JELENA LOVRIĆ Jesu li Grci zaista europski banditi, gnojni čir koji treba istisnuti iz zdravog europskog tkiva?

Potreban nam je program rasta. Bez rasta ne možemo izaći iz krize, rekao je grčki premijer Alexis Tsipras u Europskom parlamentu, gdje je tražio podršku ne protiv reformi, kako ga žele tumačiti, nego za takav ekonomski program koji vraćanje inozemnih kredita neće morati platiti financijskim uništenjem zemlje.

Napadnut je žestokim kritikama i uvredama, kao da je neki prevarant i razbojnik. Optužen da laže svom narodu, da je njegovo upravljanje zemljom katastrofalno, da bi parazitirao na račun slabo plaćenih po drugim zemljama Europe: trošak navodno lagodnog života u Grčkoj platile bi, rečeno je, medicinske sestre u Slovačkoj ili službenici u Finskoj. Postao je objektom bijesnih poruka da je umjesto referenduma morao provesti reforme i fiskalnu konsolidaciju.

Skandaliziranje nad ponašanjem Grčke, sve do gađenja, preplavljuje ne samo europski establišment nego i medije. I Hrvatska je natopljena komentarima punim stereotipa, pa i govora mržnje, prema kojima su Grci lijeni žderači tuđih para i pomoći, koji ne žele raditi, ne žele štedjeti, odbijaju se svesti u okvire realne ekonomije i prestati s mahnitom potrošnjom, iznad vlastitih mogućnosti, ne žele na koncu provesti ni nužne reforme. Syriza je, tvrdi se, izmanipulirala cijeli narod. Referendumsko “oxi” nametnutom “programu štednje” naziva se iracionalnim divljanjem. Grčka je gnojni čir kojega treba istisnuti iz navodno zdravog europskog tkiva. Uglavnom, zemlja u kojoj se povazdan pije metaksa i igra sirtaki. Jesu li Grci zaista europski banditi i razbojnička nacija? Jesu li sramota Europe? I, zašto je premijer Tsipras postao objektom strasnih diskvalifikacija i poruge?

Nesumnjivo da je Grčka u očajnom stanju. Da je zadužena preko glave, da se godinama olako uvaljivala u kredite i živjela iznad svojih mogućnosti. Činjenica je također da je to zemlja velikog unutarnjeg financijskog nereda, slabog gospodarstva i loše ekonomske politike. Godinama se razvijao cijeli arhipelag različitih privilegija, klijentelističke mreže nepodnošljivo su razgranate, porezna je evazija ogromna, a volja za promjene skromna. Nema dileme ni o tome da svaka država mora uskladiti svoje prihode i rashode, da se može trošiti samo ono što se ima, pa će se i Grčka u tom pogledu morati drastično mijenjati. Ali napadati aktulnu grčku vladu, kao da je sadašnje toksično i neodrživo stanje sama proizvela - a zapravo ga je naslijedila - krajnje je nepravedno i tendenciozno. Tsiprasa se danas gazi kao da na vlast nije došao prije pola godine, kao da je osobno napravio sav taj karval. Premda je upravo suprotno. Njegova se vlada nije zaduživala, prva je stampedo dizanja kredita zaustavila i s vjerovnicima pokušava dogovoriti održiv povrat duga. Najavljivala je obustavljanje nametnutog “programa štednje”, ali to ne znači da odbija racionalizacije i reforme. Što dokazuje i Bruxellesu upravo dostavljeni paket rezanja troškova grčke države od čak 13 milijardi eura. Svatko normalan zna da su Grčkoj reforme nužnost i da ih ne može izbjeći. Ali nije nevažno kakve reforme. Grčka mora proći kroz svoju dolinu suza, ali je pitanje što je na kraju tog puta.

Prvo, reforme moraju biti dobro projektirane. A ekonomski program, koji je Grčkoj oktroiran iz međunarodnih financijskih krugova, pokazuje se neupješnim. Njegovi su rezultati upravo katastrofalni. U pet godina, od 2009., grčki je BDP pao za četvrtinu, nezaposlenost je eksplodirala, među mladima je čak oko 60 posto, trećina je stanovništva dospjela u zonu siromaštva i više ne može podmirivati osnovne potrebe. Programi pomoći dizajnirani su tako da Grčkoj pomažu samo u vraćanju dugova, ali istodobno odmažu u svemu drugome. Najgore, nema gospodarskog rasta, bez kojeg nema izlaza iz krize. Griješe li Grci kad vjeruju da to nije slučajno? Da strategija, koju im je nametnula Trojka (Europska komisija, MMF i Europska središnja banka), ciljano služi samo servisiranju dugova. Loše skrojene reforme na koncu su, priznaje to danas i MMF u svojim dokumentima, dovele do toga da je grčki dug postao neodrživ. Indignacija s kojom se vjerovnička Europa zgraža nad nesposobnošću Grčke da vraća svoje dugove, kao da oni s tim baš nikakve veze nemaju, djeluje vrlo farizejski.

