DEADLINE

JELENA VELJAČA Ostavljam ju. Samo samohrani roditelj zna što sve sadrži ta rečenica: brigu, tugu, žal što ona nema onu pravu, svetu obitelj

Ponekad ti kao mami treba ne samo pomoć nego i mogućnost da s nekim izmijeniš pogled koliko je baš, eto, vaše dijete savršeno, najljepše, najbolje, najpametnije
 Neja Markičević / CROPIX

Jesi li ju ostavila?

Bilo je jedan ujutro, i bila sam potpuno budna, iako sam već odradila pakiranje mnogih kofera: jedan koji ide za Zagreb, s hrpama prljave odjeće (taj sam jedva zatvorila), jedan, manji, koji ide dalje sa mnom, na skriveni otok na Jadranu, i treći, najmanji, koji ide tamo gdje ja ne idem. Bilo je jedan ujutro, ali i u četiri ujutro te noći bila sam budna uvjeravajući samu sebe da sam dobro učinila rastajući se, da svako dijete ima prije svega potrebu za harmonijom i pravo na stabilnost, da je sretno dijete jednako sretna majka. Ponavljala sam si do iznemoglosti sve ono što sam naučila iz knjiga, članaka i predavanja o tome kako odgojiti stabilno dijete, pa kako odgojiti sretno dijete u separaciji, pa kako se obitelj dekonstruira da bi se rekonstruirala, ali utjehu ni u jednoj jedinoj rečenici našla nisam, jer je najmanji kofer, još nezatvoren, išao negdje gdje ja neću otići. Na vrhu je virio neseser u obliku slonića, koji je dobila kad se rodila, i koji je putovao s nama kada smo svi bili sretni, kada smo bili tradicionalni, kada smo mogli biti reklama za margarin.

- Jesi li ju ostavila? - dobila sam poruku u jedan ujutro, od uplakane prijateljice koja je taj dan ostavila dijete njezinom ocu. Došao je, naime, trenutak da i on iskoristi svoj dio praznika, dogovoren tijekom brakorazvodne parnice i dogovora o skrbništvu na Centru, gdje smo obje, nažalost, završile.

- Nisam, odgovaram, budna od insomnije i nemoći, jer moj dan ostavljanja dolazi. - Sutra, nastavljam kratko, i znam da ona zna što je sve sadržano u toj jednoj riječi natipkanoj u sitne noćne sate, dok dijete spava pored mene iscrpljeno i sretno od mora i sunca i ludovanja po plažama. Sadrži napor kompenzacije što si jedini roditelj već tjednima, sadrži brigu i tugu, sadrži osjećaj gušenja u pleksusu, što od separacije, što od gubitka kontrole (kad je dijete malo i nesamostalno, posve ovisiš o dobroj volji drugog roditelja koliko često i kako ćeš znati kako ti je sin ili kćer, ali nije ni do toga: nisi naprosto tamo, nemaš vizualni kontakt, ne sudjeluješ u iskustvu, i nije to samo stvar brige, već i prirodne a istovremeno patološke želje svake mame da bude prisutna), ali sadrži i još nešto toksičnije od svega, nešto što me držalo budnom sve dok nije svanula spasonosna zora: sadrži žal za time što baš tvoje dijete nema onu svetu obitelj, nukleus kakav svako dijete što god oduzmemo i dodamo želi, famozni mama - tata - dijete trokut. Što ne može viknut “tatagledajme” na plaži dok ga mama vrti ukrug stvarajući otiske na moru, što ne može mami pokazati kako je naučio skakati na glavu (loše). Što nema ljetovanje s oba roditelja koji onda mogu zajedno gledati prve pokušaje plivanja u plićaku, tragove od kupaćih gaćica na netom izduženim nogicama, sadrži bol oko toga što baš vaše dijete negdje ide bez vas, i zašto uopće djeca negdje idu bez mama - pazite to je misao nakon što cijeli osamnaesti dan godišnjeg mislite kako NE MOŽETE VIŠE IZDRŽATI I JEDVA ČEKATE ZAGREB, VRTIĆ, BAKU.

