LINIJA ŽIVOTA

JELENA LOVRIĆ Kakva je sudbina Hasanbegovićeva desanta na Drvar? Danas se raspoloženje javnosti više ne diktira s Prisavlja...

 Srđan Vrančić/EPH

Desant na Drvar, tako je ministar kulture Zlatko Hasanbegović nazvao ofenzivne akcije koje nova vlast poduzima prema medijima. Metafora je malo nejasna. Nije jasno vidi li HDZ-ov ministar sebe u uniformi SS trupa, elitnih jedinica Hitlerove vojne mašinerije koje su u svibnju 1944. u operaciji kodno nazvanoj Konjićev skok krenule da iz zraka, padobranskom invazijom, unište u bosanskim gudurama, u pećini u Drvaru stacioniran vrhovni štab partizanskog pokreta i uhvate Tita živa ili mrtva. Ali osim te male nedoumice, sasvim razumljive kad je riječ o ministru Hasanbegoviću, posve je jasno da HDZ-ova vlast medije smatra neprijateljskim uporištem - antifašističkim?, titoističkim?, komunističkim? - koje treba osvojiti. Odnos s medijima definira kao stanje rata i svoju je medijsku strategiju zacrtala kao ratni plan.

Zlobnici bi rekli da Tomislav Karamarko valjda vjeruje kako je problem u ogledalu. Da više neće biti najnepopularniji političar u Hrvatskoj čim zaposjedne medije i glasonoše svoje slave rasporedi u uredničkim mjestima. Ali sanak pusti! Nema alkemije koja bi Mrguda iz HDZ-a mogla učiniti široko prihvaćenim i omiljenim liderom. Pohod na medije vjerojatno nije potaknut samo željom za glancanjem vlastite slike na televizijskom ekranu. Možda ni uvjerenjem gotovo svih ovdašnjih vlastodržaca da su mediji dio ratnog plijena. Da se moraju prostrijeti pred svakom novom vlašću. Da izborni pobjednici imaju pravo umarširati u redakcije. Juriš na medije jako se tiče pozicija, para, položaja, sinekura, moći… Ali on je u ovom slučaju ipak mnogo više od toga. Ministar Hasanbegović lapidarno ga je proglasio desantom na medijski Drvar. Sedmom ofenzivom u žestokom ideološkom ratu. Riječ je o pokušaju da se uz pomoć dirigiranih medija ovlada glavama ljudi. Okupacija Prisavlja i indoktrinacija cijelog medijskog prostora kao predigra za političku lobotomiju nacije. Praksa pranja mozga, prepisana iz totalitarnih sustava, kao sredstvo ne konzervativne, nego retrogradne i reakcionarne revolucije.

Tomislav Karamarko pokazuje pretjeranu strast za čistkama. Za brzim smjenama jako ga svrbe prsti. Iz njegova se štaba diktiraju i požuruju kapitalne kadrovske promjene u medijima, policiji, tajnim službama… Ministar Hasanbegović manirom prijekog suda ukida Povjerenstvo za neprofitne medije. Zatim, sječa urednika na Prisavlju s krešendom u znakovitom brzopoteznom cenzorskom gašenju jedne vrlo gledane satirične emisije. Politika ne podnosi duhovitosti na vlastiti račun. Smrtno ozbiljna, svaku šalu i smijeh smatra diverzijom. Baš kao što je devedesetih progonila Feral, danas će s ekrana protjerati “Montirani proces”, sve s krajnje ciničnim objašnjenjem da se tako suprotstavlja “poticanju vjerske i nacionalne netrpeljivosti”. Novi šefovi HRT-a, satnija žandara duha, valjda misle da su Hrvati potpuno imbecilan narod pa im mogu prodavati vlastitu perverznu zamjenu teza.

U cvjetove zla, zbirku skandaloznih nasrtaja na medije, ide i Vladina odluka da se Saboru predloži smjena kompletnog Vijeća za elektroničke medije. Državni vrh složno je odšutio ustaškim pozdravima vođen marš pod prozore te institucije i govor mržnje kojem je bila izložena njegova predsjednica Mirjana Rakić, ugledna televizijska novinarka s odličnom profesionalnom biografijom, a onda je, baš kao da su mu crnokošuljaški bukači suflirali odluku, pokrenuo postupak smjene, s ciljem da se na to mjesto instalira vlastiti medijski gubernator, preko kojeg bi se onda kontrolirali programi komercijalnih televizija i radijskih postaja. Premda iz Europske komisije javljaju da pomno prate postupak dekapitacije Vijeća i hrvatske vlasti upozoravaju na obavezu političke neovisnosti tog regulatornog tijela, ključnog za očuvanje medijskih sloboda.

