Juncker i Trump kao likovi iz humoristične televizijske serije

Ne mogu si pomoći. Dok sam na televiziji gledao javni nastup Jean-Claudea Junckera i Donalda Trumpa tijekom kojeg su planetu priopćili kako je po pitanju trgovinskih odnosa sve OK jer se dogovorilo da se dugoročno ide na carine od nula posto, učinilo mi se kao da pratim epizodu britanske parodije u nastavcima “Yes, Minister”. Nekako mi se činilo da scena s mrgodnim Junckerom i poslovično čudnjikavim Trumpom više pristaje u okvire urnebesne političke TV burleske, nego što bi to mogao biti stvaran svijet u kojem predstavnik zajednice europskih naroda i prvi čovjek velike Amerike sredinom 2018. godine javnosti predstavljaju povijesni dogovor o reguliranju trgovinskih odnosa.

Ono što sam kasnije pročitao o tome što se zapravo doista moglo čuti u razgovorima Junckera i Trumpa još me je više učvrstilo u dojmu kako je visoka svjetska politika previše počela nalikovati na legendarno zabavnu britansku TV satiru. Nije to sve skupa dobro.

Međusobni dijalozi Junckera i Trumpa po svom karakteru baš kao da su isječeni iz nekog sinopsisa koji nastoji vrlo cinično prikazati odnos dvaju važnih političara. Što drugo zaključiti ako jedan političar u slavnom Ovalnom uredu drugom političaru zaprijeti da će ga napasti vlastitom glupošću? Preciznije: da će na njegovu glupost uzvratiti svojom. Ako su točni detalji povjerljivog razgovora Junckera i Trumpa kojih su se dokopali najbolje informirani novinari, onda ih zaista vrijedi citirati jer predstavljaju svojevrsni povijesni presedan u dugoj povijesti sukoba velikih i moćnih. Svoj civilizacijski doprinos Juncker je navodno dao odmah po ulasku u Ovalni ured tj. čim je primijetio kako je Trump raspoložen za pregovore:

“Ako želite biti glupi, i ja također mogu biti glup”, rekao je Juncker Trumpu, a potom prošao kroz desetak krajnje simplificiranih kartica s informacijama o ključnim pitanjima međusobnih trgovinskih odnosa Europske unije i Sjedinjenih Država. Da ne bi bilo zabune, bio je to, izgleda, zaista prizeman sastanak; bez finesa, bez detalja. Za taj sastanak svakako bi bilo pogrešno reći da je po pitanju intelekta i stručnosti bio na visokoj razini: “Znali smo da to nije akademski seminar. Moralo je biti vrlo jednostavno”, otkrio je medijima jedan od visokih europskih činovnika koji su ‘stručno’ pripremali sastanak planetarnih megasila.

Kao Europljanin osobno imam veliki problem sa svojim predstavnikom Junckerom, njegovom taktikom i pripremom cijelog sastanaka s Trumpom. Do sada neviđena prijetnja daljnje stupidizacije u međusobnim odnosima kao i inzistiranje na simplificiranju koje međunarodnu politiku uvodi u razinu suptilnosti stripova koji su svakako ispod razine Alan Forda, u startu pretvara Trumpa u pobjednika trgovinskog rata i prije nego što je taj rat ozbiljno započeo.

Nije u tom ratu bitno što je to tobože natjeralo Trumpa da napravi U-zaokret u javnoj retorici o politici carina prema Europi. Pa Trump je pod očiglednom paljbom američkih senatora, medija, autoproizvođača.... Njegove ‘zaštitne’ carine, već sad je jasno, nanijet će štete tvrtkama General Motors, Hexcel, Harley-Davidson, Whirlpool, Illinois Tool Works, Lincoln electric, Gentex, Saudi Aramco, Black & Deckerum Alco, Electrolux, Tyson Foods, Maine Lobste Dealers, MillerCoors... I da ne dužim: lista Trumpovih šteta dugačka je i evidentna. I što zapravo činite ako poručite Trumpu da ćete biti glupi kao što je on? Možda da ste gluplji nego on? Ili nešto treće? Sigurno ne nešto jako pametno.

