MAČKA U VELJAČI

JELENA VELJAČA 'Što vam je? - pitala me umorna sestra negdje oko dva ujutro. Bile smo nas dvije same na prijemu Hitne pomoći...'

Sibenik, 150412.Hrvatsko narodno kazaliste Veceras je u sibenskom HNK odrzana predstava Pir malogradjana u reziji Drazena Ferencine u kojoj glume Oriana Kuncic, Zarko Potocnjak, Franka Klaric, Janko Popovic-Volaric, Antonio Franic, Vinko Stefanac, Helena Minic, Mirna Medakovic i Robert Ugrina.Na slici: Jelena Popovic-Volaric supruga Janka gleda iz lozeFoto: Niksa Stipanicev / CROPIX
 Niksa Stipanicev / CROPIX

Što vam je? - pitala me umorna sestra negdje oko dva ujutro. Bila je ciča zima prije jedno pet godina, bilo je dva sata, bile smo same na prijemu hitne pomoći na Svetom Duhu. Tresla sam se od šoka i straha. Pridržavala sam se za stup u predvorju.

- Vidite, probajte… - držala sam se za stražnji dio svog vrata.

- To će liječnik. Ja samo moram znati gdje ću vas uputiti, gospodična. Na koji odjel, jel - Limfa… - jedva sam prošaptala, gutajući suze kojima sam se opraštala sa svijetom.

- Čini mi se da je natečena. Nisam sigurna je li sestra prevrnula očima. Bila sam u prevelikoj paranoji da bih zapamtila njezinu reakciju: ali, da je ovo scenarij, svakako bih napisala prevrtanje očima. I bila bih u pravu. Ona koja prevrće. No, vrlo se dobro sjećam što je uslijedilo: poslala me dežurnoj otorinolaringologinji, u susjednoj zgradi, liječnica se probudila, dezinficirala ruke, dotaknula mi vrat, rekla da ništa ne osjeća, ali će svakako izvaditi krv, a dok smo čekali nalaze, pogledala mi je grlo, ždrijelo, uši i nos, porazgovarala sa mnom o mojoj kroničnoj upali sinusa i devijaciji septuma, o tome zašto se ne želim operirati, o simptomima leukemije i limfoma, o mogućnostima da imam rak. Strpljivo me tješila objašnjavajući mi da je internetska dijagnostika jako loš odabir za hipohondre poput mene. Kad su nalazi stigli, rekla mi je da odem doma mirno spavati jer mi nije ništa.

Ponizno sam otišla. Taj cijeli incident, zajedno s nalazima, koštao me nula kuna. Imam takvih krvnih nalaza mnoštvo doma. Na svetom Duhu sam, da se razumijemo, bila i kad nisam imala (samo) napad hipohondrije. Bila sam i svaki put kad bih dobila upalu mjehura i počela piškiti krv - to je dakako redovito bio vikend ili blagdan, a, realno, da sam čekala doktora opće prakse, možda bi se cistitis digao na bubrege… a možda i ne bi. Bila sam tamo i u trudnoći kad mi je pozlilo. Primila sam nekoliko doza infuzije i prespavala noć. Jesam li ikad bila hitan slučaj? Ne znam što bi rekli liječnici prema predloženoj odredbi zbog koje se diže prašina posljednjih dana, ali ja bih rekla da nisam. Zašto sam išla na hitnu? Jer su mi ispod kuće, jer sam bila uplašena, jer nisam liječnik i ne znam što mi je kad piškim krv, ili što mi je bilo kad sam u dvadesetom tjednu trudnoće doživjela lagani sudar.

