JELENA LOVRIĆ: TREBA KONAČNO PRIZNATI DA JE CIJELA NAŠA POLITIČKA KLASA PODBACILA! Država je obranjena, ali sve nakon toga trošenje je nasljedstva

Hrvatska će biti među najrazvijenijim državama EU i svijeta - ekstremno nerealna najava koju je prije dvije i pol godine u izbornoj noći nakon pobjede iskliktala Kolinda Grabar Kitarović, dodatno zakucana mobilizacijskim “Idemo Hrvatsku odvesti u blagostanje!”, vjerojatno se i danas može smatrati najbizarnijim izrazom u političkoj klasi jako prisutnog sindroma “Alisa u zemlji čudesa”. Dobar dio hrvatskih političara ima poremećaj percepcije stvarnosti. Mozak im stvara iluzije, uvećava ili umanjuje, približava ili udaljava činjenice, slično kako se to događalo malenoj književnoj junakinji koja je dospjela u zemlju čudesa. Premda osobno ne djeluje somnambulno, dapače čvrstim korakom gazi Hrvatskom, Alisa s Pantovčaka često se mimoilazi s realnošću.

Bijeg dobrog dijela političke elite od stvarnosti ili nemogućnost da se ona vidi, percipira i procesuira do zabrinjavajuće je razine eksplodirala u povodu arbitražne odluke o sporu sa Slovenijom. Od desnice do ljevice zborno pjevanje da se sve to Hrvatske uopće ne tiče. Kao što je se ne tiču ni reagiranja Bruxellesa i drugih faktora po Europi, jer “mišljenje Europske komisije nema nikakvu pravnu snagu”. Zatim, da nepriznavanje arbitraže ostaje čvrst, zauvijek zauzet stav, valjda od sada do vječnosti, pa će se problemi rješavati bilateralnim pregovorima, uz sugestiju da će Hrvatska tako ishoditi povoljnije razgraničenje i zadržati polovicu Savudrijske vale. Hrvatska se politika tako pokazuje nesposobnom ne samo za komunikaciju s činjenicama nego i potpuno sljepačkom prema zahtjevima elementarne političke racionalnosti. Vrijeme je, prvo, da političari prestanu zavaravati narod. Očekivanja da će arbitraža usvojiti hrvatske zahtjeve kao jedino pravedne, priče kojima je uporno godinama kljukana javnost, bile su posve nerealne. Takva se vrsta sporova obično rješava kompromisima, što je u arbitražnom sporazumu - junction! - uostalom bilo i zacrtano.

Drugo, arbitražna je odluka objektivno neloša, čak može biti prihvatljiva za Hrvatsku. Na kopnu granica je povučena prema hrvatskim zahtjevima. Slovenija nije dobila teritorijalni izlaz na otvoreno more, na čemu je inzistirala. Dobila je poveznicu s međunarodnim vodama, ali taj prostor ostaje hrvatskim: Hrvatska nije izgubila ni svoje podmorje ni dodir s Italijom. Najveća su odstupanja od očekivanja u Piranskom zaljevu, odnosno Savudrijskoj vali. Hrvatska nije dobila koliko je htjela, ali joj se u korist Slovenije ne uzima ni onoliko koliko su se susjedi nadali.

Treće, Hrvatska sada inzistira na bilaterali, ali teško da će u bilo kakvom sporazumu sa Slovenijom izvući više nego što joj je arbitražom pripalo. S jednom otežavajućom okolnošću: Vlada će biti odgovorna za bilo kakav budući dogovor, a sada je odgovornost na arbitrima. Od nojevskog zabijanja glave u Piranski zaljev bilo bi mnogo pametnije da Hrvatska sa Slovenijom dogovori rješenje za istarske ribare, koji su, objektivno, najveći gubitnici arbitraže, te model zaštite dosadašnjih slovenskih državljana koji će primjenom arbitražne odluke ostati na hrvatskoj strani.

Ishod arbitraže sa Slovenijom sigurno nije ključni problem Hrvatske, pa bi se Plenkovićeva Vlada barem s istom pažnjom morala posvetiti pravim problemima države, temama od kojih zaista ovisi budućnost nacije. Ali, dok dirigira nacionalnom jeremijadom zbog lavora navodno hrvatskog mora, vlast prilično nonšalantno prima činjenicu da Hrvatska ostaje bez ljudi, da je sve ubrzanije napuštaju mladi, najproduktivniji dijelovi stanovništva. Podaci su objektivno zastrašujući. U Njemačku se u posljednje četiri godine doselilo navodno blizu 200 tisuća hrvatskih državljana. Prema recentnim podacima njemačkog statističkog zavoda, samo lani 55 tisuća. Gotovo dvije trećine u dobi od 20 do 35 godina, šestina su djeca mlađa od 15 godina, što znači da odlaze cijele obitelji. Pojedini se krajevi rapidno prazne od stanovništva. Ni ono malo što rodi, Hrvatska ne može zaposliti niti im osigurati dostojanstven život. Međutim, dramatični podaci o iseljenima ne pokreću u političkim redovima gotovo nikakvu uzrujanost. Ni blizu drami zbog graničnog spora sa Slovenijom. Političkim je čelnicima, izgleda, zemlja mnogo važnija od ljudi.