Pred Junckerovim šerifskim, nazovimo ga tako, trgovinskim glupizmom, ipak bih preferirao analitičan i pomalo paranoičan pristup pun respekta, ali i osjećaja za dugoročno, za ono što nazivamo cilj.

Pukom igrom slučaja naišao sam na članak Tylera Cowena objavljen u Current Affairsu. U njemu je opisao tjedan razgovora s kineskim visokim dužnosnicima, državnim službenicima i intelektualcima. Cowenov je dojam kako su Kinezi vrlo zabrinuti jer procjenjuju da je strateško natjecanje velikih postalo ‘novo normalno’ pri čemu je trgovinski rat koji je pokrenu Trump tek vršak ledenog brijega. U kineskim očima, piše Cowen, Trumpovi potezi zapravo su pokušaj ‘kreativne destrukcije’ u trgovinskim odnosima.

On sistematično uništava postojeće institucije poput Svjetske trgovinske organizacije ili Sjeverno-američkog ugovora o slobodnoj trgovini, slabi NATO i poigrava se s iranskim nuklearnim sporazumom. Kineske elite vjeruju, opisuje Cowen, kako će po dovršetku te ‘kreativne destrukcije’ Trump krenuti u novo pregovaranje američkih pozicija sa svim drugim silama i to s vrlo dobrih pozicija. Iz jednostavnog razloga: Sjedinjene Države i dalje su najmoćnija nacija na Zemlji te će puno bolje proći u bilateralnim razgovorima s pojedinim zemljama nego u svijetu s moćnim odnosno učinkovitim međunarodnim organizacijama i čvrstim sporazumima.

Kinezi Trumpa, za razliku od Junckera koji ga doživljava blesavim, opisuju kao majstora taktike koji se uspijeva fokusirati na pojedinačna pitanja, ali i kao vrsnog stratega. Nije da ga Kinezi vole. Prvi put u 40 godina od jednog američkog predsjednika osjećaju pritisak u poljima trgovine, sigurnosti i ideologije. Kinezi zapravo cijene protivnika, prilagođavaju svoju strategiju i taktiku. Valutu su već devalvirali. Teško i nuklearno oružje trgovinskog rata, poput činjenice da posjeduju ogromne količine američkog duga, još drže u rezervi.

Iako Kina trenutačno ima velikog lidera, ne želim precjenjivati Kinu i kineski pristup. Uostalom, nacija je to koja je pokazala kako ne zna graditi i očuvati odnose sa svojim važnim saveznicima. Međutim, oprez i ozbiljnost kojim prihvaćaju Trumpa nekako se čini puno zdravijim od ridikulizacije visoke politike, pa čak i kad je možda u pitanu samo politička forma.

Pojednostavljivanja kao metode u zauzimanju pozicija trebamo se bojati više od bilo čega, pogotovo mi u malim zemljama koje su male orahove ljuskice na valovima koje proizvode brodovi velikih nacija.

U svijetu oslabljenih međunarodnih institucija i sporazuma brodovi velikih nacija nekako će morati dogovoriti svoje kurseve. Nitko nije toliko glup da ide u direktni interesni sudar, bez obzira na to koliko se Junckeru svidjelo da prijeti s nepatvorenom glupošću. Drugo je pitanje kako će u tom površnom svijetu, u kojem se korigiraju kursevi zbog sigurnosti velikih brodova, proći orahove ljuskice. Nekako sumnjam da će im sudbina na nemirnom svjetskom moru trgovinskih odnosa biti fantastična.

Stoga svoje, europske predstavnike, molim za više dosljednosti u stručnosti i pravim argumentima, a malo manje gluposti. Čak i ako se radilo ‘samo’ o prijetnji glupošću. Upravo takva retorika odgovara karikaturalnom svijetu u kojem postoje samo i isključivo veliki.