U ponedjeljak, 23. travnja, u moskovskom elitnom Kliničkom centru, nakon tjedan dana borbe za život, za koju javnost nije znala, od srčanog udara umro je prvi demokratski izabrani ruski predsjedenik Boris Nikolajevič Jeljcin. Umro je tri mjesca nakon svog 76. rođendana.
Boris Jeljcin još je za života ušao u povijest kao jedan od najznačajnijih političara 20. stoljeća. Svojim je djelovanjem utjecao na ključne povijesne događaje, pa čak izravno odredio daljnji razvojni tijek suvremene civilizacije.
Bez obzira na kasnije teške greške, promašaje i pohlepu, koji su bespovratno odredili smjer Rusije, Boris Jeljcin bio je političar koji je uspješno okončao proces raspada "Sovjetskog imperija zla" te boljševičkog komunizma kao sustava odgovornog za smrt desetaka milijuna ljudi, kao i stvaranje preduvjeta za svrstavanje Rusije u red demokratskih zemlja svijeta. Upravo zahvaljujući njemu, SSSR se raspao dogovorno i mirno.
Svojim je tadašnjim djelovanjem onemogućio da se takav tektonski poremećaj - kao što je razdruživanje najveće zemlje na svijetu, s gotovo 300 milijuna stanovnika, preko 100 nacija te pedesetak subjekata federacije - obavi bez nasilja i sukoba.
Bio je nekonvencionalni komunistički rukovodilac kojeg su dezorijetirane i očajne ruske mase krajem osamdesetih prihvatile kao "nadu u bolje sutra". Nije bio ljubimac komunističkih dinosaura, ali ni Mihaila Gorbačova, oca perestrojke i glasnosti, koji ga je 1985. godine smijenio s mjesta šefa moskovske partijske organizacije zbog "ideoloških nesuglasica s rukovodstvom".
Jeljcin jest bio neobuzdanog, naprasitog i nepredvidivog karaktera, sklon voluntarističkim navikama i emocionalnim ispadima. No, sviđao se tadašnjim stanovnicima, još prestrašenima i naviklima na stroge i opskurne komunističke dužnosnike, toliko daleke od života građana čijim su sudbinama vladali da im se nisu činili ni stvarnima.
Odavao je lik pravog Rusa - sklon čašici više, nekonvencionalnom ponašanju, psovci, vici. Tipični kolerik, koji je znao zapadati i u mučne depresije. Jednom je pao s mosta u jezero, što mu i danas neprijatelji broje kao pokušaj samoubojstva a simpatizeri tek kao neopreznost, dok se nalazio u drugom agregatnom stanju. No, razbijao je učmale ideološke navade namrgođenog sovjetskog režima.
Boris Jeljcin rodio se 1. veljače 1931. godine u obitelji zidara Nikolaja i švelje Klaudije u selu Butka na Uralu u blizini industrijskog milijunskog grada Sverdlovska, danas Jekaterinburga. Već iz najranijeg djetinjstva prati ga anegdota da je, unatoč već tada strogom komunističkom nadzoru, bio kršten. No, pijani prota tijekom ceremonije ispustio je malog Borisa u vjedro sa svetom vodom u kojoj se zamalo utopio. Spasili su ga okupljeni rođaci.
Nakon što je 1955. godine završio politehnički fakultet u Sverdlovsku, postaje inženjer graditeljstva. No, politički ga rad više privlači te 1961. godine postaje član KPSS-a. Tipični je partijski aparatčik koji polako gradi svoju birokratsku karijeru. Godine 1968., dok se Brežnjevljevi tenkovi koturaju užarenim praškim asfaltom, daleko na obroncima Urala gdje se zaboravljeni prostori Europe stapaju sa sibirskim pustopoljinama Azije, Jeljcin se dokopao prve stepenice u svom burnom političkom životu.
Postavljen je za dužnosnika u sekretarijatu Oblasnog partijskog komiteta, a osam godina kasnije, 1976. godine, postaje partijski šef Sverdlovska. Nakon devet godina, 1985. ostvaruje san svakog partijskog nomenklaturščika - odlazi na dužnost u obećenu zemlju - u Moskvu.
