JELENA VELJAČA Prokrastinacija se mora početi tretirati kao bolest. Evo ja sam prva koja pati od nje

Cijelu sam noć provela na chatu sa svojom dobrom prijateljicom Marom. Svaki put kad bi moj dečko ušao u sobu, da provjeri kako sam, spuštala bih pomalo panično, ali spremno prozorčić našeg razgovora i udubila se u izuzetno zanimljivo štivo koje sam, istinabog, paralelno pomalo i čitala - između filozofskih rasprava s Marom, i svladavanja novog nivoa Candy Crush Sage.

- Kako ti ide? - pitao bi on nježno, zabrinut jer su moja nejaka pleća silno opterećena poslovnim obavezama koje sam, što smo izbjegavali izgovoriti na glas, no čega smo oboje bili bolno-slon-u-sobi svjesni, sama sebi natrpala na nos neprekidnim, višetjednim odgađanjem stvari.

- Dobro - zacvilila bih kao da sam bolesna i u trudovima ulovljena usred teškog fizičkog rada o kojem ovisi budućnost planete.

- Polako, ali ide - odgovorila bih glasom žrtve, nadajući se da je zvuk kompjutora kompletno stišan tako da me pištanje poruka koje su mahnitom brzinom stizale neće izdati.

Mara je na drugoj strani grada, naime, također “radila”. Nedavno je prihvatila “fuš”, kako mi autori bez stalnog radnog odnosa zovemo projekte koji nam kratkotrajno ulete u orbitu. Pa iako smo obje zapravo sretnice jer živimo od onoga što volimo i od čega je gotovo nemoguće živjeti, od pisanja, istovremeno smo se jedna drugoj na facebooku žalile kako smo silno nesretne jer, “nikako počet radit”. Koliko god to nezahvalno zvučalo, inzistiram da se odgađanje shvati kao ozbiljna bolest od koje pati veći broj mojih poznanika, ali od srama šuti o tome. To je epidemija modernog društva, a istovremeno stigmatizirana dijagnoza.

Dugo sam vjerovala da sam jedina kojoj je put do tipkovnice posut trnjem i trenucima samonametnutog elaboriranog kineskog mučenja. Skrivala sam tu mračnu tajnu kao zmija noge; zaboga, tko sam ja da se žalim?

Ostvarila sam dugo sanjani mokri san: pišem za život, što fikciju, što o pop-kulturi, putujem da bih razgovarala s piscima, naručuju od mene dijaloge u kojima mogu izreći sve što sam u datim momentima života prešutjela. Ne spašavam živote, ne radim u rudniku (osim, za vrijeme snimanja sapunica, metaforički), nisam kruha gladna (bez obzira na kredit u švicarcima), doista, TKO sam ja da se bunim? Bolesna osoba, koja pati od teškog poremećaja prokrastinacije. Ta je bolest sramotna kao i svaka druga koja je na prvi pogled samoodabrana. No u zatočeništvu svoje spavaće sobe, sa svjedokom koji je mjesecima gledao kako ispred posla odabirem opuštajuće kupke, lifestyle glossy časopise, elaborirane kolače pečenje čijih kora traje minimalno trideset sati, ako se prate klasične francuske kuharice iz 18. stoljeća koje sam prije toga pet do šest noći tražila na internetu, preslagivanje ormara, preuređenje stana, emotivne krahove, razgovore o budućnosti i dugačke šetnje s psima za vrijeme oluja, osjećala sam se kao teški bolesnik kojem nema pomoći. Je li odlaganje uistinu ovisnost i zašto smo toliko zaraženi njome?

Noć se već odavno spustila na grad, a kraj mene je zlokobno stajala ogromna knjiga koju sam urednici obećala pročitati do kraja tjedna.

“Pristala bih na sve, samo da ne moram početi”, napisala mi je Mara iskreno u poruci koja je zasvijetlila na ekranu. U ne tako bliskoj prošlosti problem s kojim se mi suočavamo moj je otac definirao jednostavno ovako: “ti si kampanjac”. I bila sam. Još od malih nogu gušt, ali i užas odgađanja bili su dio moje radne rutine.

