DEADLINE

JELENA VELJAČA Je li privilegij reći - nas se ne tiče što je u Americi ubijen čovjek čije su posljednje riječi bile 'ne mogu disati'?

 
Jelena Veljača
 Neja Markicevic / CROPIX

Kad je prošlog utorka društvenim mrežama zavladao pokret #blackouttuesday, mnogi su mislili da je poanta dijeljenja tog hashtaga i pripadajuće crne kocke simbolična crna boja kojom smo svi mi korisnici društvenih mreža trebali preplaviti mreže, a koja predstavlja solidarnost s afroameričkom zajednicom u Americi. No, prava se poruka krila u tišini koja je nama, članicama i članovima privilegiranih skupina, toliko nejasna: zašto se sada, pobogu, od nas očekuje da samo šutimo i učimo, da samo začepimo, da nemamo mišljenje, da prvi put u našoj kolektivnoj povijesti priznamo da ne znamo kako je to biti neprivilegiran i roditi se kao drugačiji. Da nešto, jednostavno, ne znamo.

Čula sam i prilično velik broj kritika popraćenih odmahivanjima rukom: Joj, to je u Americi, što se to nas tiče! Tiče nas se ne samo zato što je rasizam itekako prisutan i u Europi nego i zbog toga što je ovo što se događa u Americi danas, gdje je George Floyd, čovjek čije su posljednje riječi - “Ne mogu disati” - označile jedno cijelo razdoblje rase koja je dovedena u Ameriku da bi služila poput robova kolonijalistima, razdoblje u kojem se privilegij miješa sa superiornošću, razdoblje u kojem bijelci, obrazovani, heteroseksualni, situirani, oni iz stabilnih obitelji, s dobrim prezimenima, uopće ne razumiju da jesu privilegirani i što s tim zapravo mogu učiniti, možda je, u dubokoj i razornoj nesreći kojoj svjedočimo putem vijesti, snimaka prijatelja iz Amerike i društvenih mreža te objektivnog novinarstva, ovo prilika da naučimo lekciju o privilegiju.

Neopisivo je tužno, ali mora se izgovoriti, da moju generaciju nitko nije učio o privilegiju, ali baš ništa.

Ono malo što smo pokupili usput, osjećali smo gotovo intuitivno, a sve je ovisilo i o tome koliko smo, je li, intuitivni, svatko sam za sebe, koliko smo velikodušni i koliko spremni prihvatiti razlike oko nas te, dakako, u kakvim smo specifičnim prilikama odrastali (osnovna škola u Folnegovićevu naselju, primjerice, uvijek je imala više polaznika romske nacionalnosti po razredu od osnovnih škola u centru) i koliko nas je moralo biti briga za različitosti. “To se nas ne tiče” isto je, naime, privilegij, koji nas je, podsjetimo se, izluđivao (s pravom!) kad ga je upražnjavala Europa za vrijeme Domovinskog rata i svih ostalih užasa koji su uslijedili u našoj regiji. “To se mene ne tiče” više nije opcija, djelomično zahvaljujući novim tehnologijama koje nas bombardiraju na news feedovima personalnih kompjutora i pametnih telefona, pa se kao generacije i generacije ovisnika o tehnologijama svaki dan moramo suočiti s činjenicom da je neki čovjek umro samo zato što je u narativu cijele zapadne civilizacije da oni neprivilegirani umiru dok mi privilegirani uz grickalice i pivo komentiramo “O, Bože, kako je to strašno, ali to je tamo, oni nisu normalni”.

Indolencija takvih komentara, uz poštovanje činjenici da Sjedinjene Američke Države doista imaju specifičnu i povijest i trenutnu situaciju vezano uz rasizam i tretman Afroamerikanaca, upravo jest zloupotreba, pa čak i ako nije svjesna, privilegija koji svatko od nas nosi sa sobom. Specifičan je trenutak u povijesti čovječanstva takav da kao reflektor osvjetljava sve nas koji nismo niti svjesni koliko smo zaštićeni, koliko nam je lakše, koliko smo okrutni ako se danas, u trenutku kad Amerika gori, ne osjećamo nelagodno i ne prisjetimo kako je to bilo kad su i nas gledali s grickalicama i pivom i govorili: “Ali to je tamo, oni na Balkanu nisu normalni”. Okrutnim policijskim ubojstvom na ulici prelila se čaša i - jasno je - taj reflektor, kao i svaki, zagrijava do neugode, peče, boli, ali svi mi koji pokušavamo pobjeći od njega sukrivci smo za rasizam, ne možda direktno za onaj u Americi, nego za svaki kod nas.

Naime, pripadnici bilo koje skupine na margini namjerno su neškolovani, namjerno su nepodržavani, namjerno se guraju u geta, u prihvatilišta, namjerno su neasimilirani, jer je tako lakše zadržati superiornost onih koji smatraju da im ona pripada povijesno, pa se tako, često se može čuti, hvale činjenicama da su im djedovi bili profesori, a pradjedovi veleposjednici, zaboravljajući pritom da je većinu toga dobiveno u okrutnim ratovima i otimačini. I ako rasizam prema Afroamerikancima nije nužno naš problem, itekako nas se tiče jer privilegij jest naš problem, a grčevito držanje za njegove skute predstavlja trenutno jedno od najokrutnijih ponašanja na zemlji: zatvaramo li oči pred činjenicom što se događa u ogromnoj uniji u kojoj su se svjesno i namjerno građani i građanke degradirali u one drugoga reda, ignoriramo i potencijalne posljedice istog tog tretmana svih “drugotnih” u nas.

Privilegij nije samo mjesto na kojem si se, pukom igrom slučaja rodio (pritom ne mislim samo na geografiju), ona je i boja kože, da, nacionalnost, seksualna pripadnost, sretna obitelj stabilnih primanja, posao, ljubav, zdravlje, izgled. I što s njim, pitanje je koje je nelagodno, ali koje je u redu. Privilegij koji imate je i odgovornost. Danas više nego ikada, jasno je da mi koji ga imamo privilegij moramo koristiti da bismo svoje mjesto u prvim redovima prepustili onima koji ga nemaju, da bismo šutjeli i učili. Ne šutjeli i odmahnuli glavom, nego šutjeli, gledali, educirali se i učili.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 19:33