Kako bih se osjećala da mi je netko tada naplatio 150 kuna? Pošteno. Kao paranoidni hipohondar (pridjev u ovoj sintagmi nije ni pretjeran ni metaforički, stanje u koje hipohondri ulaze kad se uplaše umišljene, ali potencijalne bolesti, često je upravo to - klinička slika paranoidne pozicije, i to JEST bolest, i to JEST hitan slučaj), u trenutku napada, jedino što me može spasiti je liječnička intervencija. Kasnije, kad svane novi dan, a ja se probudim pomalo osramoćena, i mamurna od opijenosti grižnjom savjesti, ne mislim da imam pravo na tretman koji sam dobila na Sv. Duhu za nula kuna.

Za mene hitna pomoć nije stvar “besplatnog” pregleda (objasnit ću i navodnike), nego doista hitne pomoći koja će spriječiti teži napad panike. No, već dugo mislim da i ja, ali i ljudi koji su navikli na dobrobiti hrvatskog zdravstvenog sustava pa ga koriste gotovo kao privatni laboratorij u podrumu zgrade, nažalost posve neprilagođenom političkom sustavu u kojem živimo, iskorištavamo zdravstvo koje nije - ni najmanje, ni približno - besplatno.

A sad na navodnike. Svaka krvna slika, pokušavala sam u bezbroj situacija objasniti svojim prijateljicama trudnicama koje su nosile svoju djecu isto kad i ja Lenu, svaka pretraga, sve se to plaća. To plaćamo mi koji radimo. I ne možemo pokriti trošak koji se generira godišnje. Znala me izluđivati hipokrizija mojih prijatelja salonskih ljevičara koji su istovremeno na teoretskom nivou veliki intelektualci (valjda zato što imaju nekakvu diplomu u ruci), i veliki kritičari kapitalizma ove vrste koja još vlada Lijepom našom, a koji, s druge strane, kao potpuno neobrazovane budale, ne razumiju da je teoretski nemoguće da se sistem zdravstva (pa i školstva, ali to je druga tema) održi ovakav kakav je, baš zato jer je posljedica socijalizma koji smo s gnušanjem odbacili.

A još me više do ludila dovodi masa građana koji su glasovali za Most ili njihova koalicijskog partnera, a koja je ovih dana “poludjela”, vičući po društvenim mrežama u pravedničkom (često nepismenom) bijesu GDJE TA DRŽAVA IDE KAD ĆEMO PLAĆATI HITNU POMOĆ AKO LIJEČNIK UTVRDI DA NISMO HITNA POMOĆ! Ja ću rado platiti. (Doduše, da postoji privatna klinika koja pruža uslugu hitne pomoći tijekom noći, ja bih je već odavno plaćala, jednostavno zato što ne očekujem od države da se brine o svim mojim potrebama i doista mislim da sama moram pokriti trošak pregleda limfe u dva sata). Kaže mi jutros moja prijateljica Meri da je njezin svekar “više u hitnoj nego doma”. Moj socijalno osviješten muž kaže da je zabrinut upravo za tu skupinu - umirovljenike. I ja sam.

Da, oni moraju imati sve besplatno jer su radili za socijalnu državu (koja je davno prestala biti socijalna, još od famoznog sistema 200 obitelji), oni moraju biti osigurani. Paradoksalno, u ovom prijedlogu vidim ideju socijalnog - za razliku od anarhije u kojoj živimo, a koja je samo naizgled i na trenutke pažljiva prema svojim građanima.

Osobna odgovornost je nešto čega nam fali - i osjećaj za mjeru i kajanje. Baš zato što oni koji su ozbiljno bolesni moraju imati pomoć na izvol’te, i baš zato da bi je imali, baš zato što u bolnicama nema osnovnih materijala, reagensa, kadra, i baš zato što u zdravstvu nema dovoljno novca za fantastičan liječnički kadar koji hrvatski medicinski fakulteti još, nekim čudom, proizvode, baš zato bismo trebali shvatiti da je platiti 150 kuna za pregled koji bismo u “El Doradu” tržišta, zapadu o kojem smo sanjali, platili mnogo više, zapravo, još - blagoslov.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 12:54