovorima svako malo rado ponavljao: “Moj cilj je promjena austrijske političke stvarnosti”.
Sračunato ili nehotice, Haider se u javnim nastupima poput govora u parlamentima nije libio retorike u kojoj su zgranuti kritičari nazirali više nego opasno desničarenje, čije posljedice ne zaobilaze ni desni terorizam. Najpoznatija Haiderova izjava bila je zacijelo ona iz 1991. kako je “Treći Reich vodio uzornu politiku zapošljavanja”, nakon čega je bi prisiljen podnijeti ostavku na mjesto zemaljskog premijera.
Nekoliko godina kasnije Njemačka i Austrija zaista će se zbližiti, ulaskom Austrije u Europsku Uniju, čemu se Haider, zajedno sa svojom strankom, istina, uvelike protivio, ističući kao glavni argument da će njegova zemlja u tom savezu država izgubiti trajnu neutralnost i velik dio suvereniteta. Sumnja u opravdanost i dobronamjernost Europske Unije ostat će, uz restriktivan stav prema strancima, trajna sastavnica Haiderove političke retorike i nakon što je 2005. demonstrativno napustio FPÖ i osnovao novu stranku - Savez za budućnost Austrije (BZÖ).
Na vratima Haiderove kancelarije u koruškoj zemaljskoj vladi, gdje sam ga susreo otprilike isti dan kad je zbog faux-pasa o uzornoj nacističkoj politici zapošljavanja morao odstupiti s mjesta premijera, još je bila zalijepljena naljepnica s provokativnim natpisom “Slobodna država Koruška”. U delikatnom trenutku, u kojem sam ga zatekao, ideja “slobodne države” djelovala je kao loše tempiran politički vic, no šesnaest godina kasnije Haiderov BZÖ podnio je i službeni zahtjev za promjenom punog naziva savezne pokrajine u kojoj je vlast “desnog populista”, ma s kojom strankom i čijom potporom, desetljećima slovila kao neupitna.
Poseban problem u očima javnosti predstavljao je Haiderov odnos prema azilantima i imigrantima, što ih je u govorima i političkim izjavama nerijetko karakterizirao kao “socijalne parazite bez volje za radom i asimilacijom”. U srpnju ove godine austrijsku javnost uznemirili su Haiderovi pokušaji da neke azilante iz Koruške na svoju ruku prebaci u azilantske logore drugih saveznih zemalja, poput onog u donjoaustrijskom Traiskirchenu, čime je, prema izjavi saveznog ministarstva unutarnjih poslova, prekršen dogovor između saveznih i zemaljskih institucija.
Ministrica unutarnjih poslova Maria Feketer (ÖVP) nazvala je Haiderovu akciju “preuranjenim i promašenim početkom predizborne kampanje”, naglasivši kako je posrijedi “populizam na račun drugih saveznih zemalja”. Ipak, na izborima koji su uslijedili Haiderova stranka BZÖ, kojoj su u Koruškoj po raskolu pristupili gotovo svi članovi Slobodarske stranke, zabilježila je dosad najviši rezultat od 10,7 posto, plasiravši se na četvrto mjesto.
Nakon političkog trijumfa koji je austrijsku (i ne samo austrijsku) desnicu doveo do ushita, slijedilo je skandalozno otkriće. Poginuo je zbog nesretne ljubavi prema muškarcu. Prema navodima svjedoka koji su te noći kada je Haider poginuo bili zajedno s njim na stranačkom druženju, Haider se posvađao s Petznerom i odjurio sa zabave. Navodno su te večeri raskinuli svoju vezu, nakon čega je Haider nastavio piti u gay baru i nekoliko sati kasnije u jedan sat ujutro 11. listopada poginuo.
Boris Perić;Merita Arslani
Koruški zemaljski poglavar, kojeg smo u medijskom vokabularu odavna navikli častiti epitetom “kontroverzan”, u smrt se sjurio kako je i živio, naglo, neočekivano i spektakularno. Prema izvješćima, u krvi je imao i 1,8 promila alkohola.
U zemlji čiju smo zbilju navikli povezivati s Thomasom Bernhardom, Josefom Fritzlom, Alpama, valcerima i skijaškim rekordima nije to bila ni sasvim tipična smrt. Malčice, istina, zbunjuje i činjenica da je stranački lider, čije se prezime izvan Austrije uglavnom koristilo za poredbeno vrijeđanje političkih protivnika, finale zemaljske egzistencije doživio na pragu saveznog političkog comebacka.
