Je li moguća pobjeda nakon izbora?

Duboko je kontroverzan, jer nudi miksanje statusa quo i poziv na juriš. Hoće li naprijed ili će utrtim stazama? Samokomplimentiranje “Samo tako!”, to je ono što SDP-ovi birači najmanje žele čuti. Razočarana ljevica ne traži kontinuitet, nego promjenu. Na izbore ih može izvući samo osjećaj da bi se Kukuriku koalicija - dobije li novu priliku - mogla ponašati drugačije nego u dosadašnjem mandatu. Nažalost, umjesto radikalnog redizajniranja, SDP kao svoju jedinu borbenu koračnicu svira marš u mjestu.

Dok im se rejting i dalje ruši, u stranci premijera Zorana Milanovića ne prestaju kovati snove o produljenju mandata na nove četiri godine. Ako ne mogu pobijediti na izborima, javno špekuliraju kako će pobjedu ostvariti nakon izbora. Aktivira se rezervni plan kojim bi, nadaju se, mogli zadržati vlast. Svojim će koalicijskim kapacitetima nadvladati HDZ. Navodno se zanose idejama kako bi postizbornim koaliranjem mogli skucati parlamentarnu većinu, što bi im, vjeruju, omogućilo zaobilaženje i ostavljanje HDZ-a izvan igre, bez obzira na izborne rezultate.

Ružičasti snovi

Takve kalkulacije djeluju prilično nerealno jer zanemaruju neke izuzetno bitne činjenice. Zaboravljaju, prvo, na učinke D'Hondtove metode koja uvijek nagrađuje izbornog pobjednika. Tako će i HDZ - zadrži li sadašnju prednost, što teško da bi do izbora moglo biti dovedeno u pitanje - svoju kvotu zastupnika podebljati dodacima. Drugo, SDP-ovi ružičasti snovi propuštaju uključiti činjenicu da HDZ danas ima svog čovjeka na Pantovčaku, što se u postizbornim natezanjima može pokazati jako važnim. Predsjednica države dodjeljuje mandat za sastavljanje Vlade. Normalno je da prva ponuda ide izbornom pobjedniku. Ako se Kolinda Grabar Kitarović pokazuje sklonom pomagati svom HDZ-u, otkud ideje da bi nakon izbora mogla promijeniti ploču? Treće, teško je vjerovati da pobjednička stranka ili koalicija neće uspjeti sastaviti vladu. U Hrvatskoj se to još nije dogodilo. Uvijek se nađe dovoljno onih koji su u takvim situacijama spremni istrgovati svoju podršku.

Sve to naravno ne znači da Zoran Milanović treba baciti koplje u trnje. Perspektive mu nisu dobre, ali - odustane li od borbe - samo će se pogoršavati. Pitanje je što objektivno u posljednjih pola godine još može napraviti. Prvo i osnovno, šef SDP-a svojim biračima mora pokazati odlučan zaokret, ne klatarenje na repu već viđenoga, kako bi objavljena egida izborne kampanje “Samo tako, naprijed!” sugerirala. Ta se potreba za rezom, za nekim drugačijim SDP-om, ne može kompenzirati nikakvim jedva skrpanim pozivom na dodatni aktivizam. Stranka je danas strašno zapuštena i ponovno je pokrenuti zahtijevat će, čini se, giganatski napor. Kako će SDP, vojska razbijenih redova, pokušati parirati organiziranoj i partijskom stegom blindiranoj udarnoj HDZ-ovoj pesnici? Igor Dragovan jednostavno nema sposobnosti kakvima se HDZ-ov glavni operativac Milijan Brkić diči. Vasine metode možda nisu dobre za demokratski karakter stranke, ali se pokazuju jako korisnima za izbore.

Nešto od promjene ponašanja, bez kojeg ne treba ni ići u izbore, SDP je u posljednje vrijeme ipak uspio pokazati. Ljevica se često nekako baš uoči izbora sjeti radništva i socijalno potrebitih. Neke recentne Vladine mjere, poput oprosta dugova ili pomaganja gubitnika kredita u švicarcima, koje će neki nazvati populizmom, a neki povratkom socijaldemokraciji, nisu ostale bez odjeka. Milanović danas djeluje empatičnije, a njegova stranka šalje signale da će se ponašati socijalno osjetljivije nego u protekle tri godine.

