JURICA PAVIČIĆ Izbori koji su mi važniji od predsjedničkih: Ključni izbor za Hrvatsku je onaj koji će se za koji mjesec odvijati u Omišu

Nakon što su u ljeto 2013. u Hrvatskoj održani lokalni izbori, hrvatski je medijski i politički prostor dobio preko noći nekoliko novih i neočekivanih mini zvijezda.

U zemlji koja je već umorna od lokalnih vječnih faraona kao što su Vlahušić, Kalmeta ili Jakovčić, u zemlji u kojoj je u gradovima ispod 40 tisuća stanovnika vladavina HDZ-a endemska poput malarije, te u zemlji koja sad već organski prezire visoku stranačku politiku i njena dva partijska mastodonta - to izborno ljeto trinaesto nenadano je donijelo neke neobične pobjednike, pobjednike koji su se počeli neobično ponašati.

Čudni su političari ili “političari” počeli nicati tog ljeta po Hrvatskoj. Samo pola sata od “civiliziranog”, sveučilišnog Splita koji se tih dana mukom pokušavao riješiti Keruma, u selu Zadvarje na Cetini izbore je dobila lista fakultetski obrazovanih nestranačkih ljudi koji su za načelnika isturili inženjera Ivana Krželja koji je imao 23 godine i sebi prvom uredbom srezao plaću napola. U Metkoviću, decenijsku vezirsku vlast Gabrića Jambe prekinuo je 33-godišnji nezavisni kandidat, konzervativni liječnik Božo Petrov koji je nakon dvodesetljetne “Jambo-je-krao-al’-i-nama-dao” vlasti uveo malu, lokalnu i radikalnu verziju “austerity” politike: sebe i sve gradske činovnike srezao je na minimalac, prekinuo je karikaturalno razgranatu Jambinu mrežu klijentističkih transfera novca preko kojekakvih lovačkih, kulturnih, sportskih i bogtepita kakvih društava, te utamanio ogroman dio groteskno velikog metkovskog duga kao pipsom.

Neočekivani šok

Bilo je takvih neopjevanih heroja još, no jedan od zanimljivijih političara ili “političara” koji su tog ljeta trinaeste izišli iz kutija bio je omiški gradonačelnik Ivan Kovačić. Za razliku od okolnih Splita, Makarske i Sinja koji su “swinging cities” s dugogodišnjom tradicijom izmjena vlasti, grad na ušću Cetine bio je (poput Zadra ili Solina) primjer prave, tvrde dalmatinske utvrde HDZ-a. Desetljećima je u Omišu vladao HDZ na čelu s gradonačelnikom, nastavnikom povijesti Ivanom Škaričićom kojeg su zvali “teflon” jer mu se ni jedna afera nije lijepila, pa ni podaci da je njegova administracija u nekim godinama na reprezentaciju trošila više tisuća kuna dnevno (nije tipfeler: dnevno!). I tog ljeta ‘13. HDZ je nakon prvog kruga imao komfornu relativnu većinu. No, u drugom su se krugu glasovi ostalih ujedinili oko nezavisnog protukandidata, 40-godišnjeg sveučilišnog profesora zubne protetike iz obližnjeg - nekad salbunjerskog, danas “barka faren” - mjestašca Lokva Rogoznica. Taj čovjek - za kojeg dotad osim familije i studenata nitko nije čuo - zvao se kao da mu je ime izmislio nemaštoviti pisac fikcije: Ivan Kovačić. U drugi krug izbora Omiš je ušao kao HDZ-ov “zicer” - grad. No, dogodio se obrat: Kovačić je u drugom krugu za dlaku pobijedio, što je za srednjedalmatinski HDZ bio takav neočekivani šok da su usred noći organizirali novo prebrojavanje glasova, a kad se to saznalo, Omiš je doživio ponoćni protestni miting, svojevrsni malomišćanski Majdan. Ivan Kovačić zasjeo je tako u načelničku stolicu u osjetljivoj kohabitaciji s podosta fragmentiranim gradskim vijećem u kojem je HDZ-u samo jedan glas falio za većinu. Kovačić - međutim - nije prestao šokirati. Poput nekog zdravorazumskog everymana, nekog Johna Doea iz filma Franka Capre, uspio je za kratko vrijeme srezati gradske dugove, a brojne komunalne pothvate, od vodovoda, do uređenja škola i plaža, financijski preusmjeriti na EU i Ministarstvo turizma. Ipak, Kovačić je najveća zvijezda postao onda kad je prodao vlastiti službeni automobil da bi te novce preusmjerio za lokalni vrtić. Bio je vorholovski trenutak, 15 minuta slave koji su lokvorogozničkog zubara doveli na nacionalne TV. Sjećam ga se - stajao je tamo u splitskom studiju, visok, suh i šutljiv, te ostavljao dojam nekog konzervativnog, čestitog austro-ugarskog fiškala, ili šparnog otočkog težaka koji ne razumije zašto se na TV dolazi ako si - štedio?