U Austriji što obljubljen, što omrznut, na histeričnom Istoku nerijetko slavljen pokličima “Heil Haider!”, proklamirani desničar s imidžom nakvarcanog playboya iz gornjoaustrijskog Bad Goiserna nedvojbeno je ostvario političku karijeru o kakvoj mnogi mogu samo sanjati. I tko zna gdje bi joj bio kraj da ga u njezinu nastavku nisu spriječili cesta, noć i promili.
Jörga Haidera prvi put sam susreo jednog prohladnog predvečerja u studenom 1990. u zgradi zemaljske vlade u Klagenfurtu. Bilo je to doba kad su novonikli patriotski mediji u Hrvatskoj naprosto žudjeli za bilo kakvim sugovornikom koji bi pokazao ikakvo razumijevanje za neizbježan suton Jugoslavije, a Haider, elokventan i proračunat, to je svakako bio.
Ambiciozni Jörg potekao je iz pomalo atipične, no nacionalno izrazito osviještene obitelji: otac Robert bio je postolar, aktivan još tridesetih godina u tada zabranjenoj Nacističkoj stranci (NSDAP), dok mu je majka Dorothea, rođena Rupp, kći uglednog ginekologa iz Linza, godine “anšlusa” provela kao funkcionarka Saveza njemačkih djevojaka (BDM).
Iako je Robert, koji je na istočnom i zapadnom bojištu bio dotjerao do čina poručnika, nakon oslobođenja poslan na iskopavanje masovnih grobnica žrtava SS-ova terora, a Dorothei, učiteljici, godinama bilo zabranjeno poučavanje, opterećenje nacističkom prošlošću supružnika Haider nije procijenjeno kao odveć teško.
Dorothein ujak stekao je 1941. koruško imanje Bärental, koje se dotad nalazilo u židovskom vlasništvu, a potom ga namro svom pranećaku Jörgu. U našim medijima Bärental će nakratko osvanuti sredinom devedesetih godina, u svjetlu vijesti o izigranim izbjeglicama iz BiH što ih je Jörg tamo zapošljavao na crno.
Sa šesnaest godina Jörg je prvi put skrenuo na sebe pozornost javnosti, pobijedivši na natjecanju u govorništvu Austrijskog gimnastičkog udruženja s provokativnom temom “Jesmo li mi Austrijanci Nijemci?”, nakon čega je izabran na visoku funkciju u mladeži Slobodarske stranke. Ista stranka omogućit će mu da 1979. kao najmlađi političar uđe u austrijski savezni parlament. Tri godine ranije oženio se Claudijom, s kojom je dobio dvije kćeri.
Ipak, bilo bi pogrešno tvrditi da je Haider prema nacističkoj Njemačkoj, u koju je Austrija plebiscitarno ušla 1938., gajio simpatije. Na pitanje vidi li u budućnosti neko jače zbližavanje svoje zemlje s Njemačkom mi je odbrusio: “Nemam potrebe razgovarati o iracionalnim temama.”
Haiderova omiljenost u neonacističkim krugovima bila je poznata i izvan policijskih dosjea. Mnogi fanovi u zemlji i inozemstvu pisali su tako na blogovima i forumima da se njegova smrt “doima poput pobjede ljevice i doseljenika”, pa ipak, očekivana manifestacija neonacista u povodu Haiderova pogreba izostala je unatoč pribojavanju velikog dijela javnosti.
Već je i vijest da je u trenutku nesreće koja ga je stajala života bio pijan zatekla Austrijance. Šok je, međutim, tek trebao nasupiti. U televizijskom je nastupu, desetak dana nakon Haiderove smrti, Stefan Petzner priznao je da je Haider bio njegov životni partner.
Naravno, priča o Haidereovoj “spornoj” seksualnoj orijentaciji nije sasvim nova. Ali, Haider je bio dovoljno slavan da bi takva priča mogla biti izmišljena. Kao što su, uostalom, izmišljene mnoge priče o slavnim osobama.
