Jesu li autoritarni sustavi u krizi brži i odlučniji?

Proteklih tjedana diljem lokalnih kota društvenih mreža proširila se kratka videosnimka sastanka koji je ruski predsjednik Vladimir Putin održao sa svojim suradnicima. Kad jedna od prisutnih dužnosnica krene opširno elaborirati rješenje problema nerealnih povećanja cijena medicinske opreme i antivirusnih lijekova u pojedinim ljekarnama, Putin je strogo prekine:

“Oduzmite im dozvolu”. Nakon što dužnosnica pokuša dalje elaborirati institucionalne mjere koje su očito pripremljene s namjerom da budu prezentirane na sastanku, Putin još jednom uzima riječ: “Rješenje je jednostavno. Nađite takve ljekarne i poništite im dozvolu za rad. I problem je riješen”.

Video je, očekivano, izazvao veliku pozornost i nemalu količinu “lajkova”. To i ne čudi. Pozitivni sentiment ovdašnje javnosti prema stranim autoritarnim političkim liderima posljednjih godina je u porastu, a epidemija koronavirusa i svi strahovi koje ona budi u široj javnosti povoljan su kontekst za daljnje jačanje tih osjećaja.

Pa kad značajan broj građana poskupljenje vitalno važnih proizvoda u trenucima krize vidi kao nepravdu, logično je da će dio njih biti privučen sirenskim zovom brzih i odlučnih rješenja, poput onoga da se diskrecijskom odlukom jednog čovjeka nekome oduzme dozvola za rad. Nepotrebno je ovdje naglašavati koliki hazard takav sustav odlučivanja nosi i koje su njegove maligne posljedice, već je znatno važnije zapitati se je li nužan taj dojam da autoritarni sustavi u kriznim okolnostima brže, rezolutnije i odlučnije reagiraju od onih demokratskih?

Opće prihvaćena mantra jest da demokracija podrazumijeva proceduru, a procedura naravno zahtijeva vremena i košta, pa stoga i krajnji rezultat ne može biti brži i jeftiniji od onoga proizvedenog osobnim ukazom nekog suverena ili satrapa. Tu premisu valjalo bi empirijski testirati, no čak i kad bismo je prihvatili kao istinitu, bilo bi pogrešno pomisliti da je brzina i odlučnost djelovanja isključivo obilježje autoritarnih političkih lidera.

Tijekom proteklih tjedana u Hrvatskoj su ispisane brojne pohvale djelovanju Stožera civilne zaštite i njihovim naporima da se obuzda širenje epidemije. Paralelno s tim pohvalama ispisivane su i elegije zbog činjenice da sličan krizni stožer nije formiran i u polju gospodarstva. Taj žal uvelike je bio izazvan nezadovoljstvom volumenom i dosegom Vladinih antirecesijskih mjera, odnosno percepcijom da on bitno podcjenjuje razmjere krize s kojom smo suočeni.

Tu se skriva važna pouka koju od autoritarnih lidera mogu naučiti i političari u demokratskim sustavima. Naime, za pretpostaviti je da je prvi paket hrvatskih antirecesijskih mjera donesen u tipičnoj demokratskoj proceduri. Temeljem projektnog zadatka koji je zadao premijer, ministar financija i ostali resori proveli su projekcije, analizirali potencijalne rizike i onda temeljem dostupnih saznanja predložili neka rješenja.

Dakako, to je trajalo, a kriza buktila, pa su se ulazni podaci provedenih analiza u međuvremenu promijenili. Predstavljene mjere doživjele su fijasko, a u javnosti se dogodio kontraefekt - panika od recesije se dinamizirala. Da spriječi katastrofu Vlada je brže-bolje najavila da kreće pripremati drugi, sveobuhvatniji paket mjera.

Bilo bi pogrešno zagovarati sustav u kojem će politički lideri nuditi rješenja i preuzimati obveze bez ikakve procjene njihovih učinaka, no jednako je tako pogrešno vjerovati kako će u trenucima krizne panike rješenja ikad moći biti temeljena na potpuno preciznim i pouzdanim proračunima.

Bilo bi posve naivno misliti kako Vladimir Putin uistinu vjeruje da se prijetnjom oduzimanje dozvole za rad može spriječiti trgovce da skuplje naplaćuju proizvode kojih nema, niti da državna tijela mogu efikasno evidentirani i sankcionirati sve koji to rade. No njegova poruka, osim za potrebe propagande, služi stvaranju dojma kako država čini sve što može da bi spriječila ono što javnost percipira kao nepravdu.

U možda i najpoznatijoj kriznoj ekonomskoj objavi u ovom tisućljeću, krajem lipnja 2012. godine novopečeni šef Europske centralne banke (ECB) Mario Draghi, na jednoj ekonomskoj konferenciji u Londonu, je rekao: “Unutar svog mandata, ECB je spreman napraviti što god treba da sačuva euro. Vjerujte mi, to će biti dovoljno”. Te dvije jednostavne rečenice promijenile su povijest, smirile financijsku krizu u eurozoni i - barem privremeno - spriječile moguću propast europskog projekta. Vjeruje li itko da je Draghi - tada kad je izgovorio tu rečenicu - imao precizan i pouzdan proračun o mjerama koje će poduzeti te njihovim efektima?

Dakako, takve izjave nose rizik, ponajviše za onoga tko ih izgovara, no leadership nužno podrazumijeva i preuzimanje rizika u ključnim situacijama. Draghijevu izjavu, naravno, ne može se kopirati, no kao što je civilni stožer kroz svoje djelovanje i komunikaciju uspio uvjeriti javnost da će učiniti sve što treba za spas od koronavirusa, tako sada premijer Plenković mora pokazati da je spreman učiniti što god treba za spas ekonomije.

Jednom kad se ta razina povjerenja u javnosti uspostavi, promišljanje adekvatnih mjera i njihova provedba bit će samo tehnička mjera, a privlačnost jednostavnih rješenja koje nude razni totalitaristi bitno umanjena.