PIŠE JELENA LOVRIĆ

JELENA LOVRIĆ Pet fatalnih postizbornih grešaka Zorana Milanovića

Prva kobna greška bila je ona sačekuša za Dragu Prgometa, dotad je bio u uzletu...
 Goran Mehkek/CROPIX

Čak ako na koncu ipak bude morao otići u opoziciju, što mu se nikako ne mili, Zoran Milanović nikoga neće moći kriviti za svoj neuspjeh. Sam skočio, sam se ubio. Vlast nije izgubio na izborima, nego u postizbornom nadigravanju. Premda je u njih ušao s mnogo boljom startnom pozicijom od konkurencije.

Lijeva je koalicija iz izbora izašla s neočekivano dobrim rezultatom. Dobrim u odnosu na predviđanja i svoju u većem dijelu mandata općerazglašenu neuspješnost. Po broju zastupnika SDP-ov se blok potpuno poravnao s HDZ-ovim. Ali su mu koalicijski kapaciteti, po općoj ocjeni, bili značajniji, pa je u postizbornim pregovaranjima brzo prešao u vodstvo od desetak zastupničkih ruku. Činilo se da je samo pitanje vremena kada će Milanović uspjeti sabrati parlamentarnu većinu i sa 76 potpisa otići na Pantovčak po premijerski mandat. Većina manjinskih zastupnika odmah mu se obećala.

Dobar dio trećeplasiranog Mosta, ključara Banskih dvora, jasno je preferirao lijevu koaliciju. Brzo su kapnule još neke potpore. A onda se nešto dogodilo i Milanović se danima i tjednima više nije mogao pomaknuti s mjesta. Sve je izvjesnije postajalo da će na koncu izgubiti. Nakon što je sam sebe isključio iz igre i Most bacio u krilo HDZ-u, sada je povratak za pregovarački stol spreman platiti glatko pristajući na sve što se od njega traži. Izgleda kao da je sam sebi skočio u usta. Odriče se mjesta premijera, ni tripartitna Vlada s HDZ-om više nije isključena. Bez obzira na to kako će to na koncu završiti, Zoran Milanović, definitivno premijer na odlasku, počinio je u postizbornom periodu cijeli niz nevjerojatnih, fatalnih grešaka.

Prva kobna greška bila je ona sačekuša za Dragu Prgometa. Dotad je Milanović bio u uzletu, a nakon toga je sve krenulo nizbrdo. Navodno tajni susret kod ministra Kotromanovića, koji se u gotovo izravnom prijenosu pojavio u javnim medijima, nesumnjivo predstavlja točku preokreta. Ni danas ne mogu shvatiti što je tim prestrašnim izlaganjem Prgometa zapravo kanio postići, kaže mi jedan vrlo ugledan političar koji je s Milanovićem surađivao i razilazio se, ali danas o šefu SDP-a pristaje govoriti samo u offu jer mu, kako kaže, sad kad je pred porazom, ne želi javno soliti rane. SDP će za curenje snimke večere, na kojoj je naivnom gostu uz odličnu pancetu bilo ponuđeno i mjesto šefa Sabora, okriviti konkurenciju, odnosno HDZ-ove obavještajne ekstenzije. Možda. Ali inscenacija je bila kao naručena za snimanje. Razgovor se odvijao kraj širom raskriljenih i reflektorski osvijetljenih prozora, sudionici kao na dlanu izloženi oku kamera koje su se - kojim čudom? - u kritičnom trenutku našle na licu mjesta. Ne treba zaboraviti da je na istome mjestu na sličan način Milanović dao denuncirati i Mirelu Holy: prvo je bila pozvana kod prijatelja Kotromana, a onda je informacija o večeri s Milanovićem plasirana u javnost. Ali, to je njegov način funkcioniranja, kaže mi sugovornik iz SDP-a, misleći na svoga stranačkog šefa.

Što se prokazivanjem Prgometa zapravo htjelo postići? Ubrzavanje započetih pregovaračkih procesa? Eliminacija mogućeg konkurenta za premijersku funkciju? Rasturanje Mosta? Ništa pozitivno, pa čak ni Milanoviću korisno nije iz toga na koncu proizašlo. Most je otkrhnut, ostao je bez jedne noge, ali nije rascijepljen ni fatalno očerupan.