Drugo, da bi bile prihvaćene i uspješne - a bez prihvaćenosti nema ni uspjeha - reforme moraju voditi računa o apsorbcijskim kapacitetima društva. O tome koliko se promjena može akceptirati, implementirati i podnijeti a da nacija ostane na nogama. Koliko otpuštenih, koliko nezaposlenih, koliko gladnih, siromašnih… Paket reformi koji se Grčkoj dirigirao izvana bio je u tom pogledu potpuno indiferentan. Nije ovdje riječ o deficitu reformskih potencijala. Notorno je da na vlastitoj koži nitko ne bi provodio bolne rezove. Riječ je o tome da reforme moraju biti dozirane tako da ne uništavaju socijalnu supstancu, da ne idu ispod razine dostojanstva. Mora se vidjeti njihov smisao i perspektiva. Ako samo nose nazadovanje i propast, bez ikakvog boljitka, onda će biti odbijene kao potpuno besmislene. Zahtjevi prema Grčkoj bili su bezobzirni, kako svojim sadržajem tako i načinom na koji su ispostavljeni, kao diktat i ucjena. “Politika štednje”, koja se iz njemačkog srca Europe nameće zemljama po periferiji EU, ponekad je slična onoj legendarnoj dresuri magarca da živi bez hrane. U nekim je zemljama dovela do egzodusa stanovništva, Grčka pokazuje da je pri utjerivanju dugova poželjno da se dužnik ipak ostavi na životu. Veća je šansa da će dugovi biti naplaćeni ako magarac ne crkne od gladi.

Treće, da bi bile usvojene, a time imale izgleda rezultirati pozitivnim promjenama, reforme moraju zadovoljiti elementarne kriterije pravednosti. Paket koji je Trojka kreirala za Grčku u tom je pogledu bio faličan. Cijenu je “mjera štednje” loše rasporedio, glavninu na najslabije, dok je bogati nisu ni osjetili. Umjesto smanjivanja birokracije i širenja porezne baze od Atene se tražilo rezanje mirovina i radničkih prava. S pravom Tsiprasa u Europskom parlamentu upozoravaju da mora kresati privilegije vlasnika brodova, vojske, crkve i političkih stranaka. Šteta da takvi zahtjevi dolaze tek sada, sa zakašnjenjem od pet godina, koliko europski kreditori određuju uvjete pomoći.

Ali problem nepravednosti postoji i prema van, na razini eurozone. Nekad sporadična upozorenja da euro ima ugrađenu konstruktivnu grešku te da ide na ruku bogatom sjeveru a na štetu zemljama siromašnog juga, na primjeru su Grčke dobila na uvjerljivosti. Grčki je problem golem i može destabilizirati Europu, ali - nemojmo se zavaravati! - ta zemlja ipak nije ni krucijalni ni jedini remetilački faktor u inače navodno idiličnoj europskoj zajednici. Radikalizacija njene krize samo pokazuje da u toj euriziranoj Europi nešto debelo ne štima, da euro za neke ekonomski slabije zemlje može biti prilično opasan. Bijes koji se svalio na aktualnu grčku vladu možda nije tek reakcija na činjenicu da u pola godine, koliko je na kormilu, još nije uspjela naći rješenje za vraćanje dugova svoje posrnule države. Na Tsiprasa se bjesni jer je striptizirao neke stvari i jer traži alternativu problematičnom i, po mnogima, neodrživom stanju ne samo u svojoj zemlji. Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, tvrdi da mnogi europski čelnici žele vidjeti kraj ljevičarske Tsiprasove vlade, i to zbog svojevrsne razlike u karakterima: suprotno njihovoj politici povećavanja nejednakosti, kaže, Grčka ima vladu koja je predana zaustavljanju neobuzdane moći bogatstva. Jahanje na dosadašnjem sporazumu o pomoći ili reformama, svejedno kako ga zvali, Stiglitz vidi kao svojevrsnu polugu za Tsiprasovo rušenje.

Danas u Ateni, sutra u Zagrebu - prognoziraju ovih dana naši analitičari, pokušavajući dokučiti ima li drama u Grčkoj kakve veze s Hrvatskom. Ali, teško da bi Zoran Milanović mogao postati hrvatski Tsipras. Unatoč otporu “politici štednje”. Hrvatski premijer još diže kredite, zadužuje zemlju i tvrdi da će krizu prebroditi bez potrebe za ljutim reformama. Propušta priliku da ih sam kreira, po mjeri hrvatskih potreba i mogućnosti, bez diktata izvana. Slično su se ponašali Tsiprasovi prethodnici.