JELENA LOVRIĆ Je li Hrvatska dobila dva premijera: jednog zagospodarstvo, a drugog - nije teško pogoditi tko bi to mogao biti - za politiku?

Država nikako nije samo financijsko pitanje, kako bi se to moglo zaključiti po nastupnom obraćanju Saboru, a onda i javnosti novog predsjednika Vlade. Premda je posve razumljivo zašto Tihomir Orešković u fokus svog mandata stavlja upravo ekonomska pitanja. Javne financije i posrnulo gospodarstvo, enorman dug i deficit - ako sa svojim kabinetom ne riješi ta pitanja, trest će se temelji države.

Svakom bi premijeru ekonomski problemi morali biti prioritet. To mu je jednostavno posao. Zato su ga valjda i doveli za šefa Vlade. Ne samo da bi spasio vojnika Karamarka, nego i zato kako bi od ekonomske propasti spašavao državu. Zbog dramatičnog pogoršavanja hrvatskih državnih financija njegova ekipa mora se još posvećenije baviti ekonomskim temama. Sve drugo trenutno je manje važno. Što ne znači da je i nevažno. Gospodarski je oporavak bitan, ali još je bitnije čemu ekonomski rezultati služe. U tom pogledu novi je premijer hrvatskoj javnosti ostao dužan neke odgovore. Ostao je kratak za ozbiljan i sveobuhvatan programatski dokument. Nije iz njegova izlaganja izostala samo vanjska politika. O brojnim aspektima unutarnje politike ništa se nije moglo čuti. O političkim ciljevima njegove Vlade ni riječi. Zaposlenost, investicije, europski fondovi - sve je to prevažno. Ali kvaliteta života ne ovisi samo o visini BDP-a. Kao temeljne je vrijednosti hrvatskog društva naveo obitelj, prijateljstvo i međuljudske odnose. Građanske slobode, ljudska prava, društvenu pravednost, pravnu državu nije ni spomenuo.

Znači li to da će Hrvatska zapravo imati dva premijera, jednog koji će se baviti financijama i gospodarstvom, i drugog - a nije teško pogoditi tko bi to mogao biti, sjedi njemu zdesna - koji će voditi ono što se zove politikom, dakle sve ono što ne ulazi u strogo definiran korpus ekonomskih problema? Možda. To je u ovom trenutku teško reći. Tijek eksperimenta posve je nepredvidljiv. Drugo je pitanje može li u takvim uvjetima podijeljene odgovornosti Orešković uopće funkcionirati. Neće li rascijepljenost nadležnosti ugroziti ostvarenje njegovog primarnog zadatka? Nesporno je da taj tehnokrat koji se muči s hrvatskim djeluje jako solidno, uvjerljivije od premijera koje smo dosad imali i mnogo bolje od onih koji su to mogli postati. Dokazani je financijski stručnjak. Čovjek zadatka. U svom se životu ozbiljno naradio. Neće u Banskim dvorima prodavati zjake, poput prethodnika. Niti će javnost ložiti fantomskim temama. Namjere pokazuje i činjenica da je financijsko-ekonomski dio svog kabineta kapacitirao najboljim ljudima.

Oni koji mu politički osiguravaju bokove, HDZ kao i Most, također znaju da o njegovom uspjehu ovisi i njihov politički opstanak. Šefu HDZ-a posve odgovara da nije u prvom planu. Sve dok iz drugog plana drži sve konce u svojim rukama. Dok se u petak sav izbušen zastupničkim pitanjima mandatar Orešković znojio od muke, Karamarko se uporno igrao svojim mobitelom. Kao da mu je ravno sve do mora! Nije odgovoran. Ne mora na barikade. S mjesta potpredsjednika Vlade komotno se može pobrinuti za svoj opstanak na čelu HDZ-a. Nezadovoljstvo u stranci je ogromno, među HDZ-ovim velmožama koji su ostali kratkih rukava vrije. Svejedno, pomakne li premijer stvari u pozitivnom pravcu, i HDZ-ova će se buna stišati. U Mostu uz Oreškovićev se uspjeh veže ne samo sudbina Bože Petrova, nego i cijele stranke.

Ako je pametna, opozicija će makar i s distance podržati njegov program reformi. Krene li ozbiljno, odradit će ono po čemu su oni godinama tek prčkali. Može se pretpostaviti da će Orešković imati dobar odjek u javnosti. Premda mu, naviklom na korporativne sfere, fali vještina javnog nastupanja. Njegov motivacijski govor u Saboru nije baš nosio. Zapravo je djelovao prilično slabašno. Prosvjedi koji su mu već na dan inauguracije zaplesali pod saborskim prozorima idu na dušu HDZ-ovu šefu. Kontroverzni kandidat za ministra kulture - to svi znaju - izmigoljio je ispod Karamarkova šinjela. U toj mračnoj igri koju su drugi namjestili premijer se doima kao Alisa u zemlji čudesa!

