JELENA LOVRIĆ Je li SDP uopće ljevica? Milanović kaže da su ljevičari divljaci, a Angela Merkel liberalna socijal-demokratkinja

SDP nije ljevica, nego stranka centra - rekao je između ostaloga Zoran Milanović na prošlotjednoj sjednici Glavnog odbora svoje stranke na kojoj se dogovarala izborna strategija. Nevjerojatno odricanje od lijeve pozicije šef je SDP-a podupro s dvije jednako zapanjujuće tvrdnje: prva je da su ljevičari divljaci, s aluzijom na događanja u Grčkoj ili nedavne protukapitalističke vatrene demonstracije u Frankfurtu, a druga da je Angela Merkel, doslovce, liberalna socijaldemokratkinja koja vodi konzervativne katoličke muškarce.

Potpuno zbunjujuće Milanovićeve izjave na tragu su njegova otprije poznatog političkog relativizma i konfuzije. Teško se sjetiti da je šef SDP-a ikada sebe nazvao socijaldemokratom. Redovito se predstavljao kao liberal, s različitim dodacima. Odavno je jasno da ga na čelo SDP-a nisu dovela politička uvjerenja, nego karijerni razlozi. Također, nije nepoznato da on s priličnom dozom neslaganja, pa i gadljivosti govori o Syrizi i njenim liderima. Takva je politička pozicija legitimna, ali da li pod krovom SDP-a? Za razliku od Antuna Vujića, posljednjeg SDP-ova intelektualnog barda, koji stalno ponavlja da se ljevica mora radikalizirati barem koliko su se radikalizirale i socijalne prilike, Milanović se s pozicije, u najboljem slučaju, salonskog ljevičara zgraža nad lijevim “divljacima” po Europi.

Kako na njegove izjave nitko na Glavnom odboru nije reagirao, može se zaključiti da se vrh stranke prešutno složio s napuštanjem lijeve pozicije, odnosno otklizavanjem od ljevice prema centru. Neće se SDP radikalizirati, nego će za mjeru svoje socijaldemokracije uzeti konzervativnu njemačku kancelarku Angelu Merkel. Ali to onda znači da Vladina u protekle tri godine socijalno indiferentna politika nije bila ni slučajna ni iznuđena, nego je stvar izbora. Odnosno da recentno povlačenje nekih socijalno osjetljivih mjera nije stvar politike, nego je rezultat spina. Politička odluka o zauzdavanju podivljalog švicarca, oprost dugova, pomoć ugroženima, cijeli taj konglomerat poteza koji su već počeli popravljati dosad mizeran Vladin rejting, ne mogu se, dakle, smatrati političkim zaokretom, nego su prije svega prigodno, populističko kupovanje javnosti. SDP je doveo skupog američkog spin doktora, šef je stranke očito impresioniran tom akvizicijom, pa umjesto promjenom dosad neuspješne politike, izbore namjerava dobiti propagandnim štosovima. Obnavljanje vlastite političke vjerodostojnosti - nužan uvjet za uspjeh na izborima, koji su uvijek u osnovi stvar povjerenja - pokušava se izvesti na način koji djeluje poput kovanja paučine. Umjesto brušenja svog lijevog identiteta, SDP će brusiti svoju komunikacijsku strategiju, uvjeren da mu je ona jedino slabo mjesto. Neće se mijenjati, nego će se pokušati bolje prodati.

Put prema centru

Problem političke uvjerljivosti - s neizbježnim pitanjem javnosti: kako im vjerovati? - jednako muči i HDZ. Stranka se pod vlašću Tomislava Karamarka jako radikalizirala i možda kao nikad dosad desničarski raspojasala. Ali model osvajanja izbora toksičnom retorikom i dizanjem HDZ-a na noge dosegao je svoj plafon i počinje pokazivati ograničenja. Iz više razloga aktualizirana potreba da HDZ krene hvatati kopču s političkim centrom teško se realizira. Korak naprijed, dva natrag! Šef stranke počeo je miksati međusobno proturječne, čak isključujuće diskurse. Mjesecima raspiruje mrakove i strahove, raduje se stavljanju u funkciju Kevine jame, svaku lijevu poziciju proglašava nehrvatskom, čak antihrvatskom, da bi u posljednje vrijeme sugerirao zaokret, pokušavajući forsirati priču o svojoj opsesivnoj posvećenosti ekonomskim problemima i gospodarskom programu svoje stranke.

