JELENA LOVRIĆ U Hrvatskoj jača Nova desnica - gora i opasnija od one prije deset godina

Duhovi su pušteni iz boce i sada je glavno pitanje kako ih vratiti nazad. To će pitanje podjednako mučiti vlast i opoziciju, SDP koliko i HDZ. Premda se činilo da bi mu stranka mogla jahati na valu već poznatih konzervativnih, antimanjinskih referendumskih inicijativa, Tomislav Karamarko zapravo je u velikim problemima.

Referendum o braku, potvrđuje se, samo je trebao popločati put za ulazak u politiku Željki Markić i njenim kompanjonima. Pobjeda im je dala krila pa već jurišaju pokušavajući srušiti zakonsku zaštitu homoseksualnih obitelji. Iz antićirilićnog stožera, s navodno skupljenih pola milijuna potpisa, otvoreno prijete Vladi. Jasno je da su koordinirani. Crkva je suportirala referendum o braku, baš kao i ovaj antimanjinski. Dok se njezin angažman u prvom slučaju još može razumjeti, jer je riječ o svjetonazorskom pitanju, u drugom je posve evidentno riječ o političkim ambicijama. Crkva u Hrvatskoj sve više djeluje kao politička organizacija, a ne vjerska zajednica. Profesor Ivan Rimac govori da je u Hrvatskoj u tijeku proces konstituiranja Nove desnice. U kakvoj je korelaciji novo desnilo s dosadašnjom, starom desnicom?

HDZ je pustio duha iz boce vjerujući da ga radikaliziranje spašava. Kao i uvijek dosad kad je bio u gabuli. Da će, kad dođe dan odluke, mobilizirani i osokoljeni ultraši ipak na koncu svoje glasove spustiti u njegovu kutiju. Ali HDZ više ne uspijeva u potpunosti kontrolirati referendumski pokret. Vjerojatno zbog vlastite političke smušenosti i impotentnosti, stranka je dopustila da joj radikali izvana udaraju tempo. Nakon sramotne blokade državnog vrha u Vukovaru, što je osudila cijela Hrvatska, dio ljudi u HDZ-u shvaća da se pretjeralo. Napravili su korak unazad i oko antićirilićnog referenduma. Možda Karamarko to ne zna, ali Jandroković ili Stier sigurno znaju da Hrvatska ne može reterirati u zaštiti manjinskih prava.

Usto, šefu HDZ-a počelo je svitati da bi mogao imati razloga za strepnju oko vlastite pozicije. Uspjeh gospođe Markić implicitna je kritika HDZ-a i njega osobno. Ona je mobilizirala pola Hrvatske, a oni se ne mogu odlijepiti od mizernih dvadesetak posto, odnosno od statusa najnepopularnije osobe u državi. Naveliko se špekulira da snage koje stoje iza referendumskog pokreta zapravo tragaju za svojevrsnom desničarskom alternativom HDZ-u. Jer je, strahuju, uteg korupcijskih procesa postao je pretežak teret za HDZ-ov juriš na pobjedu.

U puštanju duhova iz boce i aktualna je vlast odigrala značajnu ulogu. Svojom neuspješnom ekonomskom politikom produbljuje socijalno beznađe, sjajan humus za jačanje ekstremizama. Svojom se zatvorenošću osamila. Smatrajući da ima dovoljno ruku u Saboru, komunikaciju s javnošću ignorantski izbjegava. Ćirilične ploče u Vukovar poslala je potpuno nepripremljeno, u pratnji policije. Referendumu o braku svojim je ponašanjem dala krila. Rivalstvo s Ustavnim sudom smatrala je važnijim od zaustavljanja referenduma. Generalno, dok se SDP i HDZ međusobno žestoko mlate, apsolutno fokusirani jedni na druge, iza leđa stvara im se jedna nova konstelacija snaga. Monstrum koji će ih sve zbrisati.

Desna polutka Hrvatske uvijek je, zahvaljujući i povijesnom naslijeđu, bila vrlo snažna. Kako u socijalističkom režimu nije imala slobodu političkog konstituiranja, nego je bila osuđena na podzemno vegetiranje, u velikoj je mjeri ostala hibernirana u svijetu Drugog svjetskog rata, demokratski nerazvijena, često divlja i neiživljena. HDZ je devedesetih zapasao vrlo široko. Postao je svojevrstan miks, što bi rekli cinici, ustaške i udbaške frakcije. Franjo Tuđman tim je političkim konglomeratom ipak dosta uspješno kormilario.

HDZ-ovo desničarenje tih godina, antisrpska nabrijanost, čak i koketiranje s ustaškim sentimentima, mogli su se smatrati posljedicom ratnih događanja. Neminovnom konsekvencom činjenice da je Hrvatska bila izložena agresiji i morala se boriti za opstanak.

Danas za provalu antimanjinskog desnila zaista nema nikakvog razloga. Tuđmanova desnica imala je program nacionalne pomirbe, Karamarko, a još više oni koji se valjaju iza brda kao svoj imperativ ističu lustraciju. Prvi hrvatski predsjednik, na liniji nekadašnjih velikih antiklerikalnih hrvatskih narodnih vođa, od Stjepana Radića nadalje, nije dao da mu popovi vode politiku. Danas se desnica jako klerikalizirala. Razlika u odnosu na devedesete može se naći i u činjenici da su mlade generacije, odrasle u posljednjih dvadesetak godina, konzervativnije i netolerantnije od svojih očeva.

Najvažnija distinkcija: ljuta je desnica nekad ipak bila pod kontrolom, danas nema nikoga tko bi ih povampirene mogao zaustaviti. Tuđman je svoje jastrebove hranio, ali i držao podrezanih krila. Ivica Račan - na funkciji premijera - znao je s njima hendlati. Nije to uvijek bilo baš herojski, ali je barem bilo korisno. Ni Tomislav Karamarko ni Zoran Milanović nemaju tu snagu ni tu mudrost. Zato su prognoze vrlo neizvjesne. Uzdati se u činjenicu da je ekstremna desnica uvijek dosad na izborima ostajala na margini, s nedovoljnom podrškom? Ali, jednako je tako znalcima poznata činjenica da je i deset posto visoko motiviranih, dobro organiziranih i falangistički raspoloženih militanata dovoljno da u rastepenom društvu naprave rusvaj.