Paklena iskušenja

No, Kovačićeva štednja imala je i svoje posljedice. Njegov se prethodnik, kao i Petrovljev prethodnik, kao i prethodnik Sandre Švaljek, te - da se ne lažemo - kao i dosadašnje hrvatske vlade - na vlasti držao fantastičnim klupkom pogodbi, ustupaka i klijentizama. Najednom se otkrilo da cijelo omiško zaleđe ne plaća komunalnu naknadu jer “su se sa Škaričićem tako dogovorili”, da Omiš financira sportske klubove koji uopće nisu na teritoriju grada, ili da su se skupo kupovali strojevi za čišćenje koji su preširoki za gradske kalete. Zvuči vam sve to poznato? Naravno da zvuči, pogotovo ako živite u Zagrebu.

Sam Škaričić se nakon izbornog poraza uhljebio: tog profesora povijesti matična je stranka procijenila dovoljno “kvalificiranim” da vodi splitski starački dom (pri čemu se nije libila istodobno za slične stvari kritizirati političke rivale). No, poraz u Omišu jako je zapekao lokalnu stranku. Novom načelniku odlučili su prirediti paklena iskušenja, i bome uspjeli. U Gradskom vijeću miniralo se svaku odluku koju se moglo, županijske tvrtke, te privatna poduzeća na koja je HDZ imao utjecaja naglo bi se “prisjetili” Omišu blokirati račun, a sam bi Škaričić o tome koji dan prije nego što će se to uopće dogoditi unaprijed izvještavao javnost. Na koncu je došao i dan kad je Kovačiću trebao glas više da izglasa budžet. Taj glas ovisio je o vijećniku neke šaljive desne stranke koji se - da ne izbjegne sramotu, navest ćemo mu ime - zove Filip Jurjević. U Dalmaciji, a pogotovo srednjoj, Imperij (HDZ) ima mnogo načina da vam uzvrati udarac, ali bome i da vam uzvrati uslugu. Nema uopće dvojbe da je našao načina i da Filipu Jurjeviću uzvrati uslugu. No, čini se da su “modaliteti usklađivanja” te usluge bili mukotrpno pregovarani, jer Filip Jurjević prvi put na izglasavanje budžeta nije došao, a tek je drugi put došao i glasao protiv. Tako je završio reformski medeni mjesec: Omiš ide na nove izbore.

Apaurinska gnjavaža

A ti novi izbori me - moram priznati - jako zanimaju. Ne namjeravam uopće biti bombastično-provokativan ako kažem da su ti omiški izvanredni izbori za Hrvatsku nemjerljivo važniji od ove apaurinske gnjavaže koja se zove predsjednički izbori. Zaista me zanima hoće li u jednoj maloj, poduzetnoj i ekonomski razmjerno žilavoj, no kulturno i urbano zapuštenoj komuni nadvladati oni koji smatraju normalnim da ne plaćaju komunalu, ali da dobivaju svoju “pinku” i svoju malu, ljupku klijentističku nadarbinu, ili će prevagnuti oni koji vjeruju da se svaka komuna - velika ili mala - mora ponašati onako kako i kućanstvo: protegnuti koliko i može, pridonositi da bi se dobilo, razdvajati bitno od nebitnog, te ne davati kolače jednom dok drugi nema ni biškotina. Izbor između Grabar Kitarović i Josipovića doista ne mijenja ništa bitno, on je doista samo “estetski” izbor između dvoje prozapadnih političkih tehnokrata od kojih jedan bar ima dovoljno kućnog odgoja da ne pita pare od Horvatinčića i Mamića. Ali - to nije ključni izbor. Ključni izbor za Hrvatsku onaj je koji će se za koji mjesec odvijati u Omišu. To je izbor između odgovorne zajednice i koalicije malih, privatnih, sebičnih interesa.