To su godine kada SSSR počinje bauljati. Nakon smrti Brežnjeva dolazi Andropov, a nedugo potom i Černjenko. I ovaj umire na dužnosti. SSSR je u slijepoj ulici. Na vlast se penje Gorbačov koji okuplja mlade i ambiciozne za svoje reforme pokušaja spašavanja države i sustava. Jeljcin tada postaje šef moskovske partijske organizacije koja je po jačini i značaju bila iznad nekih republičkih.
Svojim netipičnim ponašanjem (predoslovno shvaća perestrojku i glasnost) proidobiva povjerenje Moskovljana. Znao je nenadano upadati u prodavaonice i skladišta te provjeravati zašto nekih proizvoda nema na policama, a ima ispod pulta. Uskoro su sve trgovina na putu kojim je išao na posao postale najopskrbljenije u Moskvi, a on strah i trepet za potkupljive poslovođe.
No, svojim se načinom rada zamjerio mnogim starim kadrovima, ali i samom Gorbačovu, koji ga 1987. godine smjenjuje te postavlja u Državni komitet za građevinarstvo. I tamo ostaje vjeran svom voluntarizmu. Poput kaznene ekspedicije nenadano je upadao na gradilišta te provjeravao ugrađuje li se sve prema normativu i ševrca li se građevinskim materijalom.
To mu pomaže da prvo bude izabran u Vrhovni sovjet. Naslućujući velike povijesne promjene u srpnju 1990. napušta sve omraženiji KPSS. Tih godina u Baltičkim republikama jača tendencija osamostaljenja. I dok Gorbačov vojskom i policijom nastoji spriječiti neizbježno, Jeljcin se tomu suprotstavlja.
Na prvim slobodnim predsjedničkim izborima u SSSR-u 12. lipnja 1991. godine glasovima 50 milijuna (57 posto glasova) biva izabran za predsjednika Ruske Socijalističke Republike, i to kao prvi nepartijac nakon punih 70 godina komunističke vladavine. Stvari su se zakotrljale. Stanovništvo traži višestranačje, a baltičke i kavkaske republike najavljuju samostalnost, i u Rusiji na opće iznanađenje, na referendumu pobjeđuje opcija samostalnosti. Stari komunistički aparat pokušava spriječiti započete procese.
Genadij Janajev i maršal Jazov izvode tenkove na moskovske ulice. I dok zgroženo građanstvo, ali i međunarodna zajednica, očekuju Gorbačovljevu reakciju, ona izostaje, ali Jeljcin dejstvuje.
Zvjezdani trenutak doživio je upravo sparnog 19. kolovoza 1991. kada su retrogradne snage u partiji i armiji izvršile udar. Jeljcin je tog dana uspio uhvatiti Kairosa, boga sretnog trenutka, za čuperak. Hrabro se uputio među tenkove i naoružane vojnike na moskovskim ulicama.
Popeo se na tenk pred zgradom parlamenta i uvjerljivim govorom pridobio narod, ali i preobratio vojsku na antipučističku stranu. Imao je Rusiju pod nogama. Bio je čovjek kojeg je trebao taj povijesni trenutak. Nakon godina straha kojim je isijavala, Rusija postaje simpatična zemlja.
Odmah je nakon sloma puča zabranio te stavio KPSS izvan zakona. Valja napomenuti da su nekoliko tjedana ranije upravo kod maršala Jazova, jednog od predvodnika zlokobnog udara, bili Veljko Kadijević i Borisav Jović u misiji pomoći za "vlastiti" državni udar protiv Hrvatske i Slovenije. Možemo zamisliti što bi se dogodilo ne samo u Rusiji, na Baltiku i Kavkazu, već i na našim prostorima, da je Jazov zasjeo na vlast!
Jeljcin ne gubi vrijeme i dok Gorbačov, dotadašnji miljenik Zapada, gubi kontrolu, u prosincu 1991. u Belovežskoj pušći, zatvorenom partijskom lovištu u Bjelorusiji, zajedno s tadašnjim ukrajinskim predsjednikom Kravčukom i bjeloruskim Šuškevičem dogovara raspad SSSR-a. Nakon toga krajem iste godine Mihail Gorbačov odlazi u prošlost i sva vlast prelazi u Jeljcinove ruke.
