Jako daleko od suočavanja s istinom o svojoj prošlosti

Jednom spomenik, drugom Lepoglava. Miro Barešić ubio je jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića, a danas mu se u Hrvatskoj diže spomenik i ministar branitelja ga veliča kao “jednog od najvećih hrvatskih domoljuba”. Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemački je sud zbog sudjelovanja u likvidaciji Stjepana Đurekovića osudio na doživotni zatvor. Atentat na političkog protivnika u jednom je slučaju domoljubni čin, u drugom težak krimen.

Da, Hrvatskoj je zaista potrebno suočavanje s vlastitom prošlošću, kako to sud u Münchenu implicira, smatrajući valjda da će svojom odlukom o krivnji dvojice pripadnika nekadašnjih jugoslavenskih tajnih službi, koje se danas generalno krste imenom zloglasne Udbe, otvoriti taj proces. Ali kontekst u kojem se presuda dvojcu Perković-Mustač dogodila, a još više reakcije koje su nakon njezina izricanja uslijedile, govore da nije riječ o suočavanju s prošlošću, nego o njezinu selektiranju. Sudska je odluka munjevito postala dio izborne kampanje i političke utakmice, što joj radikalno reducira mogućnost da bude prihvaćena kao akt pravde. Halabuka koja se tim tragom sada zametnula neće pomoći bistrenju prošlosti, nego će je - bojati se - samo dodatno zamutiti.

Ljuta i u posljednje vrijeme potpuno raspojasana desnica presudu je dočekala kao dar s neba. Kao potvrdu svoje teze da je režim bivše države - koji se prilično pojednostavljeno i uglavnom netočno naziva komunističkim - bez ostatka bio zločinački, pa će s tim gorivom u repu sada ponovno pokrenuti svoj zakasnjeli rat protiv davno mrtve Jugoslavije. Jugoslavija, naravno, nije bila demokratska, nego čvrsto partijska, u nekim razdobljima i staljinistička država, koja se sa svojim političkim neprijateljima obračunavala brutalno, nerijetko i sredstvima državnog terora. Ali, stvari nipošto nisu jednodimenzionalne.

Suočavanje s prošlošću, prvo, podrazumijeva uvažavanje činjenice da na suprotnoj strani često nisu stajala nevina dječica ni, poput smaknutog Đurekovića, politički protivnici koji su se za svoje ideje borili dopuštenim demokratskim sredstvima. Protujugoslavenska emigracija nerijetko je bila aktivno neprijateljska, pa i eksplicitno teroristička. Ubijali su jugoslavenske diplomate, ali su u njihovim akcijama stradavali i obični građani. Spomenikom počašćeni Barešić i kompanija ratovali su protiv Jugoslavije, kao što je Udba ratovala protiv nerijetko sentimentima prema NDH nadahnute emigracije. Tko je u tom kolopletu bio manje krvav? Svaki bi se zločin morao istražiti i procesuirati, ali mantra o dva totalitarizma, koja može vrijediti za druge zemlje nekadašnjeg istočnog bloka, u našim se uvjetima praktično pretvorila u instrument rehabilitiranja ustašije.

Drugo, sastavni dio te vrlo složene priče o prošlosti čini i činjenica da je velik dio sigurnosnih službi jugoslavenske države početkom devedesetih prešao na hrvatsku stranu. Može se sada nagađati o pravim motivima takvog masovnog pretrčavanja, ali nesporno je da samostalna Hrvatska nije nastala nasuprot njima, nego uz njihov suport. Predsjednica države iskoristila je, posve pogrešno, jučerašnju proslavu u Kninu da Zorana Milanovića napadne zbog izjave o njegovoj navodnoj šokiranosti otkrićem, koje proizlazi iz njemačke presude, da su zločinačke udbaške strukture sudjelovale u stvaranju moderne hrvatske države. Izjava je, jasno, gonjena vrlo pragmatičnim razlozima, guranjem svoga kukavičjeg jajeta od Lex Perkovića u HDZ-ovo gnijezdo, ali mnogo prije šefa SDP-a o toj su sprezi govorili mnogo relevantniji izvori.

Tako Mate Laušić i ovih dana podsjeća da je Perković, doslovce, sudjelovao u izgradnji neovisne hrvatske države u njenim najtežim vremenima, da je ustrojio hrvatske sigurnosne službe i razbio neke vrlo opasne antihrvatske operacije. Mnogo prije Laušića Josip Manolić u svojoj knjizi piše da mu je Franjo Tuđman još 1989., u vrijeme osnivanja Hrvatske demokratske zajednice, povjerio kako im je upravo Perković glavna veza u tadašnjoj policiji. Kao jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika, Manolić navodi još neke intrigantne podatke. Od onoga već poznatog da je obavještajni aparat bivše države bio doslovce “vrlo uviđavan” prema Tuđmanovim političkim aktivnostima ili da se na Prvom općem saboru HDZ-a pojavio čitav niz političkih emigranata kojima je dotad bio zabranjen ulazak u Jugoslaviju, do onoga da su od 45 dužnosnika oko Tuđmana, njih 38 bili suradnici obavještajnih službi starog, jugoslavenskog režima.