Tijekom istrage o Haiderovoj smrti i pokušaja da se rekonstruiraju njegovi zadnji sati, prvo se pojavila informacija da je Haider prije polaska na put posjetio jedan gay bar u Stadkrämeru, gdje je popio piće s jednim tinejdžerom. Tada se novinarima Bilda javio Daniel N., koji je ispričao da je on bio taj dečko koji je pio s Haiderom.
|
1. Haiderova udovica Claudia i kćeri Ulrike i Cornelia
2 . Petzner, Haider i i njihov stranački kandidat Peter Westenthaler
|
“Haider je u baru razgovarao s jednim muškarcem kojeg nikada do tada nisam vidio. Pili su votku i avernu. U jednom trenutku Haider se okrenuo prema meni, pitao me kako sam i pozvao me da s njima popijem piće. Naručio sam votku, ali sam odbio sljedeće piće i nakon toga otišao kući”, ispričao je za Bild.
No, ni tada se nije moglo pouzdano tvrditi da je Haider vodio dvostruki život, jer nije se znao pravi identitet dečka koji je to ispričao za Bild, iako su se priče o njegovoj biseksualnosti i prije konstantno provlačile preko opsukrnijih tabloida i na internetu, zbog čega su njegovu stranku mnogi posprdno zvali “Haiderova boy stranka” jer je Haider za glavne suradnike izabrao mlade i zgodne dečke.
Upravo na internetu, točnije portalu www.scoop.at, nekidan se pojavio tekst s naslovom “Je li prekid veze sa Stefanom Petznerom stajao Haidera života?”. Nastala je pomama za Petznerom koji je, dok je Haider bio živ, bio njegov glasnogovornik, a nakon njegove smrti imenovan je predsjednikom Pokreta za budućnost Austrije. U stranci je zavladala panika i zabranili su sve unaprijed dogovorene intervjue s njim, ali nisu mogli spriječiti televizijski intervju u kojem je Petzner priznao da je Haider bio njegov životni partner. Bilo je to priznanje koje je podijelilo Austriju, a osramoćena stranka, koja je promovirala visoke moralne vrijednosti, smijenila je Petznera istog dana.
Haider i Petzner upoznali su se prije pet godina. U to vrijeme Petzner je bio novinar i uglavnom je pisao o modi i kozmetici, a prvi put je sreo Haidera na jednom partyju. Petzner je zbog Haidera prekinuo fakultet, aktivno se uključio u stranku i vrlo brzo postao Haiderov protégé. Nakon Haiderove smrti, imenovanje Petznera za predsjednika stranke za članove je bilo ispunjenje zadnje Haiderove želje. No, nakon njegove šokantne ispovijedi na televiziji, sve se promijenilo, a medijima se javila i Petznerova sestra Christiane.
“Haiderova supruga Claudia često je bila ljubomorna na Stefana, jer je on provodio više vremena s njezinim suprugom nego ona. Stefan je kod njih znao provoditi vikende i odlaziti s Jörgom na odmore. Ali, nakon njegove smrti, Stefan je cijelu noć proveo s Claudijom i njezinim kćerima”, ispričala je Christiane.
Otkrivanje neugodne istine šokiralo je austrijske desničare. Čovjek koji je bio spreman dovoditi u pitanje pravo na različitost bio je “na drugoj strani”. Konačno, riječ je o čovjeku koji je mogao postati premijerom Austrije. Užasnija pomisao za autrijsku desnicu vjerojatno ne postoji.
Često izricana tvrdnja da će kad-tad zasjesti u fotelju saveznog premijera krenula je prema ostvarenju, ali ga je u tome spriječila smrt. S druge strane, karizmatični koruški desničar znao je najavljivati i povlačenje iz politike. Život onkraj politike zamišljao je, primjerice, na nekom američkom sveučilištu, gdje mu je navodno bila ponuđena katedra. Zanimljivo je da je Haider svoju profesionalnu karijeru i počeo kao asistent na Institutu za državno i upravno pravo bečkog sveučilišta, ne bi li se potom, prema istraživanja profila stranačkog i biračkog tijela, okrenuo “ljudima nižeg obrazovanja”.
Naklonost tzv. malog čovjeka Haider je svakako stekao angažmanom u borbi za smanjenje privilegija, poput višestrukih prihoda i mirovina političkih i sindikalnih dužnosnika ili nepotpunog oporezivanja prihoda političara, zalaganjem za veću socijalnu sigurnost, gdje se, doduše, nerijetko znao očešati o imigrante i druge “socijalne parazite”, kritikom vladajućih političkih odnosa obilježenih monopolima dviju velikih stranaka, te zahtjevima za ukidanjem proporcionalnog upliva političkih stranaka u program austrijske radiotelevizije.