Jer majčinstvo je kompleksno i magično, zahtjevno i često slama srca, a u mom slučaju poruka prijateljici sadržavala je i bol što baš nju ne nosi njezin otac nakon što padne u nesvijest od jurcanja po suncu i skakanja po trampolinu perfektno lociranom baš na putu do sladoleda na šetnjici u Supetru, što ju malo teglim ja a malo moj prijatelj, što nema onog trećeg da ju utješi ili da me odmijeni kad mi postane preteško, što fizički, što emotivno. Što sam primijetila ljubomoru na najbolju prijateljicu čiji je tata bio s nama. Što sam primijetila ljutnju na mene jer se na mene jedinu može ljutiti, a da je to zapravo bezopasno - zna da sam tamo, i što god da ona učinila, zauvijek ću ostati baš točno tu - odmah kraj nje, koliko god često želim pobjeći, koliko god će često ona htjeti pobjeći. Pitaju me nekad novinari štampe namijenjene sunčanju je l’ mi teško samohrano majčinstvo, pa me odmah potom čitatelji portala kritiziraju što se uopće pronalazim u toj sintagmi jer je općepoznato da je indijansko ime Leninog oca Roditelj Koji Sudjeluje. A opće je poznato i da kad si takva neopisiva sretnica da kraj sebe imaš frajera kojem ne smrde pelene i koji nakon posla juri doma ženi i djeci koju cijeli dan nije vidio, a ne u teretanu ili u kafić da se “opusti”, nemoš se bunit ni zbog čega. A kamoli kad si rastavljena a frajer nije zaboravio svoje dijete. Tu je, čovječe, ponekad je čak i na slici na Instagramu, a znaju ga, urbana legenda kruži gradom, ljudi vidjeti i kako skuplja kćer u vrtiću.

Razmišljam da si istetoviram: ja nisam samohrana majka na čelo, čisto da mi nitko više nema potrebu opaliti šamar jer sam se usudila priznati da mi je - ponekad - teško. Teško, užasno teško, ne samo zato što je fizički naporno, već i zato što stalno patiš jer imaš osjećaj da je zbog tvoje odluke ili spleta nesretnih okolnosti tvom djetetu nešto oduzeto. Progutala sam mnoge suze radi toga. Ponekad ti kao mami treba ne samo pomoć (da netko pridrži dijete da odeš na WC, da netko nahrani dijete da izbjegneš baš svaki dan incident oko zelene hrane, da netko okupa dijete samo zato da ti vidiš i taj navodni zalazak sunca), već i mogućnost da s nekim izmijeniš pogled koliko je baš, eto, vaše dijete savršeno, najljepše, najbolje, najpametnije. To mogu samo roditelji vjerovati. Svanulo je jutro, i prijateljica je zaspala. Ja sam u kofer stavila zadnje igračke, i krenula put dogovorene točke susreta. Južina je bila ona zbog koje se ljudi oslobađaju krivnje u sporovima u nekim Republikama, ali pritisak u grudima bio je još gori. Lena je odletjela ocu u zagrljaj, ja sam dala neke posljednje upute: krema za sunčanje/šeširi/kacige/krpelji su najčešće iza uha i u pazušnim jamama/dehidracija/voda iz bazena izaziva proljeve/majčinsko ludilo, oni su veselo otišli ne slušajući me (Bogu hvala), a ja sam sjela u prvi restoran na čašu vina. Minutu kasnije, u njega je ušla moja prijateljica iz Zagreba, rastavljena majka dva tinejdžera, i stavila motociklističku kacigu na stol. Objasnim joj zašto plačem i pitam koliko to traje: - Ma s vremenom je super jer skužiš da je svaki drugi vikend tvoj, kaže mi. I što radiš tim vikendima, zadivljeno pitam. - Većinom misliš kak bi bilo super da su s tobom - namigne mi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 02:56