LINIJA ŽIVOTA

JELENA LOVRIĆ Cijela se Hrvatska u jednom času našla na plinskoj boci, zaslugom Karamarkove politike

 Tomislav Krišto/CROPIX

Posve suprotno normalnoj logici da se uspjeh na izborima gradi na popularnosti i sviđanju javnosti, Tomislav Karamarko na vlast želi doći strahom, plašeći narod. Recentna kriza, jedan od najdramatičnijih trenutaka u četvrt stoljeća dugoj povijesti samostalne države, pokazala je da se njegove vlasti treba bojati. Cijela se Hrvatska u jednom času našla na plinskoj boci, zaslugom njegove politike.

Premda se vjerojatno i sam užasnuo kad je vidio prizore iz Savske, sve se to plesanje veteranske pobune na rubu pretvaranja u potencijalnu terorističku akciju, s blokiranjem jedne od ključnih zagrebačkih prometnica moguće ubojitim sredstvima, može smatrati krajnjom konsekvencom one politike po kojoj su u rušenju legalno izabrane vlasti sva sredstva dopuštena. Oni koji su kompletnu državu spremni staviti na plinsku bocu djeca su HDZ-ove politike. Ispod Karamarkova su šinjela izašli. Za HDZ-ov su se povratak na vlast spremni tući do posljednjeg Hrvata. Događanje branitelja tih dramatičnih dana nije, naime, bilo tek još jedno naguravanje prosvjednika i policije. Bio je to sukob u kojem se na jednoj strani našao poredak i mogućnost civiliziranog funkcioniranja države, dok su na drugoj strani bile snage nereda, kaosa i destrukcije države. O tome se tog trenutka, prije desetak dana, ovdje radilo.

Sudar policijskih kordona i prosvjedničke sile kao da je cijeloj naciji zaustavio dah. Nadati se da je taj trenutak djelovao katarzično, da je možda imao otrežnjujući učinak. U tom su strašnom času, čini se, i vlast i opozicija i pobunjeni demonstranti osvijestili da bi pokrenuta spirala nasilja Hrvatsku mogla odvesti preko ruba, kada događaji postaju neupravljivi, a moguće i nepopravljivi. Jesu li te noći s četvrtka na petak svi involvirani, od premijera Milanovića i šefa HDZ-a Karamarka do vođa veteranskih prosvjeda, Josipa Klemma i i Đure Glogoškog, napunili gaće? Bilo bi dobro da su se prepali onoga što se Zagrebom valjalo. Jer, to bi značilo da neka mrva odgovornosti u njima još nije zgasla.

Uzavrela situacija

Sada kada se uzavrela situacija ipak donekle smirila i zapaljivi se problem, unatoč šatoru, preselio u institucije na rješavanje, kako u uređenim državama već biva, lako je vidjeti da, unatoč striptiziranju, HDZ ipak nije najveći gubitnik recentnog veteranskog juriša na Banske dvore. Premda će neki već reći da je Karamarko tog dana izgubio izbore. Šef HDZ-a u presudnom trenutku nije pokrenuo čak ni akciju kontroliranja i popravljanja nastale štete. Nije pozvao da se pobunjenički tabor u Savskoj raspusti i šatoraši vrate kućama. Dao je katastrofalnu izjavu, koja će ga vječno pratiti, da hrvatski zakoni za njih ne bi trebali vrijediti. Predsjednica države također se pokazala nedoraslom situaciji. Na krijesti veteranskih prosvjeda uspješno je jahala, no kad je naciju trebalo pozvati na razum i smirivanje ostaje izgubljena, negdje između telefonske potrage za premijerom i, valjda, instaliranja svoje najnovije kič atrakcije, kartonske predsjednice na Pantovčaku.

Ali, najvažnije, slučaj veteranske bune još jednom poput nepogrešivog lakmus papira otkriva da HDZ ni danas nije sposoban funkcionirati kao demokratska opozicija. Karamarkova stranka tu legitimaciju - bez koje se ni jedna partija ne može smatrati demokratskom - još nije stekla. Eventualno je demokratska pravila igre spremna akceptirati dok je na vlasti. Ali, čim se nađe u oporbi, HDZ se ponaša kao pučistička skupina. Pokazalo se to u vrijeme Vlade Ivice Račana i danas u vrijeme Kukuriku koalicije. I onda i sada legalno će izabranu vlast pokušati rušiti na ulici, masovkama, marševima, aktiviranjem krika i bijesa među braniteljskim skupinama, stvaranjem atmosfere izvanrednosti…

HDZ političku utakmicu ne vodi u Saboru, nego na cesti. Faktički ne priznaje ni jednu vlast koja nije njegova. Shodno svojedobnoj izjavi Franje Tuđmana da oporbenu situaciju neće dopustiti, slijedom koje je pljunuo na izbornu volju građana i izabranom gradonačelniku Zagreba onemogućio preuzimanje funkcije. Na isti preddemokratski ili invalidno demokratičan način funkcionira Karamarkova sljedba. Ta stranka jednostavno smatra nepodnošljivim da je u opoziciji i spremna je takvu situaciju mijenjati, ako ne ide drugačije, onda i izvaninstitucionalnim sredstvima. Zato bi prije izbora, uz gospodarski program koji od njega svi traže, HDZ javnosti morao pružiti dokaze da je demokratske standarde spreman i sposoban usvojiti u punoj mjeri, a ne samo kad rade u njegovu korist.