Koliko je to djelovanje ostalo razvodnjeno njegovim očevidnim populizmom, pritom je sasvim drugo pitanje. Onkraj slaganja i neslaganja, odobravanja i gnušanja, te čitave palete racionalnih i emotivnih reakcija što su ih izazivali Haiderovi politički potezi, govori i medijski ispadi, nameće se jedna naoko usputna rečenica, što bi je u razgovorima svako malo rado ponavljao: “Moj cilj je promjena austrijske političke stvarnosti”.
Sračunato ili nehotice, Haider se u javnim nastupima poput govora u parlamentima nije libio retorike u kojoj su zgranuti kritičari nazirali više nego opasno desničarenje, čije posljedice ne zaobilaze ni desni terorizam. Najpoznatija Haiderova izjava bila je zacijelo ona iz 1991. kako je “Treći Reich vodio uzornu politiku zapošljavanja”, nakon čega je bi prisiljen podnijeti ostavku na mjesto zemaljskog premijera.
Nekoliko godina kasnije Njemačka i Austrija zaista će se zbližiti, ulaskom Austrije u Europsku Uniju, čemu se Haider, zajedno sa svojom strankom, istina, uvelike protivio, ističući kao glavni argument da će njegova zemlja u tom savezu država izgubiti trajnu neutralnost i velik dio suvereniteta. Sumnja u opravdanost i dobronamjernost Europske Unije ostat će, uz restriktivan stav prema strancima, trajna sastavnica Haiderove političke retorike i nakon što je 2005. demonstrativno napustio FPÖ i osnovao novu stranku - Savez za budućnost Austrije (BZÖ).
Na vratima Haiderove kancelarije u koruškoj zemaljskoj vladi, gdje sam ga susreo otprilike isti dan kad je zbog faux-pasa o uzornoj nacističkoj politici zapošljavanja morao odstupiti s mjesta premijera, još je bila zalijepljena naljepnica s provokativnim natpisom “Slobodna država Koruška”. U delikatnom trenutku, u kojem sam ga zatekao, ideja “slobodne države” djelovala je kao loše tempiran politički vic, no šesnaest godina kasnije Haiderov BZÖ podnio je i službeni zahtjev za promjenom punog naziva savezne pokrajine u kojoj je vlast “desnog populista”, ma s kojom strankom i čijom potporom, desetljećima slovila kao neupitna.
Poseban problem u očima javnosti predstavljao je Haiderov odnos prema azilantima i imigrantima, što ih je u govorima i političkim izjavama nerijetko karakterizirao kao “socijalne parazite bez volje za radom i asimilacijom”. U srpnju ove godine austrijsku javnost uznemirili su Haiderovi pokušaji da neke azilante iz Koruške na svoju ruku prebaci u azilantske logore drugih saveznih zemalja, poput onog u donjoaustrijskom Traiskirchenu, čime je, prema izjavi saveznog ministarstva unutarnjih poslova, prekršen dogovor između saveznih i zemaljskih institucija.
Ministrica unutarnjih poslova Maria Feketer (ÖVP) nazvala je Haiderovu akciju “preuranjenim i promašenim početkom predizborne kampanje”, naglasivši kako je posrijedi “populizam na račun drugih saveznih zemalja”. Ipak, na izborima koji su uslijedili Haiderova stranka BZÖ, kojoj su u Koruškoj po raskolu pristupili gotovo svi članovi Slobodarske stranke, zabilježila je dosad najviši rezultat od 10,7 posto, plasiravši se na četvrto mjesto.
Nakon političkog trijumfa koji je austrijsku (i ne samo austrijsku) desnicu doveo do ushita, slijedilo je skandalozno otkriće. Poginuo je zbog nesretne ljubavi prema muškarcu. Prema navodima svjedoka koji su te noći kada je Haider poginuo bili zajedno s njim na stranačkom druženju, Haider se posvađao s Petznerom i odjurio sa zabave. Navodno su te večeri raskinuli svoju vezu, nakon čega je Haider nastavio piti u gay baru i nekoliko sati kasnije u jedan sat ujutro 11. listopada poginuo.
Boris Perić;Merita Arslani