Komunikacijska stručnjakinja Aleksandra Kolarić tvrdi da se osnovna Milanovićeva pogreška tiče upravo izbora krive političke taktike. - Računajući da mu za parlamentarnu većinu treba samo dio Mosta, bahato je krenuo u njihovo razbijanje, ali je, posve suprotno vlastitom očekivanju, proizveo zbijanje redova. Most je postajao sve čvršći i jedinstveniji. Svojim ponašanjem u tim je ljudima, nenaviklim na opačine visoke politike, osvijestio da je on njima jako opasan - kaže Kolarić. Potencijalni su saveznici postali mnogo oprezniji. Čak i oni koji su u Mostu bili skloni uvezivanju s lijevom koalicijom Milanoviću više ne vjeruju. - Nepouzdan je partner. Jednom te rukom grli, a drugom radi iza leđa. Elokventan je, intelektualno dominantan, ali vidite da nikoga iz Mosta više nije uspio vrbovati, premda ih separatno intenzivno naziva - upozorava jedan u pozadinska zbivanja vrlo upućeni sugovornik.

Druga Milanovićeva gigantska pogreška rastanak je s Alexom Braunom, američkim spin doktorom, koji je u predizbornoj kampanji funkcionirao kao prinudni upravitelj nad njegovim nepredvidljivim i često destruktivnim karakterom. Otkako se Amerikanac nakon završetka izbora vratio doma, šef SDP-a, kako kaže jedan njegov distancirani prijatelj, opet luduje. Uzde su popustile i narcis se ponovno raspojasao. Sam sebe titulira političarem i državnikom (!). Potpuno škorpionski glumi suradljivost, a onda prevrne pregovarački stol i pokazuje se politički neuračunljivim. Izađe iz pregovora, a dan kasnije podvijena se repa pokušava vratiti. Boži Petrovu nudi premijersko mjesto, a medijima dojavljuje scenarij po kojem ga kani zeznuti i iz zastupničkih klupa opstruirati. Čovjeka iz Mosta predloži za šefa Sabora, a onda ga javno sramoti, nazivajući ga šampionom prevrtljivosti i beščašća jer je “promijenio pet stranaka i dva prezimena”. Konfliktna crta njegove ličnosti opet dominira.

Profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Nenad Zakošek za Jutarnji list kaže da je Zoran Milanović pogriješio zato što nije kopipejstao HDZ-ovu postizbornu strategiju. - Po meni, trebao je napraviti ono što Tomislav Karamarko sada radi. Trebao je prekinuti s predizbornom retorikom: lopovi i fašisti, zatim trebao je reći: nama je važno da se reforme nastave, u to sam ime spreman staviti čak i svoj mandat na raspolaganje, mogu i neku drugu funkciju u Vladi ili Saboru obnašati, na koncu, spremni smo surađivati s dijelovima HDZ-a koji su progresivno orijentirani, nisu ni oni svi ekstremisti... Mogao je to reći i u izbornoj noći. Na primjer, kampanja je završena, čestitam Mostu, reforme su važne, mi smo otvoreni za suradnju, spremni smo sa svima razgovarati... Ali njegov ga je karakter odvukao na drugu stranu - konstatira Zakošek, primjećujući da je strpljiviji i na odricanje od premijerske funkcije spremniji Karamarko u ovom slučaju nadmudrio i nadigrao Milanovića.

Treće, povezano s njegovim opet s lanca puštenim karakterom, šef SDP-a teško griješi svojim odnosom prema predsjednici države. Na svaki je način pokušava poniziti i potpuno istisnuti iz postizbornih procesa. Karakter je sudbina, kaže mi jedan od važnih političara lijeve provenijencije, implicirajući da se Milanović ne može promijeniti. Način na koji se ponio u Uredu predsjednice nepristojan je, bezobrazan i uvredljiv. Takvo je ponašanje nesimpatično i odurno čak i onima koji za SDP inače navijaju. Ivica Račan se prevrće u grobu, reče mi istim povodom jedan od visokopozicioniranih članova SDP-a, aludirajući na činjenicu da je nekadašnji lider Socijaldemokrate profilirao kao uvijek pristojnu stranku. S Franjom Tuđmanom se često nije slagao, bio mu je opozicija, ali ga je politički uvažavao. Danas se, priznaje, stidi zbog Milanovićevih nekulturnih i politički prostačkih ispada na račun predsjednice, zbog kojih se lekcije SDP-u danas usude držati čak i šefovi nekih politički opskurnih stranaka.