Takva involviranost posve legitimno provocira pitanje je li Franjo Tuđman bio projekt Udbe. Radikalna, ali zavodljiva teza, koju tek treba istraživati. Ali, prije će biti da se dio obavještajnih struktura bivše države uključio u Tuđmanov projekt stvaranja samostalne Hrvatske. U tim teškim vremenima skovana suradnja vjerojatno objašnjava i zašto u dvadesetak poratnih godina nitko, uključujući i HDZ, nije postavljao pitanje Perkovićeve ili Mustačeve odgovornosti za zločine Udbe. Kao što se zbog zasluga za hrvatsku državu ne čačka ni po onima koji su sa sličnom vrstom tereta došli s druge strane, iz emigracije. Milanoviću se sada gotovo već standardno pokušava prikrpiti da je uz pomoć Lex Perković namjeravao zaštiti udbaške egzekutore. Šef SDP-a se donošenjem tog zakona teško izblamirao jer je iz posve nerazumljivih razloga, glumeći velikog političkog frajera, odlučio zaratiti s Bruxellesom, odustajući od ispunjenja u pristupnom procesu preuzetih obaveza. Ali istine radi, Perković ipak nije njegova bagaža.

Treće, teška gvalja nerazriješene, nesvarene prošlosti koja muči Hrvatsku ne završava se devedesetih. Ubojstva po garažama nisu bila specijalnost samo udbaških eskadrona smrti. Umorstva posve nevinih žrtava po nekim garažama u ratnom Osijeku još čekaju svoj sudski pravorijek. Presuda Branimiru Glavašu za zločine počinjene nad civilima srpske nacionalnosti recentnom je odlukom Vrhovnog suda u cijelosti ukinuta i proces se vraća na početak. Zanimljivo, borce za navodno suočavanje s prošlošću taj obrat, koji nesumnjivo odgađa zadovoljavanje pravde, uopće ne uzrujava. Dapače, oni koji nakon presude njemačkog suda traže otvaranje sustavnog obračuna s naslijeđem Udbe i kompletne Jugoslavije, često upravo Branimira Glavaša smatraju svojim herojem. Svaki zločin zaslužuje osudu i svakoj žrtvi potrebno je pružiti satisfakciju, ali Hrvatska još nema snage raščistiti problematične aspekte ni svoje najbliže prošlosti.

Pokazala je to i jučerašnja proslava Oluje u Kninu, koja se opet pretvorila u desničarski dernek. Ne samo da u dvadeset poratnih godina Hrvatska nije uspjela da u obilježavanje tih povijesnih događaja uključi srpsku zajednicu ni sjećanje na njihove žrtve, nego je na koncu iz kninske proslave isključila sve koji ne dijele tvrdo nacionalističke ideje. Godinama gledamo kako desničari pod svoje uzimaju Knin i prisvajaju oslobodilačke operacije u kojima je sudjelovala cijela Hrvatska. Naravno, u grad koji je postao simbolom oslobađanja cijele zemlje hodočaste i dobronamjerni ljudi, mnogo onih koji su i osobno sudjelovali u ratnim operacijama, ali intonaciju danas dominantno daju lideri podjela, a ne zajedništva.

Pa je tako predstavnik branitelja Ivica Glavota održao potpuno skandalozan govor, prepun poruge i mržnje prema svima koji ne dijele njegova ratnohuškačka uvjerenja. Predsjednica države vješto se pozvala na državnički mudar Tuđmanov govor iz 1997. kada je u tek reintegriranom Vukovaru pružio ruku srpskoj zajednici, naglašavajući obaveze pobjednika da osigura oprost i gradi mir i civiliziran suživot s nekadašnjim ratnim protivnicima, ali je istodobno, posve neprimjereno i svojoj poziciji i prigodi, proslavi državnog praznika, našla da se obračunava s opozicijom, odnosno šefom SDP-a.

Na sve to kao kruna navodno državne proslave dolazi Thompsonov koncert zbog kojega će general Petar Stipetić, jako zaslužan za jednu od teških pobjeda u Oluji, reći da je odlučio ne ići u Knin jer ga, kako reče, vrijeđa ozračje koje se tamo stvara. Ako se general ratni pobjednik ne osjeća dobrodošlim na proslavu Oluje, a pjevač koji se proslavio ustaškim budnicama postaje njenim simbolom, onda je Hrvatska jako daleko od suočavanja s punom istinom o svojoj prošlosti, a Franjo Tuđman se vjerojatno prevrće u grobu. Slavna operacija oslobađanja Hrvatske jučerašnjom se proslavom pretvorila u nacionalnu sramotu.