No, tada je zavladao gospodarski i politički kaos. Jeljcin ne kontrolira situaciju jer njegov improvizatorski način vođenja države više ne pali. Harala je hiperinflacija. Godine 1992. dostigla je nevjerojatnih 1526 posto! U zemlji se stvara i dvovlašće. Parlament na čelu kojeg je njegov nekadašnji potpredsjednik general Ruckoj te predsjednik Vrhovnog Sovjeta Ruslan Hasbulatov funkcioniraju kao paralelna vlast.
Oko njih se okupljaju sve retrogradne komunističke i velikonacionalističke snage koje smatraju da Rusija više nije velesila. Počinje borba za vlast. Zemlja je paralizirana, a demokratske reforme zaustavljene.
Politička kriza dostiže vrhunac u kasnu jesen 1993. godine, kada Jeljcin u sitauciji biti ili ne biti, u kojima se najbolje snalazio, odlučno tenkovima slama otpor odmetnutih konzervativaca.
Kako je sukob stavljen u suodnos borbe demokracije sa silama komunističke restauracije, Jeljcina podržava i nacija i međunarodna zajednica. No, time ne prestaju muke po Borisu - bivši sovjetski general Dudajev u studenome 1994. godine proglašava samostalnost Čečenije. Time počinje i do danas neriješena čečenska kriza.
Zbog straha od nacionalističkih i komunističkih snaga, mijenja Ustav koji mu daje neograničene ovlasti. Jači je od parlamenta čiju svaku odluku može odbiti, a premjera bira po vlastitoj volji, a ne prema odnosu snaga u Dumi.
Najveći Jeljcinov krimen je privatizacija koju je proveo uz pomoć radikalnih liberalnih političara Anatolija Čubaisa i Jegora Gajdara. Time sprječava gospodarski krah, spušta inflaciju na podnošljivih 15 posto, a rublja postaje stabilna.
No, takvom privatizacijom omogućava da svega tri posto stanovništva raspolaže s više od dvije trećine državnog bogatstva, a više od polovice stanovnika jedva preživljava s nekoliko dolara mjesečno. Usporedo s tim jača mafija, a u tim obračunima svakodnevno lete glave.
Na ljeto 1996. godine ponovno se kandidira za ruskog predsjednika. Zbog loše ekonomske situacije, privatizacije koja je osiromašila mnoštvo ljudi te zbog vojnog poraza u Čečeniji, Jeljcin gubi na popularnosti, ali zbog opasnosti od obnove komunizma građanska i tajkunska Rusija ga podržava.
U drugom krugu pobjeđuje Genadija Zjuganova, šefa komunista, i to najviše zahvaljujući financijskoj i svakoj drugoj logističkoj podršci oligarha. Postoji nikada potvrđena priča da se na tim izborima varalo, a da su se ologarsi isprsili pred komunističkim prvakom da ne stvara probleme oko prebrojavanja glasova. To su bili zadnji trzaji komunista i time je definitivno nestala opasnost od restauracije komunizma u Rusiji.
No, Jeljcin počinje gubiti svoju karizmu. I sam počinje biti pohlepan na novac kojim ga obasipaju zahvalni oligarsi i kremaljska kamarila. Često i nadalje donosi nagle odluke pa mnogi ministri i savjetnici doznaju o svojim smjenama tek iz novina, a obiteljsko prljavo rublje sve više zabavlja moskovski žuti tisak. Nikada nije prijetio novinarima, niti se sudio, jednom je kazao - "suditi se s novinarima nije baš carski".
Njegova mlađa kći Tatjana Djačenko biva sve više upletena u financijske i seksulane skandale. Jeljcin je ucijenjen kćerkinim nezaisitnim vlastelinskim potrebama, a svojim prijateljima poduzetnicima kremaljska princeza kod oca sređuje i neke političke usluge. Bolesni predsjednik više ne može izdržati pritisak, a mediji ga sve više hvataju u posve neprimjerenom predsjedničkom ponašanju i klasičnom pijanstvu.
U SAD-u se nekontrolirano klati prilikom susreta s Clintonom, a na sastanku s predsjednicima bivših sovjetskih država na razuzdanoj terevenki drvenim žlicama veselo bubnja po glavi Askara Akajeve, tadašnjeg predsjednika Kirgistana, kao što na susretu s njemačkim kancelarom Kohlom neobuzdano dirigira orkestrom. Optužuju ga i za nedužno pipkanje i tapšanje svojih sekretarica.
