JERGOVIĆ O LINIĆU Što reći o neprijatelju koji je do jučer bio prijatelj?

Premijer imao mlađega brata. Prostodušan, lakom i pomalo brbljiv, nije bio ništa osim mlađi brat. Ali i to je dosta. Obilazio je po cijeli dan ministarstva, ulazio u jednu, izlazio iz druge kancelarije, a ima i svjedoka, uglavnom starijih pobožnih žena, koje će se u dragoga Boga kleti da ga se u isto vrijeme moglo vidjeti na dva do tri mjesta, u dva do tri ministarstva.

Mlađi brat obavljao je poslove za druge. Nalazio se pri ruci onima koji premijeru nisu ništa. Mlađi brat tako je bio veza između premijera i njegovih podanika. To je važna dužnost u zemlji u kojoj se nijedna stvar ne može srediti ni obaviti ako ne poznaješ nekoga tko obavlja poslove za druge. Od upisa u vrtić do pronalaska grobnog mjesta, od polaganja ispita iz Rimskoga prava do odlaska u zatvor, za sve je čovjeku potreban onaj koji obavlja poslove za druge. Iako je u toj zemlji svaki sedmi odrasli čovjek nezaposlen, i nema potrebe ni za jednom strukom, zvanjem niti profesijom, jer ne rade tvornice, ne obrađuju se polja, ne sijeku šume, ne postoje knjižare ni domovi kulture, vječna je potraga za onim tko bi obavljao poslove za druge. Stasavaju novi naraštaji za tu struku, djeca se u pelenama već uče kako da obavljaju poslove za druge, i već se stvorila potreba za uvozom radne snage, ali nikako da se namire kadrovi koji će se, istina na nižoj razini, baviti onim čime se bavi premijerov brat. Uskoro će se već sve odrasle žene i muškarci u toj zemlji baviti onim čime se bavi on. Obavljat će poslove za druge, da bi drugi obavljali poslove za njih. Odreda prostodušni, lakomi i pomalo brbljivi, kakav je bio i premijerov brat.

Slavko Linić u toj je zemlji bio ministar financija, šef blagajne, haznadar. To sve je prestao biti kada se posvađao s premijerom. Nitko ne zna oko čega je izbila svađa. Na kraju, to nije ni važno. Da je povod za svađu javan i principijelan, svi bi znali. Kako se povod tiče ljudskih naravi, privatnih interesa, muških ili mužjačkih sujeta, nedostojno je baviti se njime.

Slavko Linić sazvao je konferenciju za štampu. Haznadar je na sve strane rastelalio priču o premijeru i njegovu bratu. Sa svim detaljima, odnosima između likova, njihovim motivima, i s nekoliko žanrovski različitih zapleta. Trilerom, kriminalističkom pričom, policijskom dramom, mafijaškim spektaklom... Izostali su, zasad, samo horor i ljubavna priča. Počelo je s jednom čini se vrlo luksuznom autopraonicom, kojom se bavila premijerova šogorica. Koja je odmah zatim prestala biti njegova šogorica. A i od autopraonice je digla ruke, čim je dobila kredit od Hrvatske banke za obnovu i razvoj. Tako je nekako pisalo u novinama. A što je bilo dalje, i dokle će sve ići, to ovisi, uglavnom, od uzrujanosti Slavka Linića. Nesretna li je zemlja u kojoj je nečija uzrujanost i povrijeđenost jedina moralna granica.

Slavko Linić okomio se na premijerova brata. Prostodušnog, lakomog, i pomalo brbljivog. Čovjeka koji je baš ništa, osim što je premijerov brat. Da su se zbog njega posvađali, premijer i njegov haznadar, bio bi to još dobar povod za svađu. I moglo bi se reći kako je Slavko Linić postupio do kraja čestito. Čim je saznao da mu premijerov mlađi brat noću šeta po hodnicima Vlade, a danju žuri od jednoga do drugog ministarstva, i čim je u Glasu Koncila, Kani ili Večernjaku pročitao dramatičnu ispovijest žene, vidjelice koja svjedoči da je Krešimir Milanović istovremeno viđan na dva do tri mjesta, u dva do tri ministarstva, Slavko Linić trebao je nazvati premijera, izvikati se na njega, dati ostavku, sačuvati obraz... Bio bi to sjajan povod za svađu.

