JELENA LOVRIĆ Predsjedničina 'uspravnica' Jadran - Baltik zapravo je američki projekt stvaranja tampon zone prema Rusiji

Ne, nije riječ samo o tome da se predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uključila u izbornu kampanju na strani svog HDZ-a. Stvari su mnogo opasnije. I nisu vezane samo uz izbore. Nisu prigodne ni PR-ovske, nego su supstancijalne. Ne napada ona ekipu u Banskim dvorima samo gonjena željom ili interesom da pomogne svojoj stranci, nego i zato što se zaista protivi njihovoj politici nošenja s izbjegličkom krizom. Njezina je politička agenda posve drugačija. I nema veze s demokršćanstvom zapadnog tipa. Bliža je zatvorenom, nacionalistički intoniranom i prema izbjeglicama skeptičnom i netrpeljivom korpusu istočnog dijela Europe. Šefica države promovira politiku suprotnu onoj koju prema gorkoj rijeci nesretnika vodi premijer Zoran Milanović, uz - važno je istaknuti - snažnu potporu hrvatske javnosti i pohvale međunarodne zajednice.

Nakon intervjua koji je gospođa Kitarović ovoga tjedna, prije odlaska u Kinu, dala Jutarnjem listu, to je postalo kristalno jasno. Njoj je Viktor Orban politički mnogo bliži od Zorana Milanovića . Baš kao mađarski premijer, ni ona ne vidi drugo rješenje nego ograditi vlastitu državu. I ona u izbjeglicama prije svega vidi moguću prijetnju i ugrozu. Nije u tome eksplicitna poput lidera Mađarske, ali njeni se stavovi mogu smatrati nekom vrstom baršunastog orbanizma. Podsjetimo, na pitanje mora li Hrvatska staviti ogradu na svoju granicu, predsjednica odgovara da bi to voljela izbjeći, ali “u budućnosti ja ne vidim kako se drugačije zaštititi”, kaže. Te još jednom: “Mislim da će u budućnosti biti potrebna neka ograda ili fizička prepreka. Ali nemojte to zvati žicom.” Šeficu hrvatske države, znači, smetaju termini, a ne podizanje zidova. Žica nekako previše asocira na Srebrenicu i koncentracijske logore, pa je ne bi spominjala. O kritikama koje je iz Budimpešte plasirala na adresu Milanovićeve vlade, Kolinda Grabar Kitarović doslovce će tek toliko da se samo trudila biti objektivna i “priznati činjenicu da problem nije u Mađarskoj, nego u nama”. Problem je, dakle, u Hrvatskoj, koja se ljudski ponaša prema izbjeglicama i ne ograđuje se od susjeda.

Da je predsjednica Hrvatske nepromišljeno u inozemstvu kritizirala vlastitu Vladu, bila bi to nekorektnost koja se ozbiljnim političarima ne događa. Ali, ona je - zaista nevjerojatno! - posve nedvosmisleno stala na Orbanovu stranu, što je mnogo gore od greške. Recentnim intervjuom, kao ni jednim dosad, gospođa Kitarović posve je striptizirala svoje pozicije. Nakon svega što je izgovorila, više nema nikakve dileme o tome zašto ona stalno pokušava podgrijavati strah od napaćenih ljudi koji pristižu s istoka, zašto je u Mađarskoj posve neistinito izjavila da se sustav prihvata izbjeglica u Hrvatskoj raspao, zašto je nedavno napala Angelu Merkel, optužujući je da je svojim načinom rješavanja izbjegličke krize izazvala kaos u Europi, zašto je s odobravanjem prisustvovala summitu Višegradske skupine, zemalja - Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska - koje se protive njemačkoj politici prihvata izbjeglica i same nikoga ne žele primiti, čak ni skromne kvote koje im je Bruxelles odredio.

Lako se složiti s predsjednicom da je Milanovićeva zloupotreba vanjske politike u predizborne svrhe neprilična i nedopustiva. Premijer je intenzivirao prepucavanja i svađe gotovo sa svim susjedima samo zato da bi svojim borbenim stavom pecao glasače. Slovensko kompromitiranje arbitraže došlo mu je kao naručeno. Kamionski rat sa Srbijom sam je isprovocirao. Bosni i Hercegovini ruga se ironiziranjem Prnjavora. (Kao da i Hrvatska nije Prnjavor Europe!) Mađarsku je također izložio prekomjernom granatiranju. Prekomjernom, ne zato što Orbanova politika to ne bi zasluživala, nego zato što pristojne države tako ne komuniciraju. Također se lako složiti s kritikom da je način na koji pojedini članovi Vlade govore o šefici države prilično skandalozan. Bez obzira na njene problematične, ne samo verbalne eskapade. Ali, kvalificirati njezine izjave o izbjegličkoj krizi kao mahnitanje ili kreketanje u najmanju je ruku bezobrazluk, neshvatljiv kad dolazi iz ministarskih usta. Stoji i primjedba da premijer Milanović izbjegava ustavnu obavezu sukreiranja ili usklađivanja vanjske politike s Pantovčakom.