Zbog problema s alkoholom otpada najavljeni susret s predsjednikom Irske, iako je avion već bio sletio na dublinski aerodrom, irski dužnosnici pošlihtani, a vojni orkestar spreman zasvirati rusku himnu. Uveseljavao je svojim nedoličnim ponašanjem mnoge strane državnike, ali zemlja ponovno tone u gospodarsku krizu. Vanjski dug je 140 milijardi, a unutranji 80 milijardi dolara.
Zemljom navodno vlada političko-poduzetnička klijentelistička skupina oko Borisa Berezovskog. Kremaljska administracija očajnički traži njegovog zamjenika, dok se strelica nije zaustavila na Vladimiru Putinu. I dok su Rusi slavili ulazak u 2000. godinu, u mamurluku novogodišnjeg veselja zapanjeno su slušali Jeljcina kako najavljuje svoje povlačenje iz politike.
Kćerkini nestašluci došli su ga glave, ali s novim kremaljskim gazdom Putinom sklapa gentelmenski sporazum - nema miješanja u politiku, a on i njegova obitelj ostaju nedodirljivi za medije i rusku pravosuđe. Protokol su poštivali.
Jeljcin je živio u raskoši, ali povučeno u kući u izoliranom naselju Barviha. Igrao je tenis, pio i bio izvan domašaja medija. U javnosti su ga viđali jedino na mečevima ruske Davis Cup reprezentacije. Možda mu je jedina satisfakcija bila to što mu je jačanjem Putinove autoritarne vlasti rasla popularnost.
Boris Jeljcin ima suprugu Nainu, dvije kćeri - Jelenu Okulovu i Tatjanu Jumaševu (prije Djačenko i Hajrulinu), šest unuka (Tatjana sa svakim mužem po jedno dijete) te tri praunuka. Jelana je udana za šefa ruske aviokompanije Aeroflot Valarija Okulova, a mlađa Tatjana bila je "neformalnim liderom Jeljcinova predsjedničkog okruženja", upeletena u mnogobrojne financijske afere. Smatraju je jednom od najbogatijih žena u Europi, ali za to nema nikakvih potvrda.
Vlado Vurušić
Boris Jeljcin još je za života ušao u povijest kao jedan od najznačajnijih političara 20. stoljeća. Svojim je djelovanjem utjecao na ključne povijesne događaje, pa čak izravno odredio daljnji razvojni tijek suvremene civilizacije.
Bez obzira na kasnije teške greške, promašaje i pohlepu, koji su bespovratno odredili smjer Rusije, Boris Jeljcin bio je političar koji je uspješno okončao proces raspada "Sovjetskog imperija zla" te boljševičkog komunizma kao sustava odgovornog za smrt desetaka milijuna ljudi, kao i stvaranje preduvjeta za svrstavanje Rusije u red demokratskih zemlja svijeta. Upravo zahvaljujući njemu, SSSR se raspao dogovorno i mirno.
Svojim je tadašnjim djelovanjem onemogućio da se takav tektonski poremećaj - kao što je razdruživanje najveće zemlje na svijetu, s gotovo 300 milijuna stanovnika, preko 100 nacija te pedesetak subjekata federacije - obavi bez nasilja i sukoba.
Bio je nekonvencionalni komunistički rukovodilac kojeg su dezorijetirane i očajne ruske mase krajem osamdesetih prihvatile kao "nadu u bolje sutra". Nije bio ljubimac komunističkih dinosaura, ali ni Mihaila Gorbačova, oca perestrojke i glasnosti, koji ga je 1985. godine smijenio s mjesta šefa moskovske partijske organizacije zbog "ideoloških nesuglasica s rukovodstvom".
Jeljcin jest bio neobuzdanog, naprasitog i nepredvidivog karaktera, sklon voluntarističkim navikama i emocionalnim ispadima. No, sviđao se tadašnjim stanovnicima, još prestrašenima i naviklima na stroge i opskurne komunističke dužnosnike, toliko daleke od života građana čijim su sudbinama vladali da im se nisu činili ni stvarnima.
