DEADLINE

JELENA VELJAČA Zašto sam ljuta na cijenjenog kritičara, kojeg usput rečeno volim čitati, zbog usporedbe Larinog izbora i Vrdoljakove serije General?

 
Jelena Veljača
 Neja Markicevic / CROPIX

Rekao mi je nedavno jedan inženjer svega - što se meni čini kao naučna fantastika (kvantna fizika, tehnologija i slične znanosti) - da jedino čega se ljudi prvog svijeta doista boje nisu ni bolesti, ni ratovi, ni glad, ni gubitak voljene osobe, nego da se svijet prestane obraćati njima. Da su ostarjeli, da ne mogu pratiti promjene i da ne shvaćaju što se to doista događa u svijetu.

Danas sam se prisjetila te začudne, ali važne dijagnoze kad sam u nevjerici nekoliko puta zaredom čitala naslov portala koji volim više od drugih - urednik digitalnog izdanja usporedio je, nategnuvši tako jednu rečenicu iz kritike televizijskog kritičara namijenjenu TV seriji “General” Antuna Vrdoljaka, popularnu hrvatsku sapunicu s tom serijom. Ne smatram važnim da iznesem svoje mišljenje o prvoj epizodi serije o Anti Gotovini. U nekom kolokvijalnoj razgovoru možda ću reći da mi se čini da je ona uvredljiva i za samog generala, ali nije potrebno da iznosim ovdje kako me se dojmio sam uradak: uostalom, u toj i mnogim drugim kritikama našlo se mnogo komplementarnog mom stavu- sve je, zapravo, ionako već rečeno, redudantno bi bilo ponavljati pošalice na račun serije General.

Ono što me osupnulo je što netko - bio to cijenjeni kritičar čije tekstove većinom jako volim, a habitus neopisivo cijenim, jer je gospodin Polimac jedan od rijetkih autora koji uspije napisati i izuzetno oštru negativnu kritiku a da se autor koji je s druge strane osjeća i dalje relativno dobro, da glumca ne uvrijedi i da ništa od izrečenog ne bude osobno, ili urednik koji je birao klikbejt naslov - misli da je na kraju 2019. doista i dalje in komentirati sapunice kao da su dno dna televizijske produkcije, kao benchmark za nešto neukusno, loše napisano i odvratno izrežirano, amaterski oglumljeno, kao uvredu za sve profesije uključene u proces.

Osim što to, barem u Hrvatskoj, naprosto nije tako, jer su hrvatske sapunice zapravo nevjerojatno višegodišnje dostignuće tržišta koje je suludo malo, sam pristup temi je, da se vratim na početnu tezu mog poznanika znanstvenika, bolno passé. Taj pristup je toliko nemoderan da mi je na tren bilo posve nejasno da netko može istovremeno mariti za novinarski posao i pisati kao da smo se vratili natrag u 2005., kad je Fremantle došao u Hrvatsku, a Ava za nacionalnu televiziju počela proizvoditi dnevni sadržaj koji će za nekoliko godina penetrirati i u televizijski prime time, mijenjajući tako zauvijek televizijsko tržište u Hrvata, pa izražavamo sumnje u to da će demokratizacija produkcije i tržišta išta dobro donijeti hrvatskim serijama.

Kako je moguće da se o televiziji na ovaj način piše ili tekst o televiziji uređuje? Kako je moguće da to 2019. radi netko tko o suvremenim zbivanjima u televizijskom sadržaju i programingu očito ne zna ništa i kako je moguće da je tako banalna usporedba uopće online? Incestuozno je da ja kao autorica i kreativna producentica serije “Larin izbor”, koju je autor vrlo nezahvalno usporedio s “Generalom” (nezahvalno, kažem, jer je “Larin izbor” bezbroj puta jeftinija serija), sad krenem u duboku analizu prvih epizoda kompariranih serijala, ali taj nevjerojatno indolentni stav koji govori o nikakvoj potrebi da se razumiju specifična kretanja unutar televizijske produkcije u posljednjih deset godina poražavajuć je na više nivoa.

Prvo, žao mi je što mi stvar osobno nije toliko važna da pozovem desetak eminentnih televizijskih kritičara i organiziram paralelno gledanje “Generala” i serije “Larin izbor” jer duboko vjerujem da bi autori, producenti, redatelji i glumci “Larina izbora”, da žele, zaslužili ispriku za objede poput naslova teksta “Serija ‘General’ je u rangu sapunice ‘Larin izbor’”.

Nadalje, ta oduzetost od trenutka i neshvaćanje tko radi hrvatske sapunice, tko glumi u njima, tko ih režira i kako su prihvaćene, koliko je autora, glumaca i redatelja te producenata na njima ispeklo zanat i napravilo nevjerojatne pomake u tom formatu, koji jest među najjeftinijima u dramskoj televizijskoj sferi, ali je istodobno i baš zbog toga velika pobjeda hrvatske produkcije i hrvatskih kreativaca, samo je loše novinarstvo. Ne, “sapunica” više nije riječ koja ni se trebala olako koristiti kao sinonim za nešto loše, hrvatska je sapunica (baš kao i turska) na više nivoa bolja od propagandnog ludila snimljenog za novac poreznih obveznika, za novac koji mi, autori sapunica, ne možemo niti zamisliti.

Za taj je novac, novac čitateljica i čitatelja ovog teksta, napisan scenarij koji je na nivou letaka za poziv vojnika u Vijetnam, glumci koji su moji drugovi po znoju, krvi i suzama na Akademiji poniženi su nejasnim kreativnim odlukama tima kojeg je bilo briga samo za neki pseudonacionalističko-ponosni cilj, tretirani kao pijuni, nepokriveni ni na jedan način koji bi se trebao koristiti da zaštiti glumce u ovako osjetljivoj priči za koju unaprijed znate da će gledati - svi.

Kao autorica mnogih sapunica, a i ove koju ste, gospodine Polimac, nekad davno hvalili (istina, u uzusima žanra), a nekidan usporedili s ovim jezivim televizijskim materijalom čija je vrijednost samo ta da dokaže kako nema tog briljatnog glumca koji može spasiti loš materijal i da nema te nevjerojatne životne priče koju indolencija ne može uništiti, moram vam reći da zvijezde hrvatskog glumišta, redatelji hrvatskih sapunica, pa i produkcijske snage koje stoje iza te “zabave za narod” (u kojoj smo tijekom godina uspjeli kao autori provući i LGTB zajednicu, kritiku Endehazije, feminističke poruke, borbu protiv nasilja nad ženama i veličanje antifašističke borbe) doista zaslužuju ispriku za usporedbu s bezumljem propagandne filmografije, koja na trenutke, barem u prikazanoj epizodi, izaziva susramlje. “Larin izbor” je, za televizijski sadržaj s kojim ste ga usporedili, nedohvatljivo dostignuće dramske produkcije u Hrvatskoj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 06:54