Je li rušenje aviona kraj imperativa savršenog?

Taj Andreas Lubitz, izgleda, ni po čemu nije bio poseban tip. “Tijekom života, Lubitz je zbijao obične šale, slušao običnu glazbu i pisao obične stvari. Po svemu je izgledao kao normalan dečko”, zaključak je tima novinara njemačkog Der Spiegela koji su analizirali sve poznate informacije o životu 27-godišnjeg pilota koji je prošlog utorka namjerno zabio avion Germanwingsa sa 149 putnika i članova posade u brdo u francuskim Alpama. Doduše, ne može svaka šuša postati pilot, no možda ni takav uspjeh nije bio dovoljan mladiću koji je potekao iz obitelji u kojoj je otac bio menadžer, a majka učiteljica klavira.

Svatko ima nevjerojatno pozitivna sjećanja na njega, rekao je njegov bivši gimnazijski nastavnik. Hm, pa kako to? Ni o Isusu nisu svi imali pozitivna sjećanja: trgovci koje je izbacio iz hrama, učenjaci koje je ispljuvao da su licemjeri, da ne govorimo o majkama njegovih drugova koji su ga slijepo slijedili u opasnost. Čovjek je takav; čak i kad je svetac, nije u svemu savršen. Genijalni slikar je nasilan prema ženama, brižna majka u potaji guta tablete, uspješan političar je uspješan i kao lopov.

Naprosto nije normalno kad je netko sasvim normalan i u svemu se uklapa u očekivanja drugih. Ljudska priroda je jedna, ista desecima tisuća godina, a ono što danas nazivamo normalnim još prije desetak godina činilo bi nam se strašno nepristojnim: naprimjer buljiti u nekakvu spravicu dok ste s nekim na kavi ili ručku.

Društvo je to koje nam nameće kriterije normalnosti i poželjnosti. Od okoline učimo koje se ponašanje od nas očekuje i kako smijemo izražavati osjećaje. Koji su “dobri” a koji nisu. Traži se da čovjek bude sretan ili makar polovično zadovoljan, a biti nesretan je prihvatljivo samo kad vam umre netko blizak.

Društvo nameće svoja pravila: osjećaji se ne pokazuju ili se pokazuju samo neki, u točno određenim okolnostima. Odrasti u zapadnoj civilizaciji znači gušiti svoje emocije, pa nije čudno da onda ne prepoznajemo ni tuđe. Mimikrija je najraširenija društvena igra: neprestano sakrivamo prave osjećaje i potrebe a da više niti ne znamo zašto to radimo.

Ipak, ljudi nisu programirani strojevi. Svatko nekad osjeća strah, bol, tjeskobu. Bojite se da ćete dobiti otkaz ili nećete uspjeti upisati fakultet koji želite, u komi ste jer vas je prevario muž ili ostavila cura. Tresete se od straha da nećete uspjeti otplatiti kredit, zlo vam je od novoga šefa. Bojite se za sina, kasno dolazi kući, ne znate s kim se druži, možda se drogira? Život vam se preokrenuo jer ste dobili dijete, noćima ne spavate, na rubu ste živaca. Sa životnim nedaćama nosimo se kako znamo. Neki o tome razgovaraju s partnerom i prijateljima, neki potraže i pomoć ljudi školovanih za to, psihologa i psihoterapeuta. Drugima je najvažnije pred okolinom zadržati taj privid normalnosti. Šute i ne pokazuju ništa. Nekad uspiju: ako je problem bio izazvan vanjskim okolnostima a one se promijene nabolje, napetost se povuče. Izvrsno! No problemi obično ne prolaze sami od sebe, samo zato što to želimo. I često su im vanjske teškoće samo povod, ne i uzrok. Pritisak raste, i u nekom trenutku osoba puca.

Zato nije neobično što nitko nije primijetio da je kopilot Germanwingsa imao psihičkih problema, već ga pamte kao veselu osobu koja se često smijala. Saznali smo da je prekinuo obuku za pilota zbog liječenja od depresije, koje je tajio. Pretražujući Lubitzov dom, istražitelji su našli tablete koje ukazuju da je patio od psihičkih poremećaja, ali nisu nam otkrili o čemu je riječ.

Najsumnjivija bi nam trebala biti upravo perfektna normalnost, a ne iskakanje iz šablona. Crne kronike su oduvijek pune mirnih susjeda koji su se jedno jutro razotkrili kao masovne ubojice. Svatko od nas poznaje barem jedan idealan par koji se razveo nakon godina savršenog braka, na opće iznenađenje. U “tekućoj modernosti” u kojoj živimo, kako je to nazvao slavni sociolog Zygmunt Bauman, u svijetu koji se neprestano mijenja postavljajući pred nas sve veće zahtjeve, nestaje sve ono što smo poznavali kao čvrsto i stabilno, a konstanta postaju nesigurnost i promjena. Dušu dalo za anksiozne poremećaje širokog spektra, plus depresiju! Teško je i gotovo nemoguće bez iskakanja ispuniti sve zahtjeve turbulentne svakodnevice od školovanja pa do odrasle dobi, pa stručnjaci kažu da će do 20 posto zapadnjaka bar jednom u životu proći epizodu kliničke depresije. Plus što mnogi smatraju da je većina bolesti u stvari psihosomatska, od visokog tlaka do raka.

Je li vrijeme da odbacimo ostatke građanskog licemjerja i priznamo da je normalno i ljudski imati problem? A da nije normalno negirati ga, potiskivati i ne tražiti pomoć sve dok ne bude prekasno. Pod društvenim pritiskom baš to najčešće radimo.

Oni kojima sve ide glatko, ti “najnormalniji” često su psihopati. Nisu sposobni suosjećati s drugima, nemaju vlastitih emocija koje bi ih ometale, nisu preosjetljivi, neurotični ni anksiozni. Oni su savršeni, uvijek nasmijani, uspješni. Psihopata sklonih kaznenih djelima je tri posto među muškarcima te jedan posto među ženama, no nitko još nije ispitao koliko ih je među tzv. normalnima. Studija Babiaka, Neumanna i Harea iz 2012. godine izazvala je šok otkrićem da golemih 10 posto zaposlenih u američkom financijskom sektoru ima sve uvjete za kliničku dijagnozu psihopatije. Koliko ih je u drugim profesijama? Neće se oni svi zabiti avionom u planinu, jasno: ali ako propadaju, nikakvi ih obziri neće sputavati da sa sobom na dno ne povuku druge. bili oni piloti ili bankari, menadžeri ili političari, ne smijemo ih pustiti da uništavajući sebe unište i nas.