Odavao je lik pravog Rusa - sklon čašici više, nekonvencionalnom ponašanju, psovci, vici. Tipični kolerik, koji je znao zapadati i u mučne depresije. Jednom je pao s mosta u jezero, što mu i danas neprijatelji broje kao pokušaj samoubojstva a simpatizeri tek kao neopreznost, dok se nalazio u drugom agregatnom stanju. No, razbijao je učmale ideološke navade namrgođenog sovjetskog režima.
Boris Jeljcin rodio se 1. veljače 1931. godine u obitelji zidara Nikolaja i švelje Klaudije u selu Butka na Uralu u blizini industrijskog milijunskog grada Sverdlovska, danas Jekaterinburga. Već iz najranijeg djetinjstva prati ga anegdota da je, unatoč već tada strogom komunističkom nadzoru, bio kršten. No, pijani prota tijekom ceremonije ispustio je malog Borisa u vjedro sa svetom vodom u kojoj se zamalo utopio. Spasili su ga okupljeni rođaci.
Nakon što je 1955. godine završio politehnički fakultet u Sverdlovsku, postaje inženjer graditeljstva. No, politički ga rad više privlači te 1961. godine postaje član KPSS-a. Tipični je partijski aparatčik koji polako gradi svoju birokratsku karijeru. Godine 1968., dok se Brežnjevljevi tenkovi koturaju užarenim praškim asfaltom, daleko na obroncima Urala gdje se zaboravljeni prostori Europe stapaju sa sibirskim pustopoljinama Azije, Jeljcin se dokopao prve stepenice u svom burnom političkom životu.
Postavljen je za dužnosnika u sekretarijatu Oblasnog partijskog komiteta, a osam godina kasnije, 1976. godine, postaje partijski šef Sverdlovska. Nakon devet godina, 1985. ostvaruje san svakog partijskog nomenklaturščika - odlazi na dužnost u obećenu zemlju - u Moskvu.
To su godine kada SSSR počinje bauljati. Nakon smrti Brežnjeva dolazi Andropov, a nedugo potom i Černjenko. I ovaj umire na dužnosti. SSSR je u slijepoj ulici. Na vlast se penje Gorbačov koji okuplja mlade i ambiciozne za svoje reforme pokušaja spašavanja države i sustava. Jeljcin tada postaje šef moskovske partijske organizacije koja je po jačini i značaju bila iznad nekih republičkih.
Svojim netipičnim ponašanjem (predoslovno shvaća perestrojku i glasnost) proidobiva povjerenje Moskovljana. Znao je nenadano upadati u prodavaonice i skladišta te provjeravati zašto nekih proizvoda nema na policama, a ima ispod pulta. Uskoro su sve trgovina na putu kojim je išao na posao postale najopskrbljenije u Moskvi, a on strah i trepet za potkupljive poslovođe.
No, svojim se načinom rada zamjerio mnogim starim kadrovima, ali i samom Gorbačovu, koji ga 1987. godine smjenjuje te postavlja u Državni komitet za građevinarstvo. I tamo ostaje vjeran svom voluntarizmu. Poput kaznene ekspedicije nenadano je upadao na gradilišta te provjeravao ugrađuje li se sve prema normativu i ševrca li se građevinskim materijalom.
To mu pomaže da prvo bude izabran u Vrhovni sovjet. Naslućujući velike povijesne promjene u srpnju 1990. napušta sve omraženiji KPSS. Tih godina u Baltičkim republikama jača tendencija osamostaljenja. I dok Gorbačov vojskom i policijom nastoji spriječiti neizbježno, Jeljcin se tomu suprotstavlja.
Na prvim slobodnim predsjedničkim izborima u SSSR-u 12. lipnja 1991. godine glasovima 50 milijuna (57 posto glasova) biva izabran za predsjednika Ruske Socijalističke Republike, i to kao prvi nepartijac nakon punih 70 godina komunističke vladavine. Stvari su se zakotrljale. Stanovništvo traži višestranačje, a baltičke i kavkaske republike najavljuju samostalnost, i u Rusiji na opće iznanađenje, na referendumu pobjeđuje opcija samostalnosti. Stari komunistički aparat pokušava spriječiti započete procese.
Genadij Janajev i maršal Jazov izvode tenkove na moskovske ulice. I dok zgroženo građanstvo, ali i međunarodna zajednica, očekuju Gorbačovljevu reakciju, ona izostaje, ali Jeljcin dejstvuje.