Ali to je točka na kojoj imbecilna radikalna politika može srušiti njegove reformske namjere. Nisu se slučajno hrvatski kreditori u Kutzbühelu raspitivali o njegovoj odanosti europskim vrijednostima. Bankari, koje najviše zanima hoće li Hrvatska moći vraćati kredite, u setu svojih savjeta o tome kako zaustaviti spiralu povećavanja javnog duga ili kako pokrenuti gospodarstvo i izbjeći bankrot, od hrvatskog su premijera tražili da jasno i precizno odgovori na pitanje o političkoj orijentaciji nove vlasti, zabrinuti, kako su rekli, da bi i Hrvatska mogla krenuti putem Mađarske i Poljske, zemalja koje su zbog svog gaženja demokratskih standarda i masovnog cvjetanja nacionalističkih i protuliberalnih aberacija postale veliki problem Bruxellesa.

Nisu ti strahovi sasvim isisani iz prsta. U protekle tri godine HDZ je pokazivao slične tendencije. Fascinirao se čvrstim Viktorom Orbanom, uključujući i ograđivanje države žilet-žicom. S vrha se stranke oglašavala kulturna revolucija i ograničavanje ljudskih prava i medijskih sloboda, desničarski fundamentalizam kakav se danas valja Poljskom. Europski prvaci boje se širenja zaraze. Boje se da bi i Hrvatska mogla zaploviti za sirenskim zovom ultradesničarske rekonkviste.

Nažalost, u Oreškovićevu, deklaratorno proreformsku Vladu, ugrađene su karike koje se od samog početka pokazuju kao remetilački faktor. Kandidati za ministre koji već funkcioniraju kao element opstrukcije premijerove namjere da za svoj program dobije što širu podršku i Hrvatsku usmjeri prema nužnim promjenama. Ministar branitelja i ministar kulture zapravo su Karamarkova kukavičja jaja, ubačena u Oreškovićev kabinet. Riječ je o strašnoj podvali. Premijer vjerojatno uopće nije svjestan - te funkcije nisu bile u njegovom fokusu - što su mu podmetnuli. Tako u programu koji je smatrao potrebnim izložiti u šatoru u Savskoj Mijo Crnoja najavljuje izradu registra ne samo agresora, nego i izdajnika. Je li to posao kojim bi se trebala baviti veteranska populacija? Da zamijeni postojeće institucije pravosuđa i represije i razvrstava ljude? Hajde, možda je crni Crnoja u Vladu uključen kako bi se veteranski radikali pacifizirali. Slično kako je jedan od frontmena šatoraša postao savjetnik predsjednice Republike, pa ga, otkad se preselio na Pantovčak, više čuti nije.

Ali kadrovska nagazna mina, postavljena u Ministarstvo kulture, koja je premijeru eksplodirala u lice i prije nego je dobio potvrdu parlamenta? Teško je vidjeti kakve veze s kulturom ima povjesničar Zlatko Hasanbegović. Njegovo je instaliranje za ministra kulture teška uvreda svim kulturnjacima. Čak i u svojim najrigidnijim vremenima HDZ je pazio da na tom mjestu ima ideološki neostrašćene osobe, ljude velike širine i uključivosti. Hasanbegović je ljuti ideološki bojovnik. Povijesni je revizionizam njegov program. Bio je član proustaškog HOP-a i pripadnik je Počasnog bleiburškog voda. To su pozicije s kojih otvoreno negira antifašistički pokret. Za njega je antifašizam, doslovce, tek floskula, kojoj u hrvatskom Ustavu nema mjesta. Skandalozan i provocirajući izbor Karamarkova protežea za ministra kulture zbunit će javnost, vjerojatno otvoriti novu frontu ideološkog rata posred Hrvatske te smanjiti podršku Oreškovićevoj Vladi. Bravo majstori!

Utješno je da šef Mosta i potpredsjednik Vlade Božo Petrov pokušava umiriti javnost, tvrdeći da se nikakvi registri izdajica i navodnih unutarnjih neprijatelja neće raditi. Duboko je razočaravajuće i uznemirujuće da se šef HDZ-a i prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko ne želi izjasniti o tome je li antifašizmu mjesto u Ustavu. Nimalo iznenađujuće jer se i sam svojedobno zalagao da ga iz preambule Ustava, gdje antifašizam ima status jednog od sidara hrvatske države, treba izbaciti. Između njih dvojice, svoje desne i lijeve ruke, premijer Orešković. Bog neka mu pomogne!