JELENA LOVRIĆ Pokroviteljstvo nad Bleiburgom Milanović nikad nije niti trebao ukidati, uveo ga je Ivica Račan, koji je tamo i kleknuo

Nije problem u Bleiburgu, nego je problem što se povratak pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad tamošnjom komemoracijom događa u uvjetima žestokog ideološkog rata, istodobno s pokušajima kompromitiranja hrvatskog antifašizma i njegovih vrijednosti, koji dolaze iz redova nove vlasti.

Kontekst u kojem je hrvatska država, preko parlamenta, donijela odluku o obnavljanju svoje prisutnosti na Bleiburškom polju, sugerira da je riječ o izvedenici iz politike povijesnog revizionizma šefa HDZ-a Tomislava Karamarka. Pokroviteljstvo nad Bleiburgom nikada nije ni trebalo ukidati.

Vlada Zorana Milanovića nepromišljenom odlukom, zbrzanom tri-četiri mjeseca nakon preuzimanja vlasti, počinila je katastrofalnu grešku. Udarila je na politiku utemeljitelja SDP-a Ivice Račana. Ne treba zaboraviti da je pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom uvela lijeva, socijaldemokratska vlast 2000.godine.

Nije to napravio HDZ. Za razliku od Račana, koji je kleknuo u Bleiburgu, Franjo Tuđman nikad nije otišao tamo. Neki će reći da je tadašnji lider SDP-a samo pokušavao pacificirati njegovim dolaskom na vlast već podivljalu desnicu. Drugi će u tom potezu vidjeti povijesnu odgovornost, razumijevanje da je hrvatska prošlost bremenita raskolima koje treba liječiti, a ne soliti.

Priznanje da je pobjednička partizanska vojska na kraju rata počinila strašne zločine, često ne samo nad neprijateljskim formacijama s kojima je ratovala, nego i nad civilima. U Račanovu je odnosu prema Bleiburgu bilo i spremnosti da se u ime SDP-a, kao sljednika nekadašnje Komunističke partije, pokaže poniznost i pruži isprika.

Milanovićevim ukidanjem pokroviteljstva kompleks bleiburških tema, objektivno velika nacionalna tragedija, ponovno postaje stvar stranačkih prepucavanja. Recentno aktivirane tvrdnje da Bleiburg nije pravo mjesto za poklon stradalima, također su vrlo diskutabilne.

Ta se lokacija ustalila kao adresa odavanja pijeteta zato što su masovna stratišta u Teznom ili na Kočevskom rogu u tom pogledu bila nedostupna. Ne samo da se spomen na žrtve crvenog zločina nigdje u Jugoslaviji nije mogao organizirati, nego je ta tema desetljećima bila potpuno nespominjana, zapravo ilegalna.

Bleiburg je tako postao simbol cjelokupnog poratnog stradanja, pa seljenje tamošnjih komemoracija na neko primjerenije mjesto, kako to neki sada predlažu, nije ni prihvatljivo ni realno. Hrvatska ljevica ni sama u tom pogledu nije bez odgovornosti. Pretvaranje Bleiburga u mjesto žalovanja posljedica je među ostalim i njezine višedesetljetne ukopanosti u šutnju o događajima koji se tamo obilježavaju danas. Zato bi svoje pametovanje o toj temi morala smanjiti. Nikako nema pravo na stav moralne superiornosti, kakav neki njezini lideri sada pokušavaju demonstrirati.

Milanovićeve tvrdnje da na tamošnje komemoracije dolaze samo oni koji žale za zločincem Maksom Luburićem ili poglavnikom Pavelićem, prilično su netočne i za veliki dio bleiburških hodočasnika uvredljive. Najviše je rezona u stajalištu da hrvatska država ne smije biti na Bleiburgu jer ne može sponzorirati ustaške derneke.

Istina, tamošnje su komemoracije često kontaminirane sentimentom prema Endehaziji. I, ne prešetavaju se crne uniforme samo u publici. Službeni dio svibanjskih skupova također je nerijetko natopljen ne baš veličanjem ustaškog režima, kako danas tvrde neki oporbeni prvaci, nego više ili manje otvorenim usvajanjem, čak implicitnom rehabilitacijom njegova političkog diskursa. Ustaške se formacije nazivaju domovinskom vojskom. Govornici nerijetko tvrde da je iz njihova stradanja potekla današnja Hrvatska.

Ali, takvi se problemi rješavaju u dogovoru s organizatorima komemoracija. Sabor je pokroviteljstvo trebao uvjetovati čišćenjem bleiburških okupljanja od ustašluka. Je li to napravio, vidjet će se već u svibnju. Ali, ako je suditi prema nekim drugim potezima tek uspostavljene, uglavnom HDZ-ove vlasti, vraćanje hrvatske države na Bleiburg neće služiti definitivnom zatvaranju jedne bolne teme, nego otvaranju novog kruga ideološkog rata.

Naime, brzopotezna odluka o obnavljanju pokroviteljstva nad tamošnjim komemoracijama kontekstualizirana je otvorenim pokušajima osporavanja, blaćenja i negiranja antifašizma. Realno je pretpostaviti da su to dva lica iste priče koja pokušava balansirati i vrijednosno izjednačiti Pavelićev NDH i Titovu Jugoslaviju.

Odnosno, povući znak jednakosti između Jasenovca i Bleiburga koji - premda je na oba mjesta riječ o stratištima - nikako ne mogu biti isti. Neki su dijelovi HDZ-a dolazak na vlast shvatili, čini se, kao priliku za prepravljanje rezultata davno završenog Drugog svjetskog rata. Ali, revizionističko falsificiranje prošlosti ne može donijeti mir ni bleiburškim žrtvama ni Hrvatskoj.