Četvrto, također povezano s njegovim super-egom, Milanovićeva je isključivost i agresivnost u tumačenju ustavne norme koja se tiče tranzicije vlasti. Nije problem toliko u njegovoj osebujnoj interpretaciji Ustava, nego u prisvajanju prava da ga se ima smatrati jedinim njegovim autentičnim tumačem. Kakav Ustavni sud, kakvi ustavni stručnjaci! Hrvatski je Ustav ono što će šef SDP-a objaviti!

Čak i kad se radi o posve nevjerojatnim idejama. Kao što je ona da bi njegova Vlada u tehničkom statusu mogla u Banskim dvorima opstati iduće četiri godine. Zatim ideja da neće predati vlast bude li predsjednica Republike odlučila raspisati izbore s istodobnim imenovanjem privremene nestranačke Vlade. Ili ideja o formiranju Sabora na pet minuta, što će Kolindu Grabar Kitarović, kako je to zamislio šef SDP-a, definitivno izbaciti iz igre. Sve te političke eskapade i ustavno-pravne smicalice kojima se Milanović služi potpuno striptiziraju njegov politički profil, tvrdi mi jedan vrstan poznavatelj dotičnoga lika i djela.

On je autokratska ličnost, koja svu vlast želi imati u svojim rukama, a sve su mu druge državne institucije nevažne i nepotrebne. Predsjednici arogantno popuje što bi trebala raditi. Profesore ustavnog prava, najbolje ustavne eksperte koje Hrvatska ima, posprdno naziva stručnjacima koji se okupljaju u kavanama. Svojim orbanovskim ponašanjem šteti ne samo vlastitoj reputaciji, nego ugrožava i karakter SDP-a kao uvijek dosad stranke ustavno-pravnog poretka.

Peto, Zoran Milanović postao je opet sam sebi dovoljan. Stranku je odavno pretvorio u instrument svoje volje i interesa. Ali sada to ponovno otvoreno i bahato demonstrira. SDP šuti, ali nezadovoljstvo je veliko. Stranački su aktivisti uvrijeđeni jer se u izbornoj noći jedva pojavio u stožeru i brzo, bez druženja, odjahao u nepoznatom pravcu. Potom se nije udostojio sazvati čak ni stranačka tijela. Postizbornu je strategiju sam određivao. O započetim pregovorima nikoga nije informirao. Dok se Nacionalni odbor Mosta sastaje nekoliko puta tjedno, a vrh HDZ-a također intenzivno zasjeda, Milanović je Predsjedništvo i Glavni odbor SDP-a okupio tek prošle subote i dodatno je tražio da rasprava bude kratka kako bi, rekao je, pokazali jedinstvo.

Stranka mu je išla naruku, odradila je sve što je tražio, donijela zaključke koje je htio, a on je onda, sam mijenjajući dogovoreno, Glavnim odborom, kao statutarno najvišim tijelom stranke, obrisao pod i javno će one koji se ne slažu s takvim postupcima proglasiti nevažnima.

Rukom će im pokazati koliko su za njega nitko i ništa. Bagatelizira i vrijeđa ne samo političke protivnike, nego i svoje stranačke drugove.

Zoran Milanović svojim je povratkom u pregovore s Mostom izveo pravi salto mortale. Ali, bojati se da je to zapravo promjena bez promjene. Šef SDP-a i dalje nema nikakvu ozbiljnu strategiju. Najnovija je zamisao da Božu Petrova predlaže za premijera, a za sebe traži mjesto šefa Sabora. Također da u tripartitnu Vladu pošalje nestranačke ljude, dok će njegovi stranački asovi sjediti u parlamentu odakle će, kako tvrde, nadzirati rad Vlade. Takvim scenarijem Milanović pokazuje da je finta i dalje njegovo glavno političko oružje. U novostvorenoj političkoj konstelaciji Sabor bi zaista mogao dobiti na važnosti. Može postati ne samo serviser Banskih dvora, kao dosad, nego centralno mjesto kreiranja i donošenja odluka. Ali staviti na njegovo čelo tako konfliktnu ličnost, kao što je šef SDP-a, to bi zaista bilo potpuno nerazumno. Kao što je nerazuman i model po kojem SDP kani participirati u Vladi. Ono što Milanović zove kontroliranjem kabineta zapravo je scenarij opstrukcije Vladina djelovanja. Šef SDP-a dosad je svu svoju postizbornu imaginaciju uložio u propali pokušaj razbijanja Mosta. Sada bi objekt svoje destrukcije dodatno proširio. Iz Sabora bi razbijao Vladu u kojoj će navodno participirati. Princip je isti, sve su ostalo nijanse.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 02:44