Je li slučajno baš Goran Marić upao u klopku N1 televizije?

Bilo je neugodno gledati ministra državne imovine Gorana Marića kako se preznojavao, ljutio i koprcao nemoćan da se izvuče iz klopke koju si je sam namjestio. - Hoćete li ispuniti obećanje i napustiti politiku ako se zatvori rafinerija Sisak - pitao ga je kolega Hrvoje Krešić s N1 televizije i otvorio ventil, na što je ministru momentalno šiknula para iz ušiju. Prvo se Marić počeo izmotavati i govoriti da nije rekao to što je rekao, nego je kazao da će sve poduzeti da se rafinerija ne ugasi, a kada mu to nije prošlo, optužio je novinara za provokaciju i nerazumijevanje “sustava politike”.

Stjecajem okolnosti baš se Goran Marić našao u nezgodnoj situaciji da je uhvaćen u kršenju vlastitog obećanja. Na njegovu je mjestu mogao biti bilo tko, od njegovih kolega ministara, cjelokupne garniture vladajućih političara pa do kompletne oporbene galerije. Svi oni redom, i to već godinama, ponavljaju mantru o tome kako neće dozvoliti gašenje rafinerije Sisak, i pritom svi svjesno obmanjuju građane.

Od Gorana Marića koji je tijekom predizborne kampanje na skupovima u Sisku govorio da će se prestati baviti politikom ako se to dogodi, preko premijera Andreja Plenkovića koji je u kampanji bio nešto oprezniji i tvrdio da će se “zalagati” za opstanak i modernizaciju sisačke rafinerije, do predsjednika SDP-a Davora Bernardića kojem je opstanak te rafinerije jedan od najsvetijih poliltičkih ciljeva i političke nade koja sve više jača - Ivana Vilibora Sinčića koji bi svojim Živim zidom opasao rafineriju i tako spriječio njeno gašenje.

Cijela politička svita kao papagaji u zboru pjeva o nedopustivosti zaustavljanja prerade sirove nafte s hrvatskih polja, a svi znaju da je to posao koji je već godinama neisplativ, gomila gubitke i opterećuje Inu. Još se nije javio ni jedan političar u Hrvatskoj koji bi otvoreno i pošteno rekao da je rafinerija u Sisku neodrživa, da se u nju propustilo ulagati još u vrijeme kada je bila u stopostotnom hrvatskom vlasništvu.

Devedesetih, kada je na vlasti bio Tuđmanov HDZ, nije se pametno i odgovorno gospodarilo Inom. Uslijedila je prodaja vlasničkih udjela i s kupcem - mađarskim MOL-om sklapali ugovori kojima se MOL obvezivao modernizirati rafinerije u Sisku i Rijeci. Potpisivalo se nešto za što se unaprijed znalo da se neće ostvariti.

A sada kad više nema prostora za muljanje i mora se učiniti ono što je od početka bilo neizbježno, političari prebacuju odgovornost na članove Uprave Ine.

Stvar je u tome što oni ne vide ništa drugo osim birača čije bi glasove u Sisku mogli nepovratno izgubiti jer gašenjem rafinerije brojne obitelji ostaju bez egzistencije. Od 38.000 ljudi, koliko ih je radilo u pogonima rafinerije u socijalizmu, ostalo je svega njih 600-tinjak, što pokazuje kako se s vremenom znatno smanjio broj izgubljenih glasova.

Logika hrvatskih političara ne nalaže da se problemi rješavaju čim se stvore. Zato se nije ulagalo u rafineriju onda kada je to trebalo. No, još je poraznije što se unatoč spoznaji da rafinerija ne može opstati godinama nije činilo ništa da se na području Siska rode nove privredne grane i otvore nova radna mjesta. Ni jedna vlast do sada nije stvorila preduvjete i omogućila stvaranje novih dobara, nego oživljavaju industrijske mrtvace naslijeđene iz socijalizma. Ista priča koju imamo s Inom i njenim rafinerijama može se primijeniti na brodogradnju.

Najporaznije je to što ni nove političke stranke nisu drugačije. Prstom upiru u stare strukture i optužuju ih za lažna obećanja, a same ne nude nikakva rješenja.