JELENA LOVRIĆ Bezimeni gasitelji pokazali su se moćnijim od flegmatične vlasti: Obična Hrvatska, za razliku od svoje političke elite, zaslužuje naklon

Nije, doduše, opožarenima rekao da se i njemu baš doma zapalila pećnica ili tako nešto, kako se njegov prethodnik Zoran Milanović poplavljenima u Gunji jadao o svojim teškim problemima s puknutom vodovodnom cijevi, ali i premijer Andrej Plenković u vatrenom je stampedu nadomak Splita pokazao zapanjujuću količinu socijalne neinteligencije, indiferentnosti ili ignorancije. Bilo je gotovo irealno gledati u ponedjeljak navečer njegovu izgubljenost u vremenu i prostoru.

Dok je vatra jurila prema drugom najvećem gradu u državi, šef Vlade je, umjesto s terena, direktno iz klimatiziranih Banskih dvora za javnu televiziju samozadovoljno divanio o godini dana svoga vladanja HDZ-om. Dalmacija gori, a premijer se natenane češlja svojim uspjesima, osvojenim izborima i zauzetim županijama i gradovima. Kaos na požarištima ništa je prema političkom kaosu kojim je državni vrh odgovorio na veliku vatru po Jadranu.

Atrofiranost ili uspavanost vlastitog političkog i socijalnog refleksa premijer je naknadno, kad se sa zakašnjenjem od barem pola dana napokon našao u Splitu, pokušao kompenzirati minoriziranjem opasnosti, nazivajući “majku svih požara”, kako su je krstili vatrogasci, “interesantnom” i medijski “atraktivnom”. Nazvati prirodnu katastrofu, koja je fizički zaprijetila jednom velikom gradu i njenim stanovnicima, atraktivnom i interesantnom, pa to u najmanju ruku upućuje na manjak socijalnog filinga. Plenković se dodatno kompromitirao izjavama da je sustav funkcionirao bez greške, doslovce “sjajno”. Premda je cijela zemlja uživo preko medija mogla pratiti kako su goloruki ljudi u borbi s vatrom često bili prepušteni sami sebi i sustav se zaštite od požara pokazao punim rupa.

Umjesto da promptno formira krizni stožer i osobno koordinira akcijom - u dramatičnim situacijama nužna poruka naciji da ima pilota u avionu! - šef se Vlade tek dan poslije za Dalmaciju i dobar dio Hrvatske besane noći prošetao požarištima, a njegove su izjave imale učinak gašenja vatre benzinom. Inače apaurinski premijer revoltirao je javnost. Iritacija je dodatno pojačana otkrićem da će njegov dvor lakše i radije skoknuti na tenis do Wimbledona nego do vatrom ugroženog Splita.

Ne samo da ih nije bilo kad je gorjelo, da su kasnili i podbacili u rješavanju problema teško oprljene i popaljene Dalmacije, nego je državni vrh odjednom i sam planuo, svoja nesuglasja i rivalstva pretvarajući u problem veći od požara na jugu države.

Umjesto o stvarima važnim za obranu građana od vremenskih nepogoda i nesreća, važnim za nacionalnu sigurnost, umjesto primjerice o zapuštenom i opremom jadno opskrbljenom vatrogasnom sustavu, kao prvorazrednu su temu nametnuli svoje očito vrlo flambojantne odnose, vlastite interese i taštine. Prilično ishitrena izjava predsjednice države o možda zakasnjelom izlasku vojske u pomoć gasiteljima poslužila je kao detonator. Kao da je princezica, a ne general, ministar obrane Krstičević našao se uvrijeđenim i brzopotezno je najavio ostavku.

Ali svoju najavu nije i formalizirao, sve je ostalo na rekla-kazala, pa cijela zemlja već danima nagađa što će s njegovom fantomskom demisijom na koncu biti. I svi ga od šefice države i premijera naniže gromoglasno hvale i nagovaraju da se predomisli. Plenković javno odbija ostavku koju nije ni primio. Umjesto ozbiljnim problemima, nacija se tako bavi jednim generalom na zrnu graška, njegovom povrijeđenom sujetom i hoću-neću povlačenjem. Istodobno, predsjednica i premijer napadno ne komuniciraju, ni spaljena im Dalmacija nije bila dovoljan razlog za razgovor. Svoje igre moći pretvaraju u političku krizu.