Umjesto toga, međutim, on se najprije posvađao, zaratio je s donedavnim prijateljem i saveznikom, s čovjekom kojeg je, ulazeći u Vladu, svjesno prihvatio za svoga harambašu, da bi tek onda iznosio priče o bratu, o Antunu Kralju, o autopraonicama, o sitnim i krupnim hrvatskim kontroverznim poduzetnicima, kojima je Krešimir Milanović obavljao poslove iz usluge. I nema nikoga, ali baš nikoga, da kaže Slavku Liniću kako takvo što danas ne bi smio raditi. I to iz dva razloga.

Prvi je razlog taj što njemu, državnome haznadaru, Krešimir Milanović nije ni rod ni pomoz bog. Nego mu je samo, kao i svima nama, premijerov mlađi brat. Pa ako Zoran Milanović još ima krvne i afektivne razloga da bratu katkad progleda kroz prste (jer, recite nam, tko to u ovoj zemlji nije učinio?), on, Slavko Linić takvih razloga nema, te je samo tim odgovorniji ako je mlađi brat doista noću šetao hodnicima Vlade, ako je danju trčao iz jednoga u drugo ministarstvo, i ako su tačni izvještaji Informativnog programa Hrvatske televizije, po kojima K. M. ima dokazanu moć bilokacije, i kako kaže sada već slavna vidjelica, viđali su ga na dva do tri mjesta istovremeno, u dva do tri ministarstva. Ako je to istina, a sva je prilika da jest, pošto svi u toj zemlji već vjeruju da je istina, onda je bivši ministar financija odgovorniji što je šutio i nije reagirao, nego premijer, koji je štitio brata rođenoga.

Drugi razlog je, čini nam se, mnogo važniji. Slavko Linić, koji je dugo igrao ulogu tvrdoga, nedopadljivog, ali nadasve čestitog i odanog čovjeka, čini nešto vrlo nečasno. I pruža loš primjer svima koji su mu nakloni. Kvari ionako pokvareno društvo, čineći ga naopakijim, nastranijim i beznadnijim. O onome o čemu je šutio kao potpredsjednik Vlade i ministar financija bio je dužan još čvršće šutjeti nakon što je smijenjen. Ono što je skrivao kao prijatelj, sumišljenik i saveznik starijega brata, bio je dužan skrivati još mnogo odlučnije. Tako bi bilo viteški, džentlmenski i muški. A možda bi bilo i patriotski. Mi se u patriotizam, istina, slabo razumijemo, ali nam se čini da nije patriotski ponižavati Vladu i svoditi je na moralni i intelektualni kodeks bande pljačkaša trafike. Nakon što se posvađaju oko podjele šteka s cigaretama, prezervativa i primjeraka Vojne povijesti, počinju jedni druge denuncirati svakome tko želi čuti.

Bilo bi tako lijepo da se ovo nije dogodilo. Pogotovu zato što se Slavko Linić mogao na stotinu časnijih i čestitijih načina obračunati sa Zoranom Milanovićem. Mogao mu se osvetiti, uništiti ga, poniziti, zbrisati sa scene. Sve mu je bilo na raspolaganju. Imao je ugled odanog čovjeka, tvrdog i nedopadljivog, ali odanog, i vjerovali bi mu svi za koje je važno da mu vjeruju. On je, međutim, žrtvovao svoju odanost, i na neki je način uvrijedio blagonaklonu si publiku. Bilo je tako lijepo vjerovati da Slavko Linić nikada neće iznijeti u javnost ono što je postojalo između njega i Milanovića.

Samo jedno se ne smije koristiti protiv neprijatelja: ono što smo o njemu saznali dok nam je bio prijatelj.