Je li bolje umrijeti od hladnoće - ili od stida?

Umrijeti na Mediteranu od smrzavanja nije baš uobičajeno, a još manje je uobičajeno da od tog uzroka, hipotermije, izdahne čak 29 mladih ljudi - većina već u rukama spasilaca. Ali ta tragedija je još jedna u nizu koja ide na dušu naše Unije, po nazivu evropske, ali po manirama kadikad suviše cinične da bi se smjela kititi tim teritorijalnim nazivom koji u općem imaginariju povezujemo s kulturom. Ta hladnokrvnost spram tuđeg očaja nije ni kulturna, ni ljudska. U prirodi čak bilježimo slučajeve da jedna vrsta priskoči u pomoć drugoj, da ženka mačke doji zečiće koji bi joj, u drugoj situaciji, bili prirodan doručak.

Ravnodušnost Unije bila bi reptilska, da istodobno papagajski ne ponavlja mantre o ljudskim pravima i solidarnosti. Eh da, ne zaboravimo: i mi smo ta Unija. Tema nije vanjska nego unutrašnja, domaća. Dobrodošli u Europu (u Evropi smo bili i prije).

Opet je riječ, dakako, o ilegalnim imigrantima iz Afrike. Sretne Afrike, kako je davno pjevao Louis “Satchmo“ Armstrong (“Far away in Africa/Happy happy Africa…“). Sretne, mo’š mislit’. Toliko sretne da stavljaju glavu u torbu da bi iz nje utekli. Računajući: ako pokušam, mogu odapeti, a mogu i proći. Ostanem li - odapet ću, bež šanse da prođem. A ondje gdje im Sahel ne guta usjeve, gdje im suša ne odnosi živote, nađe se neki Boko Haram da ih pohara, da im u ime nekoga Boga na nebesima otkine glavu na Zemlji, iako to ne piše ni u Kur’anu, niti igdje u vjerskim objavama, samo u zloj ludosti onih koji misle da je Bog baš njima povjerio zadaću izravnati svijet, od kugle ponovo napraviti ploču. Tko sumnja u opstojnost Sotone, Satana, Šejtana, neka pogleda te i takve Božje poslušnike - iz njih ne samo da viri, nego urla i mahnita. Ako je ljudima uopće potreban Sotona za takvu ciničnu zloću. Osim kao izlika neukima. Učeni u tu svrhu imaju teoriju, i u Bruxellesu. I u Zagrebu koji, kad su posrijedi humanitarna pitanja drugih, “nije odavde”.

Oni umiru od hladnoće, mi bismo, Evropljani, morali od stida.

Da i ne govorim o bezdušnim trgovcima ljudskim očajem, onima koji naplaćuju prijevoz otjelotvorena jada preko Sicilijanskog kanala, za preskupe, preskupe novce, na trasi kojom je straćeno samo u ovom stoljeću više od 20.000 ljudskih života. Toliko ih je pobijeno u četiri godine rata u Hrvatskoj.

Te su žrtve vapile do nebesa i vape i danas - ali i ove žrtve vape. Svaka žrtva vapi. Beskrajno vapi i žrtva genocida, koju iznova gaze simbolima koji genocid zazivaju, pa i po našim gradovima. Sve one zaslužuju barem pijetet - ali hitnije je od toga spriječiti nove žrtve. Lakše je, dakako, talambasati o davnim žrtvama, osobito ako to donosi političke poene, ali kako vjerovati u iskrenost onih koji davne spominju a nove ne spašavaju? Koji od njih okreću pogled? Tih 29 smrznutih, ne u moru nego na palubi!, moglo je biti spašeno, te su smrti mogle biti spriječene da nije obustavljena talijanska akcija “Mare nostrum” u kojoj su putovi prekomorske imigracije nadzirani i brodolomci spašavani, ne uvijek s uspjehom. Lampedusa je simbol i uspjeha i neuspjeha. Nije slučajno Papa otišao tamo na svoj prvi pastirski pohod po Italiji.

Akcija je obustavljena ne toliko stoga što je oporba s bogatoga talijanskog Sjevera naricala i prosvjedovala što se njezini novci troše na crnce (potpredsjednik Senata Calderoli, iz Sjeverne lige, nije propustio reći da ga tadašnja ministrica Cécile Kyenge, rodom iz Konga, neodoljivo podsjeća na orangutana, a vladina Demokratska stranka, u istoj europskoj stranci s našom SDP, nepogrešivo je odbila dopustiti da Calderoli za to sudski odgovara), koliko stoga što je Evropsko povjerenstvo predbacivalo Italiji da time hrabri ilegalnu imigraciju.

Sjeverna liga je svojedobno predlagala da talijanski ratni brodovi presreću te očajne ljude u čamcima i da ih topovima potope. To bi bilo humanije od politike Bruxellesa, jer je manje bolna smrt od topovskog karteča od polaganog skapavanja na palubi ili grcanja u morskoj vodi dok ulazi u pluća. Kao da će strah od smrti spriječiti onoga tko bježi ili smatra da bježi od sigurne smrti? Kao da će strah od žrtvine smrti spriječiti onoga koji na žrtvi nekažnjeno bogato zarađuje?

Što je u tom pogledu rekla Hrvatska, koja ima još svježa iskustva iz rata, u kojoj izbjeglice znaju osobno? Odlučno ništa. Šutjela je kao zalivena, ni ona “nije odavde”. Nismo prosvjedovali dok su naše prihvaćali, ali nisu crnci naši. Nismo mi rasisti, nego su oni crni, zar ne?