Zvjezdani trenutak doživio je upravo sparnog 19. kolovoza 1991. kada su retrogradne snage u partiji i armiji izvršile udar. Jeljcin je tog dana uspio uhvatiti Kairosa, boga sretnog trenutka, za čuperak. Hrabro se uputio među tenkove i naoružane vojnike na moskovskim ulicama.
Popeo se na tenk pred zgradom parlamenta i uvjerljivim govorom pridobio narod, ali i preobratio vojsku na antipučističku stranu. Imao je Rusiju pod nogama. Bio je čovjek kojeg je trebao taj povijesni trenutak. Nakon godina straha kojim je isijavala, Rusija postaje simpatična zemlja.
Odmah je nakon sloma puča zabranio te stavio KPSS izvan zakona. Valja napomenuti da su nekoliko tjedana ranije upravo kod maršala Jazova, jednog od predvodnika zlokobnog udara, bili Veljko Kadijević i Borisav Jović u misiji pomoći za "vlastiti" državni udar protiv Hrvatske i Slovenije. Možemo zamisliti što bi se dogodilo ne samo u Rusiji, na Baltiku i Kavkazu, već i na našim prostorima, da je Jazov zasjeo na vlast!
Jeljcin ne gubi vrijeme i dok Gorbačov, dotadašnji miljenik Zapada, gubi kontrolu, u prosincu 1991. u Belovežskoj pušći, zatvorenom partijskom lovištu u Bjelorusiji, zajedno s tadašnjim ukrajinskim predsjednikom Kravčukom i bjeloruskim Šuškevičem dogovara raspad SSSR-a. Nakon toga krajem iste godine Mihail Gorbačov odlazi u prošlost i sva vlast prelazi u Jeljcinove ruke.
No, tada je zavladao gospodarski i politički kaos. Jeljcin ne kontrolira situaciju jer njegov improvizatorski način vođenja države više ne pali. Harala je hiperinflacija. Godine 1992. dostigla je nevjerojatnih 1526 posto! U zemlji se stvara i dvovlašće. Parlament na čelu kojeg je njegov nekadašnji potpredsjednik general Ruckoj te predsjednik Vrhovnog Sovjeta Ruslan Hasbulatov funkcioniraju kao paralelna vlast.
Oko njih se okupljaju sve retrogradne komunističke i velikonacionalističke snage koje smatraju da Rusija više nije velesila. Počinje borba za vlast. Zemlja je paralizirana, a demokratske reforme zaustavljene.
Politička kriza dostiže vrhunac u kasnu jesen 1993. godine, kada Jeljcin u sitauciji biti ili ne biti, u kojima se najbolje snalazio, odlučno tenkovima slama otpor odmetnutih konzervativaca.
Kako je sukob stavljen u suodnos borbe demokracije sa silama komunističke restauracije, Jeljcina podržava i nacija i međunarodna zajednica. No, time ne prestaju muke po Borisu - bivši sovjetski general Dudajev u studenome 1994. godine proglašava samostalnost Čečenije. Time počinje i do danas neriješena čečenska kriza.
Zbog straha od nacionalističkih i komunističkih snaga, mijenja Ustav koji mu daje neograničene ovlasti. Jači je od parlamenta čiju svaku odluku može odbiti, a premjera bira po vlastitoj volji, a ne prema odnosu snaga u Dumi.
Najveći Jeljcinov krimen je privatizacija koju je proveo uz pomoć radikalnih liberalnih političara Anatolija Čubaisa i Jegora Gajdara. Time sprječava gospodarski krah, spušta inflaciju na podnošljivih 15 posto, a rublja postaje stabilna.
No, takvom privatizacijom omogućava da svega tri posto stanovništva raspolaže s više od dvije trećine državnog bogatstva, a više od polovice stanovnika jedva preživljava s nekoliko dolara mjesečno. Usporedo s tim jača mafija, a u tim obračunima svakodnevno lete glave.
Na ljeto 1996. godine ponovno se kandidira za ruskog predsjednika. Zbog loše ekonomske situacije, privatizacije koja je osiromašila mnoštvo ljudi te zbog vojnog poraza u Čečeniji, Jeljcin gubi na popularnosti, ali zbog opasnosti od obnove komunizma građanska i tajkunska Rusija ga podržava.