Sličnu otuđenost od stvarnosti pokazuje i izostanak bilo kakve oficijelne reakcije na činjenicu da je Hrvatska od druge najuspješnije postala druga najneuspješnija država. U devedesete je ušla kao iza Slovenije najsnažnija tranzicijska zemlja, nedavno ju je po kupovnoj moći stanovništva pretekla i Rumunjska, tako da joj u leđa gleda samo još Bugarska. Sve ostale su se postkomunističke države razvijale mnogo brže. Tako, prema podacima Eurostata za 2016., Hrvatska danas za europskim prosjekom zaostaje više nego kad je ušla u EU. Svoju jugoslavensku etapu Hrvatska je devedesetih završila s BDP-om od oko 20.000 dolara per capita, koliko uglavnom ima i danas. Ispada da su četvrt stoljeća samostalne države pojeli skakavci. Zato valjda zdrug urbanih ustaša izbacuje danas Tita iz Zagreba. Ali, nije problem u ljudskim kepecima. Problem je u onima koji njihovoj mizeriji daju prostora.

Političke se elite, jučerašnje kao i današnje, desne jednako kao i lijeve, HDZ-ove i SDP-ove, ne žele suočiti s činjenicom da Hrvatska već gotovo tri desetljeća gospodarski stoji u mjestu i da se ta stagnacija ne događa izvan sfere njihove direktne odgovornosti. Treba konačno priznati da je kompletna politička klasa samostalne Hrvatske katastrofalno podbacila. Država je obranjena, ali sve nakon toga trošenje je nasljedstva. Nažalost, umjesto vitalnim temama, politička je sfera prebukirana marginalijama. U posljednje vrijeme nedovršenim ratovima Tuđmanovih velmoža. Njihovim bitkama za vlastitu bolju prošlost. Jesu li Joža Manolić i Stipe Mesić spremali državni udar protiv predsjednika Tuđmana, kako to tvrdi ukoričeni Vladimir Šeks, ili su udari na Tuđmana bili Šeksova specijalnost još s početka devedesetih? Jesu li Sanaderovoj odluci o povlačenju kumovali sporovi sa Slovenijom ili bivši premijer arbitražnu odluku o graničnom sporu sa susjednom državom sada koristi kako bi se nametnuo kao nekakav moralni arbitar, peglajući tako javni odium koji ga zbog optužbi za korupciju prati? Tko je bio tuđmanist, a tko detuđmanizator? Uglavnom, stara se politička elita i dalje uglavnom bavi dvorskim igrama.

Sindrom s percepcijom stvarnosti posvađane Alise trese i nasljednike. Plenkovićeva mantra o političkoj stabilnosti uglavnom se koristi kao sredstvo zadržavanja i cementiranja statusa quo. Osim poreznih promjena diskutabilnog dometa, aktualni premijer nije pokrenuo ni jednu reformu. Država je skupa, a njen pritisak težak, ali najave da bi je trebalo učiniti jeftinijom posve su zamukle. Zdravstvo trune i skuplja dugove, s perspektivom da će se jednog dana sve slomiti. Mirovinski sustav neodrživ. Trakavica oko nabave lijeka za teško bolesnu djecu u Klaićevoj više nije na naslovnicama, ali problem nije trajno ni sustavno riješen. Nema novca za djecu ni za bolesne, ali ima za “hrvatski Arligton”. Reforma obrazovanja stoji kao obećanje, ali premijer sa sjednice Vlade demonstrativno poručuje da njegovu “punu potporu u svemu što radi” uživa izvjesna gospođa Vican, šefica kurikularne reforme koja ju je dosad vrlo očito opstruirala. Izjava bi implicirala da Plenković daje punu potporu njezinu sabotiranju reforme, u koju se inače sam zaklinje - još jedna zavrzlama koja politiku njegove Vlade čini posve nerazgovijetnom. Bit će da je riječ o nekakvoj eunuh-reformi!

Još gore od marša u mjestu, neki recentni događaji sugeriraju opasnu tendenciju povratka u partijsku državu. Ni jedna funkcija u hrvatskoj državi više nije dostupna bez partijske iskaznice HDZ-a. Čak ni šefovanje Turističkom zajednicom. Takvi su primjeri svakodnevni i svaki od njih tjera ljude iz Hrvatske. Slično djeluje i činjenica da će partija svom Miroslavu Šeparoviću, bez obzira na njegove neugodne repove, osigurati novi mandat u Ustavnom sudu, što se objašnjava njegovom bliskom povezanošću s ponovno ojačalim HDZ-ovim pravosudnim zloduhom. Da Hrvatska postaje HDZ-ova država, upozorava i najnoviji incident oko pravobraniteljice za djecu. Mijenjaju se zakoni, zatiru dobri demokratski običaji, pokazuje nepoštivanje prema institucijama hrvatske države, samo kako bi se smijenila HDZ-u očito nepodobna osoba. Ministrica Murganić pravobraniteljici Milas Klarić pred premijerom najavljuje smjenu jer je smatra SDP-ovim kadrom. Ja i HDZ mislimo da ste vi SDP, rekla joj je. Čak i da je to točno, takve se stvari dosad nisu radile. Svaka je vlast, povremeno uz frktanje nosom, poštovala autonomiju pravobraniteljske funkcije. Umjesto da uvažava neovisnost određenih državnih institucija, nova ih vlast pokušava osvojiti i okupirati. Tko je uopće komesarica Murganić da na takav način najavljuje čistke? Bivša socijalna radnica, a danas ministrica socijalne politike. Očito bez mrve političke i socijalne inteligencije. Takve će se stvari premijeru Plenkoviću jako osvetiti. Jer ga pokazuju kao čovjeka nesigurnog i politički beskrupuloznog.