Za njegov, navodno pokrenuti obrat prema centru moguće je vidjeti nekoliko razloga. Prvo, dosadašnji su izbori, europski i predsjednički, pokazali da HDZ uspijeva pobjeđivati s umjerenim kandidatima, onima koji mogu zapasati i glasove centra. Drugo, odlazak Drage Prgometa, koji je napustio stranku objavljujući svoje neslaganje s Karamarkovom radikaliziranom retorikom, objektivno predstavlja veliki udarac za HDZ. Prgometovo upozorenje da se s takvom politikom možda mogu osvojiti izbori, ali ne i vlast jako boli i zvuči poput prokletstva. Treće, predsjednica države donijela je iz Njemačke neke po HDZ-ovo vrhovništvo alarmantne poruke. Razgovori koje je Kolinda Grabar Kitarović vodila s njemačkim predsjednikom Gauckom i kancelarkom Merkel implicitna su kritika Karamarkovih skretanja. Na koncu, šef HDZ-a više nije siguran da se i dalje može radovati braniteljskoj pobuni, a kako raspustiti šator u Savskoj, to niti zna, a vjerojatno i ne može.… Povremeni recentni pokušaji da sa sebe zbaci ultraško ruho te demonstrira političku pristojnost i širinu provociraju pitanje: koji je Karamarko pravi, a koji lažnjak? Koje je njegovo pravo lice? Ima li ga uopće? Ili je ličnost bez političkih uvjerenja i svojstava? Kao da mu je cilj zbunjivanje, a ne osvajanje javnosti!

Politička je scena Hrvatske natopljena potpunim nemarom prema onome što je u politici najvažnije. Prema vlastitoj vjerodostojnosti politička klasa pokazuje krajnju indiferentnost i indolenciju, praktično čak i prezir. Predsjednica države koja je samu sebe proglasila moralnim autoritetom - smatrajući valjda da joj ta pozicija sljeduje samom funkcijom koju obnaša, a ne življenjem etičkih principa - već je odlučila prevariti vlastite birače praktičnim eskiviranjem izbornog obećanja da će - što prije, to bolje, kako je rekla - napustiti Pantovčak i preseliti u rezidenciju u Visokoj. Njen prethodnik, bivši šef države Josipović, kao potpuno neprihvatljivu škartira stranku za čije je boje nastupao na predsjedničkim izborima. Vlada smjenjuje ministricu kulture Andreu Zlatar Violić, a ministri koji su državnim parama raspolagali slično, na način loših gospodara i pijanih milijardera, ostaju nedirnutima: od ministra Zmajlovića koji je svoj ured odlučio skućiti po vrtoglavoj cijeni, ministra Varge, koji se državnom limuzinom vozika po skijalištima i svoju udrugu časti državnim parama ili ministra Jakovine, koji je također, izgleda, gomilao nepodmirene putne račune. Unatoč najavi da će, propadne li monetizacija autocesta, dati ostavku, ministar Hajdaš Dončić javnosti sada prodaje providne izgovore. A bivši ministar Linić potpisuje peticiju u prilog Milanu Bandiću i njegovoj kampanji kojom se širi priča da mu je pritvaranje politički napakirano…

Ni za glavu, ni za rep

Hrvatska je politika beskrajna parada ljudi koje ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Koji ne ulijevaju ni elementarno povjerenje, koji se čak ni ne trude da ga steknu. Nebriga za političku plauzabilnost, najveći kapital koji političar može imati, rezultat je predominantnog shvaćanja politike ne kao polja ideja i uvjerenja, nego kao beskrajnog polja interesa. Hrvatski se političari jako tuku za pozicije i vlast, ali uglavnom ne radi realiziranja određenih politika. Ne, za njih je vlast kao takva najviša vrijednost. Zato su prilagodljivi pa će danas govoriti jedno, sutra drugo. Zato će preko vlastitih obećanja preći kao da ih nikad nije bilo. Zato je bilo kakva dosljednost nemoguća. Za građenje političke vjerodostojnosti prvo bi moralo biti politike. Kako u tom pogledu vladaju nesavladivi deficiti, šef će SDP-a njemačku kancelarku Angelu Merkel proglasiti uzorom socijaldemokracije, a HDZ-ov aspirant na funkciju premijera u svom će policijskom mahnitanju protiv državnih neprijatelja teško optužiti kompletan narod, najavljujući da će - posljednji biser iz Karamarkovih cvjetova zla! - možda tek za generaciju ili dvije svi ovdje napokon voljeti Hrvatsku. Možda će toliko biti potrebno da se nacija napokon spasi od generacije političara koji su politički i vrijednosno beznadno prazni.