KOMENTAR JUTARNJEG

Jović nije Josipoviću ostavio mogućnost izbora

Osim činjenice da su Jovićeve izjave politički duboko pogrešne, u njegovu tekstu zapanjuje i znanstvena površnost i neprihvaćanje povijesnih činjenica
 CROPIX

Tekst Dejana Jovića “Samo u mitovima svaki narod želi državu. U stvarnosti - ne”, objavljen u novom broju časopisa Politička misao, izazvao je veliku buru na političkoj sceni, da bi u konačnici doveo do odluke hrvatskog predsjednika Ive Josipovića o razrješenju Dejana Jovića s mjesta glavnog analitičara u svom uredu.

Politički je riječ o razumljivoj odluci predsjednika koji se nalazi u kampanji za drugi mandat i jasno je da mu ovakvi ispadi njegovih suradnika - nije uopće važno koliko su mu bliski i dijele li političke stavove, ali dio su predsjedničke administracije, i to na vrlo visokom položaju - mogu nanijeti ozbiljnu štetu. I dati vjetar u jedra njegovoj protukandidatkinji Kolindi Grabar Kitarović i, poznavajući HDZ-ovu najdražu političku retoriku, skrenuti najavljeni civiliziran diskurs kampanje u vječna pitanja partizana i ustaša, projugoslavena i “pravih” Hrvata. Takvo što je, pak, za hrvatsku političku scenu i prije i poslije predsjedničkih izbora - bez obzira na predsjedničke ovlasti - opasno i kontraproduktivno jer bi se moglo preslikati na iduću godinu kada slijede izbori za Sabor. I zasjeniti raspravu o stvarnim problemima ove zemlje i rješenjima koja nude pojedine opcije.

Jović je i dosad, u gotovo pet godina na položaju glavnog analitičara, znao iznositi stavove koji su izazivali burne reakcije, ne samo na desnom političkom spektru: recimo, o Jugoslaviji kao najboljem rješenju za male narode (jasno da su nakon toga mnogi imputirali i Josipoviću - iako je to bez osnove - da tako misli jer tako govori njegov analitičar). U navedenom tekstu Jović je napravio i korak dalje te referendum na kojem su udareni temelji hrvatske samostalnosti proglasio neliberalnim i neslobodnim jer su mu glavne karakteristike bile “agresivnost i nasilje”. S tim se, pak, apsolutno nemoguće složiti, pa je i Josipović stoga brzo reagirao. Taj je referendum, održan 19. svibnja 1991. godine, u formalno pravnom smislu bio proveden bez zamjerki, s potpuno zajamčenim pravom na tajnost svakom biraču i uz korektno prebrojavanje listića uz nadzor. Rezultat je poznat: 94 posto birača zaokružilo je pravo Hrvatske da stupi u savez s drugim republikama. Na referendum je izašlo 83,56 posto upisanih birača, što je vrlo visok broj i jasno govori o tadašnjem raspoloženju.

Kada, pak, Jović govori o nemogućnosti onih koji su bili protiv da javno iznesu svoje mišljenje, čini veliku pogrešku. Kraj 80-ih i početak 90-ih godina prošlog stoljeća predstavlja izuzetno liberalno razdoblje sa sve otvorenijim prostorom novih, dotad samo željenih sloboda (dio njih smo kasnije morali čekati do 2000.). I bilo je i medijskog i drugog prostora da se iznose brojni stavovi. I bilo je stranaka i skupina koje su se otvoreno suprotstavljale referendumu, poput Pokreta za Jugoslaviju - i održavale su skupove, javno istupale. Ali, situacija je već bila takva da je većina tadašnjih stanovnika Hrvatske, uključujući i manjine, bila spremna za nova rješenja. Na takvo su ozračje izravno utjecale i prijetnje koje su dolazile iz tadašnjeg vrha JNA i srbijanske vlasti, koje su za nešto više od mjesec dana opredmećene u Sloveniji, a onda i u Hrvatskoj. Stoga sve teze o pritisku i neslobodi padaju u vodu, osim ako se ne govori o presiji Beograda.

No, osim činjenice da su ove izjave politički duboko pogrešne, u Jovićevu tekstu zapanjuje i znanstvena površnost i neprihvaćanje povijesnih činjenica. Naime, Jović koristi nedavno održani škotski referendum kao dokaz da ne teže svi narodi za državom. U tom postupku glavni urednik Političke misli zanemaruje ključne elemente, prije svega povijesne okolnosti u kojima su živjeli Škoti i Hrvati u posljednjih tri stotine godina: ovi prvi u demokratskoj, a ovi drugi u autoritarnim državama.

I sam ističe kako Škotima nikad nitko nije osporavao pravo da sami odluče žele li ili ne ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu. Hrvatskoj, u doba i nakon Ustava iz 1974. godine, takvo što nije moglo niti smjelo pasti na pamet - jer bi to Beograd, nedemokratski kakav je bio, zapriječio svim silama, dok je London, demokratski kakav jest, pristao na referendum. Postoji, pak, i jedna važna sličnost koju Jović zanemaruje: nakon što su Škoti 1997. ponovno dobili svoj parlament, počinje postojani porast podrške samostalnosti, slično kao i u Hrvatskoj krajem 80-ih. I još nešto - kad je London shvatio da bi Škoti mogli otići počeli su prvo prijetiti da nema funte, nema nafte, nema EU i sl., a onda su počeli nuditi još više povlastica. Da su, pak, prijetnje bile slične onima kojima je Hrvatska bila izložena u proljeće 1991., veliko je pitanje kako bi ponosni i prkosni Škoti reagirali. Na svim tim činjenicama pada teza Jovićeva teksta, ali politička šteta ostaje. Ne Joviću, jasno, nego Josipoviću. Ali, nekako mi se čini da Jovića za to nije briga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 14:47