JURICA PAVIČIĆ Gazda Kutle: potpuna priča o Tuđmanovoj Hrvatskoj

Čovjek pod imenom Miroslav Kutle na vrhuncu je moći bio negdje početkom druge polovice devedesetih. U tom trenutku, popisao je netko, Tuđmanov je omiljeni poduzetnik bio vlasnik oko 170 hrvatskih tvrtki. U tom času Kutle je bio vlasnik novinskih trafika, gradskih podruma, restorana, trgovačkih lanaca, hotela i novina. Bio je, ujedno, i faktički vlasnik grada u kojem nikad nije živio, ali u kojem zato ja živim: Splita.

Tada - oko 1997./1998. - Miroslav Kutle bio je faktički vlasnik srednje Dalmacije. U Split je ušao kad je 1993. privatizirao Slobodnu Dalmaciju - novine u kojima sam tada radio - nakon što je slomio sedmodnevni štrajk. U idućih nekoliko godina, Kutle je kupio tri najveće lokalne trgovačke tvrtke, sve gradske robne kuće, lokalni TV, lokalni radio i kaštelanske hotele, a bio je na najboljem putu da privatizira i Hajduk, čime bi se domogao parcele Starog placa. O sveprisutnoj moći Tuđmanova oligarha govori i činjenica da je (ne baš kratko) vrijeme splitska vlast s gradonačelnikom bila podstanar najgornjeg kata Kutlina trgovačkog centra Koteks. Kutle je ušao u sve pore ekonomije drugog najvećeg hrvatskog grada, a gdje je god ušao, za sobom je ostavljao pustoš. Za njim su ostajala propala poduzeća, prazne police, isisan novac, izgubljena radna mjesta, zdvojni radnici i ogorčenje.

Kutle je, ukratko, u tom trenutku bio naizgled bezgranično moćan čovjek. Ta je moć, međutim, u idućih nekoliko godina nestala kao da se istopila na suncu. Od 1998. do početka 2000-ih, Miroslav Kutle će doživjeti praizvedbu onog igrokaza koji ćemo kasnije reprizno gledati u izvedbi Sanadera, Vidoševića, Todorića: igrokaza o padu moćnika. U trenutku kad je otišao predaleko i kad je odviše omrznuo ljudima, Kutle je postao toksična roba. HDZ, koji ga je stvorio, odrekao ga se i izbacio iz članstva. Dekretom mu je oduzeta Slobodna Dalmacija. Poslovno mu se carstvo pod teretom dugova pretvorilo u prah, pepeo i ništa. Protiv njega je podignuto 11 optužnica, završio je u pritvoru, vukao se godinama po sudovima sve dok dan uoči presude za privatizaciju zagrebačkih Gradskih podruma nije utekao u BiH, gdje živi i danas. Ako je suditi po snimkama, živi dobro, ima prosijedu bradicu, izgleda odmorno i nakvarcano. Za njim su u Hrvatskoj ostali pravomoćna presuda, deseci upropaštenih poduzeća te tisuće sudbina, uključujući moju, na koje je direktno utjecao. Otišao je, ostavši upamćen kao najveći kapitalist 90-ih te najveći zatornik radnih mjesta u hrvatskoj tranziciji.

Kutle je, ukratko, bio i ostao hodajuća, živa metafora hrvatskih 90-ih. Kroz priču o tom čovjeku mogla se i može se pričati čitava priča o Tuđmanovoj eri. Ta priča, međutim, nikad nije bila u cijelosti ispričana - sve do danas.

Ovih je dana, naime, na zatvorenoj projekciji u Zagrebu prvi put prikazan film “Gazda: početak”, dokumentarni film redatelja Darija Juričana, režisera koji je zajedno s novinarom Sašom Paparellom 2016. snimio film “Gazda”, čime je faktički skinuo omertu s lika i djela Ivice Todorića. U suradnji s novinarkom istraživačicom Mašenjkom Bačić, Juričan se ovaj put vratio desetljeće unatrag i ispričao priču o prvom palom velmoži hrvatskog kapitalizma. Kroz razgovore sa 50-ak sugovornika, film rekonstruira Kutlin uspon i (ne u tolikoj mjeri) pad, njegov životni luk od mladog entuzijasta barakaša HDZ-a, preko privilegiranog Tuđmanova poduzetnika, do bjegunca pred zakonom. Film manje-više protrčava kroz sve Kutline ključne afere, od početne ugostiteljske ekspanzije, preko privatizacija Slobodne, Gradskog podruma, Jadrantekstila, Dione, sudbine Jadran filma, do afera Dubrovačka banka i Grupo.

Kao filmski i istraživački posao, odmah ću reći, “sequel” “Gazde” nije na razini prvog filma čiji naslov posuđuje. Film o Todoriću bio je tematski fokusiraniji, usmjereniji na činjenice, a u investigativnom smislu bio je pun otkrića, što se djelomice može objasniti i tome što je Todorić za medije bio Valdamort: onaj kojeg se ne spominje. Film o Kutli nije tako fokusiran, raspršuje se u desetke smjerova, često zagrebe skandale koje ne stigne posve opisati, a filmom dominira ton moralno zgranute lamentacije, koji je ljudski razumljiv, ali filmski neproduktivan. K tomu, Bačić i Juričan imali su nezahvalniji posao utoliko što se o Kutli - za razliku od Todorića - u novinama sveudilj pisalo, pa nakon ovog filma sredovječni gledatelj ima osjećaj da je film samo popisao ono što već ionako znamo. Ipak, uza sve mane, dobro je da je snimljen jer je još jednom podsjetio gledateljstvo na to kako je stvarno funkcionirala politika i kako je stvarno nastao naš kvazikapitalizam u tim prvotnim “danima ponosa i slave”: dakle, u 90-ima.