Ali sve to ne poništava činjenicu da se Kolinda Grabar Kitarović od prvog trenutka kada se rijeka nevoljnika pojavila na hrvatskoj granici drži hladno i rezervirano. Sustavno ocrnjuje pred javnošću Vladinu politiku i pokušava nametnuti mnogo tvrđi i neempatičan, manje human odnos prema izbjeglicama. Od samog početka prelijevanja zbjegova preko Hrvatske ona prema tim kolonama jada i čemera pokazuje krajnje nepovjerenje i svojim izjavama na rubu jedva prikrivene ksenofobije radi na sijanju panike i zastrašivanju hrvatske javnosti. U prvi plan gura ničim potkrijepljenu tezu da je seoba naroda, koja tranzitno prolazi Hrvatskom, prijetnja nacionalnoj sigurnosti te se od te ugroze treba zaštititi. Kad je napokon obišla prihvatni centar u Opatovcu, ljudima je postavljala isljednička pitanja s neskrivenim nepovjerenjem u njihove motive. Iz nekoliko tom prigodom pobranih rečenica sada tvrdi da je riječ o migrantima, a ne izbjeglicama, dakle egzodusu iz ekonomskih razloga, a ne ljudskim masama koje bježe od rata. Premda službeno utvrđeni podaci govore suprotno. Također uporno ističe kako Hrvatska “sve to siromaštvo” ne može apsorbirati. Mada se gotovo nitko ovdje nije ni pokušao zadržati. Upozorenjima da moramo misliti o vlastitoj armiji nezaposlenih implicitno usvaja Karamarkov stav da će bjegunci s Bliskog istoka, koji hitaju prema Njemačkoj, oteti dragocjena radna mjesta Hrvatima. Na koncu je otvoreno predložila ogradu na granici, samo da se ne zove žicom.

Ukratko, Kolinda Grabar Kitarović - što se dramatično zaoštrenog izbjegličkog pitanja tiče - gura politiku koja je posve divergentna Vladinoj. Još gore, u Hrvatsku pokušava implementirati prema izbjeglicama netrpeljivu i neprijateljsku politiku Višegradske skupine. Predsjednica se toliko uklopila u to društvo da ne vidi problem ni od dovođenja vojske, i to svih zemalja Višegradske skupine, na mađarsko-hrvatsku granicu. Češki su vojnici već stigli, Poljaci će uskoro.

Prešutna suglasnost s postavljanjem armije između Mađarske i Hrvatske nije više samo kritički otklon od Milanovićeve politike. Taj je scenarij usmjeren protiv cijele države. Gospođa Kitarović ponijela se kao da je predsjednica Mađarske, a ne Hrvatske. Njezino zagovaranje žice i neprotivljenje angažiranju vojske, koja će armirati granicu susjedne, navodno nam prijateljske zemlje, nije tek protuvladin, nego je i antihrvatski stav.

Politički zagrljaj s Viktorom Orbanom, diskurs koji bi se lako mogao smatrati mađaronskim, vjerojatno je samo ekstenzija inicijative, koju Kolinda Grabar Kitarović zove svojom, a tiče se uspostavljanja “uspravnice” Jadran - Baltik - Crno more, koja bi, kako sama kaže, “trebala biti prirodno okruženje za Hrvatsku u svakom pogledu”. U svakom pogledu? Kao da Hrvatska nema bližih nego što su baltičke ili crnomorske zemlje! Neki će to proglasiti bijegom od Balkana ili definitivnim otklonom od konteksta nekadašnje Jugoslavije. Krivo! Varka! Inzistiranje na okomici Jadran - Baltik udaljava Hrvatsku od važne joj Bosne i Hercegovine, ali i od jednako važne Austrije, Italije, Njemačke i generalno zapadnog dijela srednje Europe, s kojim se mnogo produktivnije povezivati.

Kolindina vertikala zapravo je američki projekt stvaranja tampon zone prema Rusiji, sastavljene od država koje neće poput Njemačke dozvoljavati propusnost. Jer, za razliku od zapadne polutke Europe, nekadašnje komunističke zemlje s europskog istoka nerijetko se ponašaju kao američke pudlice. Hrvatska bi u tom bloku, proturuskom masivu, kako ga zovu neki analitičari, opet trebala biti u funkciji nekakvog predziđa.

Kao dio željezne zavjese kojom će se Vladimira Putina držati odsječenim od Europe. Srljanje u takve saveze djeluje poput onih legendarnih hrvatskih gusaka Stjepana Radića, koje su - evo uskoro će stogodišnjica! - bezglavo hrlile u beogradske magle.