Jedan tjedan u stranci proeuropskog pučanina Andreja P.

Trebao je to biti perfektan tjedan u životu čovjeka pod imenom Andrej Plenković. Tijekom tog tjedna, objavljeni su statistički podaci koji su kazivali da Hrvatska opet obara vlastite turističke rekorde. Stopa potrošnje probila je sve plafone. Broj nezaposlenih približio se onom prije krize, s tendencijom pada koja će trajati - kao i uvijek - do prvih listopadskih kiša.

Trebao je to, ukratko, biti perfektan tjedan u životu Andreja Plenkovića. Tog tjedna, otišao je na put u Podgoricu kao ekonomski uspješni premijer koji je upravo pomeo konkurenciju na parlamentarnim i lokalnim izborima, koji kontrolira gradove i županije u mjeri većoj no i jedan HDZ-ov političar od Franje Tuđmana do danas. Trebao se u bliskom susjedstvu sastati s američkim dopredsjednikom Mikeom Penceom i liderima američkih saveznika na Balkanu. Tamo je Plenković trebao ponovo odigrati svoju dobru napisanu ulogu: ulogu smirenog Europljanina u balkanskom brodu luđaka, proeuropskog trezvenjaka koji se uvijek drži razboritog mainstreama, demokršćanskog gospona austronjemačkog kroja u kojeg se Berlin i Brisel mogu uzdati da neće ludovati i divljati. S tom vanjskopolitičkom politurom Plenković se trebao vratiti u Hrvatsku, gdje će na dan kad čitate ovaj tekst govoriti sviti u Kninu, kao fizičko otjelovljenje dovršenja “Tuđmanova puta”.

Trebao je to - ukratko - biti takav tjedan za Andreja Plenkovića. No, stvari za njega i njegovu stranku nisu ovog tjedna išle tako polirano i blistavo, a da tako bude pobrinuli su se oni poslovični “mangupi u našim redovima”. Kao što u “Šumi Striborovoj” iz usta umiljate nevjeste najednom zapaluca gujin jezik i razotkrije što stoji iza umilnog lica, tako su ovog tjedna tri nepovezana incidenta prisjetila domaće općinstvo što se krije iza koprene europskih demokršćana i pučana.

Prvi od tih incidenata sam je po sebi nalikovao na neku brešanovsku farsu. U špici sezone, u turistički prenapučenim Vodicama u četvrtini grada iz špina je počela istjecati mutna i prljava voda, a zbog vode u kojoj je bilo fekalija mještani i turisti počeli su bolovati od povraćanja i proljeva. Uskoro se ustanovilo da je vodoopskrbna zaraza rezultat ilegalnog priključka za vodu koji su - da bi navodnjavali zelenu površinu - osmislili građevinski developer i njegov izvođač. Dvojica mudrijaša koji su potrovali gradić nastojeći ugrabiti besplatnu vodu nisu bilo kakvi građani. Obojica su - prezimena su im Bosotin i Josipović - aktivni članovi Plenkovićeva HDZ-a, jedan je od njih aktivni dogradonačelnik, drugi član lokalnog odbora, a dodatni element brešanovskog apsurda priči daje činjenica da je jedan od njih u vrijeme gradnje zgrade-trovačice bio član NO šibenskog vodovoda. On je - ukratko - nadzirao firmu čije su instalacije stranački drug i on devastirali.

To je prva od triju incidenata koji se ovog tjedna sručio na glavu naših proeuropskih pučana. Drugi je stigao iz Slavonije, a u njemu je središnji akter bio Franjo Lucić, saborski zastupnik, član nacionalnog vijeća HDZ-a i utjecajni član stranke u požeškom kraju. Lucić je bio, a i ostao bi uvaženi član hrvatske konzervativno-političke elite da nije bilo novinara Telegrama Drage Hedla koji je u istraživačkom serijalu razotkrio fascinantne financijske akrobacije Lucića i njegove obitelji. Ispostavilo se da je Lucić još prije deset godina uzeo braniteljski kredit s povlaštenom kamatnom stopom i subvencijom Županije da bi u Pleternici sagradio pogon za proizvodnju bačava, da bi se ispostavilo da su se i firma i novac preusmjerili u gradnju apartmana u Srimi, samo nekoliko kilometara dalje od živopisne građevinske akrobacije vodičkih HDZ-ovaca. No, Lucićeve unutarobiteljske transakcije, te kreditna kombinatorika pod povlaštenim uvjetima, jedva bi se kao “blip” probili do hrvatske javnosti da Lucić nije napravio ključnu glupost: ponudio je novinaru mito ravno u upaljeni diktafon, a ovaj je to snimio i - naravno - objavio. Lucić je dao ostavku na tri, šest ili osam stranačkih funkcija, ali na onu saborskog zastupnika, naravno, nije. S obzirom na kojoj niti visi Plenkovićeva većina, sumnjam da će ga na to itko i tjerati.