I Kutle i Todorić su, dakako, djeca 90-ih, poduzetnici koji su prvu imovinu dohvatili u valu privatizacije tijekom rata. Ali, ma koliko njihove priče imale slično ishodište, one su u bitnim stvarima drukčije, i to iz barem dva razloga. Prvi je od njih onaj koji se danas, u ognjici općeg gnjeva prema palom kumiru, hotimice zaboravlja: dok je, naime, Kutle uništio sve čega se dohvatio, Todorić je jedan dio hrvatske poljoprivrede i agroindustrije ostavio uredne k’o crkvicu, a Belje, Ilok i Principovac još stoje kao njegovi faktički spomenici. Drugi i važniji razlog je distribucija moći. Todorić je, naime, bio čovjek uznapredovalog kapitalizma, čovjek 21. stoljeća, a to znači da nije politika držala u šaci njega, nego je u šaci držao on politiku. S Kutlom nije bilo tako. Kutle je bio plod 90-ih, društva u kojem su biznis, novac i moć bili duboko podređeni politici ili - još preciznije - personifikaciji politike, Ocu domovine Tuđmanu. Kutle nije “imao” politiku. Politika je “imala” Kutlu: stvorila ga je i - kad joj je zasmetao - pomela ga u kut.

U Juričanovu filmu to se jasno rekonstruira. Prikazuje se uspon ambicioznog kafetijera koji se omilio Tuđmanu jer je (navodno) iz rukava znao pravo i vodio dobar restoran. Pokazuje se kako je Kutlu HDZ odabrao kao “košer” poduzetnika s pravovjernim pedigreom iz barake NK Sava. Pokazuje kako su političke intervencije gasile istrage protiv njega. Kako su odluke da će on biti kupac neke tvrtke - pogotovo novina - donošene prijesnom vladarskom arbitražom. Film podsjeća na ulogu koju je u tom usponu imao Tuđmanov consigliere Ivić Pašalić, danas marni katolik koji širokogrudno obdaruje katoličku kontrakulturu i molitvene skupove u Ciboni. Film pokazuje kako je Kutlin uspon bio u cijelosti politički projekt, no, nažalost, ne rekonstruira do kraja kada je i kako njegov pad postao politički projekt, premda bi rekonstrukcija i tog procesa bila zanimljiva.

Sam Kutle, dakako, za Juričanov film nije htio govoriti. Nije iskoristio priliku da, kako je svojedobno medijski prijetio, “kaže sve” i zatrese hrvatski politički establišment. Ipak, Juričan ga je uspio snimiti: na tom snimku Kutle i režiser filma - potamnio, u dobroj formi - sjede na štekatu kafića u Širokom Brijegu. Kutle ne izgleda kao čovjek moren grizodušjem, ili kivan, ili ljut na nepravdu. Ne izgleda kao čovjek koji kani pisati blog. Izgleda, ukratko, kao čovjek kojem je dobro.

A upravo je taj osjećaj nešto što se kroz film “Gazda: početak” provlači poput ustrajne, zamorne zubobolje. Naime, svi ljudi koji su stvorili Gazdu i Gazde - danas su dobro. Šeks je i dalje politički kingmaker. Pašalić je orni katolik koji maršira protiv abortusa i financira vjeru. Niz štrajkbrehera iz štrajka u Slobodnoj Dalmaciji danas je u impresumu tih novina. Đuro Sessa, koji je Kutli pomagao dok je bio u zatvoru, postao je šef Vrhovnog suda. Vinko Grubišić je i dalje vlasnik Jadran filma, i dalje je vrhunski barun Münchhausen, a - kako čitamo - upravo je nasamario i nove glamce: ovaj put makedonsku državu. Čak je i Tuđman dobro. Posvuda mu po dinarskim selima niču spomenici, a spomenik mu stoji i na splitskoj rivi, u gradu koji je 1993. izručio Miroslavu Kutli. Kraj tog spomenika svaki dan prolaze tisuće bekpekera, turista i Splićana, uključujući i ljude koje taj spomenik mora štrecnuti. Uključujući zaposlenike Koteksa, Jadrantekstila, Dalme, Slobodne Dalmacije, Kaštelanske rivijere, Laurusa, Bellevueja… koji prođu i svaki put jamačno nanovo pomisle što im je taj brončani tipus priredio.

I dok su za Todorićem ostali (bar zasad) Belje i Principovac, tragovi Kutlina “poduzetništva” još su jasno vidljivi u mom gradu. Tako su vidljivi da se daju nazreti iza sve te koprene hipsterskog turizma, plažnih barova, wok restorana i heritage hotela. Tamo, iza te glamurozne koprene, čovjek još može jasno uočiti ruinirane razvaline nestale ekonomije - zapuštene hotele, šoping-centre zarasle u travu, oljuštene robne kuće, prazne hangare i distributivne centre, izloge oblijepljene papirom, fasade s kojih se ljušti žbuka. Čak i danas, Split je još grad koji se oporavlja od Kutle.

Kao što, uostalom, i Hrvatska nije ništa drugo nego zemlja koja se oporavlja.

Da si ne lažemo: oporavlja od devedesetih.