Revitalizaciji SDP-a najviše bi ipak mogao pomoći poklon s posve neočekivane strane. Nova predsjednica države serijom svojih grešaka i prežestokih napada na premijera počela je raditi za Milanovića i njegovu Vladu. Slično kako se to prethodno dogodilo sa šatorašima. Kolinda Grabar Kitarović pomaže vladajućima tako što demonstrira kako će HDZ zapravo vladati dođe li na čelo države. Karamarko je hermetičan i nepronicljiv, ne znaš što taj sprema i što je sve kadar napraviti, ona posve transparentna. Ideja da novac od kampanje proslijedi na račun stranke evocira uspomene na nezaboravno iskustvo kako to u HDZ-u običavaju raspolagati javnim sredstvima.

Preskakanje Jasenovca i potiskivanje partizanskih tradicija pretvaraju Milanovića i vladajuću koaliciju u zaštitnika i garanciju antifašističkog karaktera hrvatske države. Što onda nije stvar samo ljevice, nego svih onih koji znaju da bi revizija rezultata Drugog svjetskog rata, čemu neke snage očito teže, Hrvatskoj mogla donijeti samo zlo i nesreću. Za razliku od HDZ-a, koji svoje planove još skriva kao zmija noge, šefica države već je priredila pravu malu pokaznu vježbu kako bi to HDZ obnašao vlast, na čemu bi joj premijer Milanović najiskrenije morao zahvaliti. Ni razvikani američki mag za peglanje rejtinga nije za njega više učinio.

Pecanje partnera

Drugo, SDP će do izbora pokušati učvrstiti i proširiti svoju koaliciju. Ali i taj je posao krivo projektiran. Projektiran je isključivo kao pecanje mogućih koalicijskih partnera, a ne kao obnavljanje i demonstracija sposobnosti okupljanja. Može li SDP postati stožerna stranka zbijanja redova na ljevici ako je sam sebe u protekle tri godine neprestance kresao i reducirao? Odricao se vlastitih ljudi, okrenuo leđa prirodnim saveznicima. Umjesto građenja mostova, češće ih je rušio. Milanovićevo političko hofiranje laburistima ili Mireli Holy može biti važno, ali jednako je, pa možda i važnije da šef SDP-a pozove na suradnju sve koje je proteklih godina odgurnuo i udaljio. Da pokuša prebroditi svađe i razlaze s intelektualnom scenom koja bi njegovoj stranci logično mogla inklinirati. Tek u tom slučaju u SDP-ovim će se mozgovnim vijugama zaista dogoditi nekakav obrat, a ne tek šminkanje imidža.

Premijer se danas spreman grliti sa svima, ali Vjerana Zuppu, doajena lijeve misli, koji je bio blizak SDP-u, a posljednjih je godina postao simbolom odbojnog i uvredljivog Milanovićeva stava prema intelektualnoj ljevici, e tog Zuppu na ručak još nije pozvao. Ništa se u tom pogledu nije promijenilo. Kad sam ovih dana pitala Zuppu što misli o ideji da bi SDP morao formirati svojevrsno vijeće mudraca, kao zametak nekog novog okupljanja i promišljanja politike, bio je vrlo skeptičan. Čak i onda kad je stranka imala svoje savjete, tvrdi, to je više služilo pokazivanju nego razmjeni mišljenja. Posebno je pitanje, kaže, koga bi taj reaktivirani trust mozgova trebao savjetovati.

Politički poletarci

Tako dolazimo i do treće točke na kojoj bi Zoran Milanović morao pokazati da je u loše potrošenom mandatu ipak uspio nešto naučiti. S postojećom ekipom nikad neće dobiti izbore, pa makar dubio na glavi. Postav njegove Vlade uvreda je za SDP-ove birače. Tko će za njega ponovno glasati ako to znači da njegovi kadrovski patuljci ostaju u sedlima? Tko će mu dati glas zato da bi nekakav Zmajlović i zmajlovići mogli biti ministri? Sastavom svog kabineta premijer pokazuje da poklonjenu podršku birača uopće ne cijeni. Umjesto stranačkih aparatčika, SDP bi na izbornim listama morao naći mjesta za ljude s imenom, koji uživaju nekakav autoritet u javnosti. Jednako tako Milanović bi odmah u kampanji morao obećati formiranje stručne vlade, a ne kao dosad ekipe političkih poletaraca koja na državnim poslovima odrađuje pripravnički staž. S fakulteta u vladine limuzine, takva je kadrovska politika doživjela debakl.

Sve to, naravno, ne znači da SDP na izborima neće doživjeti potop. Trenutno se čini da je to nemoguće izbjeći. Ali ta se stranka na narednim izborima, sasvim svejedno kada će to biti, neće boriti samo za vlast, nego vrlo vjerojatno i za preživljavanje. Ima li života nakon vlasti - to je pitanje na koje će sudeći po svemu Zoran Milanović i SDP u idućoj godini silom prilika morati odgovoriti. Scenarij raspleta upravo se slaže.