Naravno, određena je količina smjena, koja prati svaku promjenu vlasti, razumljiva i očekivana. Neprihvatljivo je, međutim, kad se siječe mimo zakona i demokratskih običaja. Kao kad Karamarko pokušava iznuditi giljotiniranja u MUP-u, imputirajući ljudima kršenje zakona, što je previše teška optužba da bi se mogla plasirati bez argumenata i dokaza. Hrvatske je države također nedostojno da se kadrovski rezovi tumače kao pravo na odmazdu izbornih gubitnika. Najporaznije je ipak da u mnogim smjenama nema čak ni privida poboljšanja. HDZ-ova se kadrovska politika odvija po modelu: smijenit ću te gorim! S već propalim instaliranjem ministra Crnoje šef se HDZ-a, u toj stvari glavni kadrovik, teško narugao i braniteljima i Hrvatskoj. Ministar Hasanbegović pokrenuo je pobunu ne samo u nehadezeovskim krugovima, nego je postao točka podjela i raskola i u HDZ-u. Na mjesto drugog čovjeka u MUP-u, ministarstvu inače zaduženom za lovljenje kriminala i lopova, HDZ je postavio svojedobnog bodyguarda Ive Sanadera, koji iz te službe nije izišao bez sjene i upitnika. Možda bi se uskoro i bivši premijer mogao pojaviti kao jedan od stupova nove HDZ-ove vlasti?

Poluge vlasti, pa čak i državni proračun, dobar dio desničarske oligarhije uzima kao vlastita borbena sredstva u novoraspirenom političkom, ideološkom i svjetonazorskom ratu, kojim Hrvatsku pretvaraju u spaljenu zemlju. Karamarko smatra da odnos države prema medijima, uključujući i financijske aspekte, mora biti određen njegovom procjenom o njihovoj domoljubnosti. Po njegovu već davno obnarodovanom stajalištu da će slobodu mišljenja i izražavanja stjerati s javne scene u četiri zida, u mišju rupu, u ilegalu. U takvom orbanovski skrojenom svijetu medijske slobode i pluralizam ne postoje. Istodobno, njegovi partneri u vlasti traže praktično ukidanje Mesićeva ureda, ne zato što su njegovi troškovi nepotreban teret za državu, nego zato što se ne slažu s političkim uvjerenjima nekadašnjeg šefa države, pa ga više ne žele financirati. Povratak u prošlost kad su državne službe, policija, poreznici, carina… nerijetko funkcionirali kao instrument političkih obračuna.

Osvajanjem i zastrašivanjem medija Hrvatska se opet pokušava ugurati u jednoumlje. Totalitarne su tendencije u dijelu nove vlasti posve evidentne, ali svejedno, nema šanse da HDZ vrati Hrvatsku u olovne devedesete. Ne može ovladati medijskim prostorom onako kako je to u ono vrijeme bilo moguće. Prvo zato što Tomislav Karamarko nikako nije Franjo Tuđman. Nema njegov kapacitet, još manje karizmu. Volja za čvrstom rukom aktualnog šefa HDZ-a doživljava se kao čista represija. Uspio je antagonizirati i dugogodišnju predsjednicu stranačkog Odbora za kulturu, nesuđenu ministricu Anju Šovagović-Despot, koja mu danas javno šalje cinične poruke da ne zna “naći ni start, a nekmoli cilj u iscrpljujućem maratonu političkog nesnalaženja”. HDZ-ovi uglednici iz svijeta umjetnosti i kulture pokazuju duboku razočaranost kadrovskom politikom svoje stranke.

Drugo, Hrvatsku je nemoguće pretvoriti u zemlju HDZ-ovih klonova jer više nije u ratnom stanju. Ratna ugroza, kojoj je država bila izložena početkom devedesetih, homogenizira naciju i trpi suspenziju demokratskih standarda. Hrvatska je danas slobodna, europska zemlja. Otpor koji kulturna scena pruža Hasanbegovićevoj politici ognja i mača pokazuje da demokratska Hrvatska neće šaptom pasti. Svojim antiliberalnim potezima i pokušajem medijskog prepariranja nacije vladajući HDZ može napraviti mnogo štete, ali dugoročno se tako ne može funkcionirati, pa makar angažirali svu moguću represivnu silu.

Treće, medijska se scena jako promijenila. Hrvatska televizija više nema utjecaj kakav je imala prije dvadesetak godina. Mora se boriti s dvije komercijalne nacionalne televizije, s vrlo gledanim informativnim programima. Internet je radikalno promijenio medijski prostor. Brojni portali i društvene mreže postali su moćno sredstvo komunikacije. Devedesetih je medijska opozicija HDZ-ovoj vlasti bila osuđena više-manje na gerilu. Danas se raspoloženje javnosti više ne diktira s Prisavlja. U oblikovanju odnosa prema vlasti HRT više nema dominantnu ni odlučujuću poziciju. Sluganstvo i neprofesionalizam s javne televizije puše u krila konkurentskim kućama. Bitka na medijskom tržištu jako se zaoštrila, zanemarivanje raspoloženja javnosti teško se osvećuje. Mediji - Bogu hvala! - više moraju brinuti o vlastitoj, nego o Karamarkovoj reputaciji.

Kakva je, dakle, sudbina Hasanbegovićeva desanta na Drvar? Bit će teško, HDZ-ov konjički skok trenutačno se čini nadmoćnim, žrtve se tek počinju brojati, ali na koncu, mogao bi proći kao i premijera prije sedamdesetak godina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 08:26