U drugom krugu pobjeđuje Genadija Zjuganova, šefa komunista, i to najviše zahvaljujući financijskoj i svakoj drugoj logističkoj podršci oligarha. Postoji nikada potvrđena priča da se na tim izborima varalo, a da su se ologarsi isprsili pred komunističkim prvakom da ne stvara probleme oko prebrojavanja glasova. To su bili zadnji trzaji komunista i time je definitivno nestala opasnost od restauracije komunizma u Rusiji.
No, Jeljcin počinje gubiti svoju karizmu. I sam počinje biti pohlepan na novac kojim ga obasipaju zahvalni oligarsi i kremaljska kamarila. Često i nadalje donosi nagle odluke pa mnogi ministri i savjetnici doznaju o svojim smjenama tek iz novina, a obiteljsko prljavo rublje sve više zabavlja moskovski žuti tisak. Nikada nije prijetio novinarima, niti se sudio, jednom je kazao - "suditi se s novinarima nije baš carski".
Njegova mlađa kći Tatjana Djačenko biva sve više upletena u financijske i seksulane skandale. Jeljcin je ucijenjen kćerkinim nezaisitnim vlastelinskim potrebama, a svojim prijateljima poduzetnicima kremaljska princeza kod oca sređuje i neke političke usluge. Bolesni predsjednik više ne može izdržati pritisak, a mediji ga sve više hvataju u posve neprimjerenom predsjedničkom ponašanju i klasičnom pijanstvu.
U SAD-u se nekontrolirano klati prilikom susreta s Clintonom, a na sastanku s predsjednicima bivših sovjetskih država na razuzdanoj terevenki drvenim žlicama veselo bubnja po glavi Askara Akajeve, tadašnjeg predsjednika Kirgistana, kao što na susretu s njemačkim kancelarom Kohlom neobuzdano dirigira orkestrom. Optužuju ga i za nedužno pipkanje i tapšanje svojih sekretarica.
Zbog problema s alkoholom otpada najavljeni susret s predsjednikom Irske, iako je avion već bio sletio na dublinski aerodrom, irski dužnosnici pošlihtani, a vojni orkestar spreman zasvirati rusku himnu. Uveseljavao je svojim nedoličnim ponašanjem mnoge strane državnike, ali zemlja ponovno tone u gospodarsku krizu. Vanjski dug je 140 milijardi, a unutranji 80 milijardi dolara.
Zemljom navodno vlada političko-poduzetnička klijentelistička skupina oko Borisa Berezovskog. Kremaljska administracija očajnički traži njegovog zamjenika, dok se strelica nije zaustavila na Vladimiru Putinu. I dok su Rusi slavili ulazak u 2000. godinu, u mamurluku novogodišnjeg veselja zapanjeno su slušali Jeljcina kako najavljuje svoje povlačenje iz politike.
Kćerkini nestašluci došli su ga glave, ali s novim kremaljskim gazdom Putinom sklapa gentelmenski sporazum - nema miješanja u politiku, a on i njegova obitelj ostaju nedodirljivi za medije i rusku pravosuđe. Protokol su poštivali.
Jeljcin je živio u raskoši, ali povučeno u kući u izoliranom naselju Barviha. Igrao je tenis, pio i bio izvan domašaja medija. U javnosti su ga viđali jedino na mečevima ruske Davis Cup reprezentacije. Možda mu je jedina satisfakcija bila to što mu je jačanjem Putinove autoritarne vlasti rasla popularnost.
Boris Jeljcin ima suprugu Nainu, dvije kćeri - Jelenu Okulovu i Tatjanu Jumaševu (prije Djačenko i Hajrulinu), šest unuka (Tatjana sa svakim mužem po jedno dijete) te tri praunuka. Jelana je udana za šefa ruske aviokompanije Aeroflot Valarija Okulova, a mlađa Tatjana bila je "neformalnim liderom Jeljcinova predsjedničkog okruženja", upeletena u mnogobrojne financijske afere. Smatraju je jednom od najbogatijih žena u Europi, ali za to nema nikakvih potvrda.
|
Ima dvije kćeri, šest unuka i tri praunuka
|
Vlado Vurušić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....