Tu dolazimo do trećeg, posljednjeg incidenta. Hrvoje Marušić, vlasnik velike zubotehničke škole u Splitu i rotvajler lokalnog HDZ-a, ovaj je tjedan na fejsu pozvao na smrtnu kaznu i strijeljanje mirovnih aktivista koji su izrekli mišljenje kako bi se Hrvatska trebala ispričati ljudima kojima su u Oluji stradali bližnji ili im je spaljena imovina. Marušić je klincima iz mirovnih NGO-a priprijetio ni manje ni više nego streljačkim strojem, pri tom ih počastivši pozdravom “yugokomunistička stoko!”. No, svi koji iole poznaju splitsku političku situaciju znaju da mirovnjaci nisu ona “yugokomunistička stoka” koja tišti Hrvoja Marušića. Oni NGO-i s kojima ovaj trgovac ortodontske opreme ima stvarni problem jesu prostorni aktivisti, stanari i urbanistička javnost koja je (zasad) uspjela spriječiti njegov naum da golemom građevinskom interpolacijom upropasti najljepši dio Splita 3, kvart Trstenik. Onog časa kad je shvatio da kod umjerenog HDZ-a nema dovoljno jednodušnu potporu za svoj građevni urbicid, Marušić se naglo dosjetio da i on spada u “desno krilo” i stao fotografirati s pukovnikom Skejom, Podrugom i velikim “zaštitnikom” hrvatske tradicije, Zlatkom Hasanbegovićem. Postoje, međutim, mnogi u Splitu - a u te se ubrajam i ja - koji pamte ideološka bordižavanja koja je prošao taj pripadnik “desnog krila” HDZ-a.

Hrvoje Marušić mene je osobno prije 10-ak godina nagovarao da se aktiviram u autonomaškom pokretu koji je sam osnovao i financirao, a kojem je glavni politički cilj bila regionalizacija i ukidanje županija. Nakon nekog vremena, shvatio sam da budućeg Hasanbegovićeva prijatelja ne zanima baš ni jedna od regionalnih tema koje mene zanimaju - od održivog turizma, statusa pomorskog dobra pa do borbe protiv Agrokorove opstrukcije dalmatinskih uljara. Shvatio sam da se Marušićev “regionalizam” svodi na apstraktno hrakanje po zlom Zagrebu i odvratnoj centralističkoj vlasti. Samo koju godinu kasnije, taj isti će “veliki regionalist” Marušić ući u stranku koja je stvorila centralističku Hrvatsku i postati njezin gradski vijećnik, da bi kao gradski vijećnik ustrajno lobirao za svoj urbanističko-devastatorski projekt. I tada, kao i sada, zapreka koja je priječila Marušića da nagrdi jedan lijepi kvart bili su NGO-ovci - dakle, “yugokomunistička stoka”. Pa im je Marušić priprijetio streljačkim strojem.

Tako je - ukratko - izgledao živi tjedan u stranačkom životu Plenkovićeve stranke. Jedan HDZ-ovac na fejsu osuđuje na smrt, drugi krišom krade vodu, treći potruje pola gradića fekalijama, četvrti u diktafon nudi mito novinaru nakon što se ispostavilo da je novac za braniteljska radna mjesta završio u šalungu i armaturama ružnih apartmanskih grdosija. Nema što, kad čovjek gleda naše europske demokršćane i pučane, pomislio bi da im u špilu fali samo još Donald Trump.

Ali, nije u ovoj priči problem ni u Bosotinu, ni u Josipoviću, ni u Luciću i Marušiću. Vlast kvari ljude, a mi smo u Hrvatskoj HDZ-u dali i previše kvarljive vlasti. Ono što je stvarni problem jest potpuno, politički ignorantsko i otupjelo odsustvo ikakve političke reakcije.

Jedan od vodičkih počinitelja, naime, i dalje je gradonačelnik, drugi član stranačkih tijela. “Bačvar” Lucić dao je ostavku na lokalne stranačke funkcije, ali je i dalje saborski zastupnik, te i o njemu ovisi mitska “stabilnost” Plenkovićeve vlade. Marušić je i dalje uvaženi član stranke i mirno čeka da se u bliskoj budućnosti frakcijske karte drukčije razdijele. Istina - u dva od ova tri slučaja Državno odvjetništvo počelo je izvide. No, osim pravosudne odgovornosti, postoji ona druga, politička, a ona je u ovom slučaju potpuno izostala. HDZ kao stranka i dalje se pretvara da “nepodopštine” njezinih važnih članova s njom nemaju veze. Stranka se i dalje ponaša po uvriježenoj špranci da se - kad nekog od naših uhvate s prstima u pekmezu - najbolje praviti mrtav.

Prije desetak godina izrugivali smo se s Jadrankom Kosor koja je s budističkim fatalizmom pustila da joj pohapse pola stranke i Vlade, pa je zbog toga platila grubi politički ceh. Prije pet godina izrugivali smo se s Milanovićevom “visoko podignutom ljestvicom”. Danas - kad je ljestvica pala tako nisko da ne može niže - taj nam smijeh nekako zapinje u grlu. Kad čovjek gleda incidente koji bujaju od Splita do Pleternice i od Vodica do Srime, stvarno se mora zapitati - što to HDZ-ovac mora napraviti da ga vlastita stranka kazni? I - jesmo li u eri “proeuropskog” HDZ-a doista došli u fazu da političar vladajuće stranke smije ama baš sve - prijetiti smrću na internetu, pronevjeriti kredit, trovati susjede, devastirati instalacije i krasti vodu? I jesmo li doista došli do toga da je legitimno biti trovač, lopov, urbanistički devastator, pronevjeritelj, da je OK davati mito i prijetiti smrću - ali, pod jednim jedinim uvjetom. Naime, da si “naš” - a ne “yugokomunistička stoka”.