Jasno se sjećam dana prije najbitnijeg ispita u srednjoj školi: cijelo sam sunčano popodne provela sa sladolednom na klupici, uvjeravajući sebe kako je vitamin D koji moje tijelo upija dok ne radim doslovno ništa do brojenja McDonald’sovih kalorija ključno za koncentraciju za ispit.

Noć je, pak, bila užasna: učila sam do zore, skoro povraćajući od panike i umora. Ništa se u proteklih dvadesetak godina promijenilo nije. Iako sam svjesna da mi slijedi neopisiva kazna u vidu dramatičnog i grčevitog pisanja da bih potencijalno stigla - ili, u realitetu, što manje zakasnila na deadline, iako sam svjesna da o meni ovise i drugi ljudi, do čijeg mišljenja držim i do odnosa s kojima mi je stalno, ne mogu si pomoći: put do rada za mene je toliko težak da je svaki oblik distrakcije, koliko god izmišljen ili banalan bio, dobrodošao.

Pritom - da se razumijemo - poput pravog, punokrvnog ovisnika - lažem i varam i ne prezam ni pred čim da bih opravdala užas svoje neodgovornosti. S druge strane, prvi zdravoj pameti tvrdim: meni je najteže!

Moj partner je također žrtva: ako me blago i nježno opomene da se “bliži deadline”, znajući da ću, ako se dovedem u situaciju da nemam gotov posao, plakati, čupati kosu, mrziti i sebe i svijet, sumnjajući u svoju sposobnost ne samo da radim već i da živim, na njega ću strusiti sav bijes koji je namijenjen - meni.

Ako mudro prešuti činjenicu da režem male šarene papiriće za pravljenje origamija ili da sam se odjednom odlučila kreativno izraziti u vidu pravljenja preružnih narukvica umjesto da popravljam epizodu (za što sam plaćena), optužit ću ga za pasivnu agresiju. Ukoliko se, kao sinoć, zatvorim u sobu i lažem da radim, osjećat ću se dovoljno grozno da se prezirem, ali ne dovoljno da ne bih glasno okretala stranice knjige u patetičnom pokušaju da kao 34-godišnja žena 45-godišnjem muškarcu u sobi do objasnim kako ja RADIM, čuješ li, čuješ li?

Psihologija tvrdi da je u korijenu te bolesti neka vrsta vlastite revolucije prema autoritetu, i da su tome skloniji strogo odgajani individualci. Ima neke bolesne ljubavi i prema samokažnjavanju u svemu tome: ako sam toliko loša da i svoj posao dovedem u pitanje, smijem se kazniti osjećajem neadekvatnosti. Dakako, prokrastinaciji skloniji su ljudi koji se bave umjetničkim zanimanjima o kojima ne ovisi sadašnjost planeta. Da, mi smo neodgovorna razmažena klika koja je dovoljno inteligentna da stvori nevjerojatno kompleksnu problematiku događaja koji nas sprečavaju da radimo, iako se odgađanje najčešće svodi na paradoksalnu kombinaciju sjedenja pred praznim word dokumentom i piljenja u bezvezarije na internetu.

Ne odgađam ja samo posao: odgađam i loše vijesti i neugodne razgovore, pa se tako postidljujuće često nađem u situaciji da otkazujem dogovor za kavu ili večeru pet minuta prije istog, iako sam znala da neću stići još na početku dana.

U društvu u kojem se ljudi počinju krojiti po korporacijskim mjerilima odgovornosti (koja je, budimo iskreni, bliža robotici) i efikasnosti, mali Indijanci u nama plaču za osjećajem slobode od bilo kakvog moranja. S obzirom na to da sam već cijelo desetljeće udana za svoj posao, ove unutrašnje bitke koje se događaju redovito prije roka za predaju teksta smatram dobrodošlom igrom strasti kojom se borim protiv kriza u dugotrajnom odnosu. A ovaj tekst predajem nešto ranije no što moram. Večeras idem van, a prokrastinaciju u ljubavi i prijateljstvu ne prakticiram.