Najveći gubitnici

Iz klimaksa veteranskih prosvjeda kao najveći gubitnici izlaze oni koji su svoju poziciju gradili na statusu žrtve. Pobunjeni su veterani na gubitku jer, prvo, hrvatskoj javnosti nisu uspjeli pokazati da imaju ozbiljnog razloga za prosvjede, pogotovo ne tako dramatične i dugotrajne. Pojedinačni primjeri zakidanja, koliko se dalo vidjeti, nisu rezultat političke odluke ili zle namjere. Ne stoji iza njih aktualna vlast, nego eventualno birokratizirane državne strukture i javne službe. Slike teških rana koje su pokazali djeluju potresno, ali problemi s neempatičnim doktorima i lijenom administracijom nisu njihova specifičnost. Općenito, status je branitelja vrlo dobar, a problemi o kojima su govorili objektivno minorni.

Drugo, veteranski je ustanak na gubitku jer njegovi kolovođe nisu ni pokušali objasniti povezanost između stvarnih problema koje su izložili i njihovih političkih zahtjeva. Tako je ostalo potpuno nejasno na koji su način rane od dekubitusa u vezi sa šatoraškim parolama o nenarodnoj vlasti ili Jugoslavenima.

Treće, prosvjednici su izgubili jer nisu uspjeli argumentirati svoje posezanje za prejakim, izvanrednim sredstvima. Dobro je da su se zbog plinskih boca u Savskoj ispričali javnosti, ali nakon svega ostao je dojam da su neki od njih zbog vlastitih objektivno benignih razloga spremni ugroziti druge, pa čak i cijelu državu. Na koncu se i Crkva izričito ogradila od njihova nepoštivanja zakona, što znači da su faktički i na toj strani ostali bez potpore.

Iz okršaja s pobunjeničkom frakcijom branitelja premijer Zoran Milanović izlazi s najmanje rana. Možda se čak može reći da je profitirao. Da je uspio, jedini, dobaciti do dobitničke pozicije. Premda je mjesecima ignorirao problem u Savskoj i čekao da ga vrijeme samo riješi. I zaista, balon se ispuhao, na koncu šatoraši su sami sebe pobijedili. Ali, politika čekanja vrlo je rizična i mogla je dati i drugačije rezultate. U dva navrata u kritičnim danima, izlazeći na konferenciju za novinare u trenutku okršaja i kasnije kad je s prosvjednicima sjeo za stol, premijer se uspio predstaviti kao branitelj demokratskog poretka. Čvrst u obrani institucija države i pretvoren u uho, spreman saslušati sve što su mu veterani došli reći. Pritom se u razgovoru pokazalo da nabrojeni problemi nisu rezultat njegove, kako su ga optuživali, prema braniteljima problematične politike, nego je riječ o pojedinačnim incidentima.

Javnosti je, međutim, ostao dužan objasniti neke svoje izjave i postupke. Prvo, kako je moguće da premijer Milanović zveckanje plinskim bocama proglasi tek “operetnim ispadom koji izgleda opasnije nego što jest”? Treba li ga čitati kao poziv na neka nova samovoljna blokiranja prometnica eksplozivnim sredstvima?

Drugo, po kojem se kriteriju odaziva na poziv na razgovor? Neke skupine nevoljnika već mjesecima i godinama traže da ih primi. Uzalud, premda su često bez plaće, neki i bez kruha. Trebaju li i oni posegnuti za sredstvima ubojitijim od transparenata ili isprovocirati konflikt visokog intenziteta? Ovako ostaje dojam da veteranske skupine imaju privilegiran status.

Lažni branitelji

Treće, premijer bi morao obrazložiti onaj dio svog razgovora sa šatorašima iz kojeg proizlazi da hrvatska država tolerira postojanje na tisuće lažnih branitelja samo zato jer se boji reakcije. Iz izjave ministra Matića da će riješiti taj problem ako mu Milanović osigura useljeničku vizu za Kanadu, sve je jasno. Dok se hvali zavođenjem reda u državi i najavljuje rezove, aktualna Vlada, baš kao i sve prethodne, ništa neće poduzeti protiv prevaranata koji su se uvukli među veterane i cicaju li cicaju ono što im ne pripada. Zaista, u pravu je Đuro Glogoški kad premijeru kaže da nije problem u njegovih 25 tisuća mjesečno, nego su dubioze na nekim drugim stranama. Problem su ešaloni onih koji iz statusa lažnih branitelja kradu sredstva iz državnog proračuna. Ali u taj problem nitko se ne usudi ni taknuti. Ni premijer Milanović koji je proteklih dana u javnosti odjednom stekao status hrabre i odlučne osobe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 01:40