Umjesto da zašute i javnosti se ispričaju što ih nije bilo kad je i gdje je trebalo, naciju kapacitiraju svojim napetostima. Za koje, naravno, nisu krive loše riješene ustavne ovlasti, premda se o ustavnim rješenjima može razgovarati, nego njihova politička neozbiljnost i neodgovornost. Posve je legitimno da političari krizne situacije, prirodne nepogode i katastrofe koriste za jačanje vlastitog utjecaja. Tako je bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder velike poplave u Njemačkoj 2002. iskoristio za izbornu pobjedu.

Načinom kako je upravljao situacijom u državi u “poplavi stoljeća”, kako se tada govorilo, kompenzirao je svoje predizborno zaostajanje i u fotofinišu osvojio još jedan mandat. Ali, nije se zemljom šetao post festum, ispeglan i svilen, kao da je na promenadi, nego je krizu, izazvanu velikom vodom koja se razlijevala cijelom srednjom Europom, liderski zgrabio za rogove. Posve suprotno, šefovi hrvatske države, od predsjednice i premijera te nekih ministara, krize ne rješavaju, nego ih, kako pokazuju refleksi velikih požara oko Splita, i sami proizvode.

Za razliku od političke elite, koja je podbacila, naklon zaslužuje obična Hrvatska, svi oni bezimeni gasitelji, vatrogasci i građani koji su se samoorganizirali. Oni koji su od vatre branili svoje i oni koji su im pritekli u pomoć. Često samo golom voljom naoružani pojedinci i grupe, navijačke skupine, kuhari koji su ih požurili nahraniti. Imponira solidarnost koju su i opet u teškoj nevolji mali ljudi velikog srca demonstrirali. Pokazali su više odgovornosti i organiziranosti od onih koji drže svu vlast u Hrvatskoj. Pokazali su se moćnijim od države i njenih nefunkcionirajućih institucija i flegmatičnih šefova.

Zato ih nacija danas smatra svojim herojima. Slike iznurenih, po zgarištima, uz cestu pozaspalih vatrogasaca sa zahvalnošću se distribuiraju po društvenim mrežama. Političare koji zemljom paradiraju nakon što je najgore prošlo, ojađeni ljudi dočekuju s pitanjem nije li ih sram. Gasitelje dočekuju i ispraćaju s pljeskom i zahvalnošću. Dramatična bitka s vatrom na prilazima Splitu pokazala je ogromnu spremnost građana da se pokrenu u pozitivnom smjeru i strašan manjak političkog liderstva, čak i najobičnijeg uredovanja državom.

Recentni vrhunac ovoljetnih požara, zasad, vremenski se poklopio s Plenkovićevim svečano zamišljenim obilježavanjem njegove prve godišnjice preuzimanja HDZ-a. Proslavu je pokvario miris paljevine s juga, ali još više njegove političke posljedice. Način rješavanja golemim ognjem izazvane krize otkrio je veliki jaz između vlasti i naroda. Ni kataklizmičke scene hrvanja s podivljalom vatrom Vlada nije iskoristila za povezivanje s građanima, nego se od njih dodatno udaljila. Zatim, vladajući ne rješavaju probleme niti znaju upravljati krizama, nego ih samo skrivaju lakirovkom ili, u ovom slučaju, zatrpavaju pepelom.

Agrokor, još neizvjesna raspleta, zasad se ne može smatati kontraargumentom. Na koncu, umjesto hitnim pitanjima države i društva, vlasti se ponovno bave same sobom. Dok se popaljeni sami moraju braniti i spašavati od vatre, stupovi se sustava prepucavaju ostavkama i samo njima važnim međusobnim nadigravanjem. S tim svakako treba povezati činjenicu da osim dijelom dubiozne promjene poreznog sustava, Plenković nije pokrenuo nijednu reformu, što pametne vlade obavljaju u prvoj godini svog mandata. Jesmo li opet dobili premijera koji ima sve predispozicije za velike stvari, ali nema volje, ili nema petlje, ili nema političke vatre, premda mu zemlja gori?