JURICA PAVIČIĆ: KAKO JE PROPALA NAJSKUPLJA EUROPSKA FAVELA Tvrdoglavi HDZ-ovac dosjetio se bezumnog, nezabilježenog koncepta: da sprovodi zakon

Te 1998. godine taj događaj nije trebao biti samo obični vjerski ili međudržavni posjet. Taj događaj trebao je biti nešto mnogo više. Trebao je biti epilog i finale čitave nacionalne povijesti.

Te 1998. Hrvatska je živjela u kratkom medenom mjesecu tuđmanizma. Tri godine prije toga pobijedila je u ratu. Tijekom te tri godine završeno je ono što se zove “mirna reintegracija Podunavlja”. Tog ljeta ‘98. Hrvatska je na nogometnom SP-u u Francuskoj osvojila treće mjesto, nakon čega je beogradski novinar Bogdan Tirnanić napisao “dugo sam mislio da smo mi i Hrvati isto. Sad vidim da smo mi nacija gubitnika, a oni pobednika”. Te 1998. kulturne i ekonomske kontroverze tuđmanizma bile su jasne svakom razboritom čovjeku, uključujući i mnoge koji se danas prave da nije tako.

Ipak, te kontroverze nisu te ‘98. još naprsnule do neizdrživog ekstrema, a ulicama još nisu defilirale tisuće radnika uništenih tvornica i devastiranih PIK-ova. U predodžbi hrvatske nacionalističke ideologije, Hrvatska je živjela svoje završno poglavlje, točku na i povijesti, Uznesenje u nebo. A onda je - kao finale - te jeseni trebao sletjeti onaj tko će blagosloviti Uznesenje. Papa. I to ne bilo koji papa, nego onaj papa kojeg istočnoeuropski konzervativci pišu s velikim P. Papa Karol Wojtyla.

Te 1998. papa Ivan Pavao II. sletio je u svoj drugi pastoralni posjet Republici Hrvatskoj. Ovaj put nije došao samo u Zagreb, nego je posjet uključivao i Split gdje je poljski papa trebao uveličati (manje-više fikcionalnu) 1700. godišnjicu grada. A kako se gosta ne dočekuje praznih ruku, tih se mjeseci Split i te kako pripremao za doček. Nedugo prije toga Grad Split je Crkvi vratio Biskupovu palaču na Rivi, djelo arhitekta Ćirila Ivekovića, izbacivši iz nje Medicinski i Filozofski fakultet koji je nakon toga 19 godina (sve do ove jeseni) bio beskućnik.

Gradske vlasti koje je tada vodio liberal Ivica Škarić - svojevrsni Kerum prije Keruma - tijekom 1998. su zaključile da poljudski stadion i njegova okolica nisu dovoljno veliki za dovoljno veleban doček Svetog Oca. Stadion koji će 15 godina kasnije biti dosta velik da primi Ultru bio je za tadašnje ambicijune premalen. Stoga je nekom, negdje, u nekom trenutku pogled pao na komad zaravni uz more koji tada nikom nije značio ništa. Njegovo ime bilo je Žnjan.

Tada - do Wojtylina dolaska - Žnjan je bio anonimni i neizgrađeni komad splitske obale. Kao i najveći dio južnog splitskog priobalja, sastojao se od krtih i strmih laporastih sipina koje su se poput klifova rušile u more i formirale plitku muljevitu obalu. Zbog nagiba i mekog tla ta je splitska južna obala stoljećima bila nedostupna i nepodesna za gradnju, što je i bio vjerojatni razlog zašto je antologijski projekt Splita 3 - suprotno zamislima - zastao i nikad se nije spustio obali. Te 1998. gradske su se vlasti domislile “sjajnoj” ideji: iskoristit će papin posjet da zapune plitko žnjansko primorje i od neupotrebljivih klifova stvore perspektivnu obalu.

Tako su tih dana to objašnjavali splitski gradski oci, tako su žnjansku kombinaciju prodavali navijački novinari. I tako bi. Grad Split podigao je golemi kredit s desetogodišnjom otplatom, Ljubo Ćesić Rojs sa svojom je “slavnom” 66. pukovnijom počeo blatom i šutom puniti plitku rivijeru, a do jeseni 1998. sve je bilo gotovo. Te godine - kao i ove - jesen je bila topla. Tristo tisuća znatiželjnika skupilo se na Žnjanu slušati krakovskog papu, neizbježni Krešo Dolenčić režirao je ceremoniju, a kad su se svi razišli, ostalo je… pa, ono što gledamo danas. Jedna nepregledna, velika ledina od žitkog blata. I umjetna plaža. I dugovi. Strašno puno dugova.

Od tada nadalje, taj bezvezni i u osnovi ružni lokalitet koji se zove Žnjan nije više samo lokalni toponim. U ovih dvadeset godina Žnjan je postao metafora hrvatske tranzicije. Sve što čovjek želi znati o hrvatskoj tranziciji, naučit će na tih dvjesto puta sto metara umjetnog ozemlja koje se zove Žnjan.

Te 1998., Grad Split će početi plaćati kredit za zemljišne radove na Žnjanu, kredit koji će plaćati više od desetljeća i koji će visjeti nad gradskim financijama poput zagušujućih negvi. Od obećavanih sportskih i javnih sadržaja, akvaparkova i igrališta, nije sagrađeno ništa - tek jedan bijeli metalni križ koji je trebao komemorirati Papin posjet. No, novi Žnjan - sada najednom kvart na moru - postao je pravi eldorado za građevinske špekulante. Urbanistički plan narisao je arhitekt koji ga je napravio za jednu kunu, ali je poslije istorbario vlasnike terena uzimajući im novac ako ne žele da im na parcelu uplani trafostanicu.

Nad žnjanskim platoom počeo je rasti najgroteskniji od hrvatskih “finih” kvartova, kvart u kojem su građani po skupe pare kupovali stanove bez pristupne ceste, nogostupa, priključaka i regulacije, nerijetko i bez dozvole. Veliki dio stanova bio je građen u turističkoj zoni, pa neki od kupaca i po desetke godina nisu u svojim stanovima mogli prijaviti smještaj niti izvaditi osobnu kartu. Na Žnjanu je bilo ljudi koji su i po deset godina plaćali i kredit i podstanarstvo, jer su platili stanove u kući koja nije mogla dobiti uporabnu dozvolu. U neposrednoj blizini Splita 3 - arhitektonskog masterpisa kasnog socijalizma - do polovice dvije tisućitih nikla je vjerojatno najskuplja i najglamuroznija favela u Europi.

Sve se to događalo iznad plaže, na pokosu. A na samoj blatnoj ledini, životnom djelu Ćesić Rojsa i 66. satnije? Na njoj se jako dugo nije događalo - ništa. Žnjan je još dugo bio blatna, neugledna zaravan oivičena plažom bez hlada. Sa Žnjanom su se loptali Grad i Županija, nije se znalo tko njime vlada ni kome pripada, nije se znalo tko pije, ali se dobro znalo tko plaća: građani Splita koji su sve vrijeme vraćali kredit za katoličku megalomaniju.

A onda se dogodilo ono što se obično dogodi u tim situacijama. Na razvalinama utopijske grandomanije, u bijelim pjegama sistema, na mjestima gdje zakon i red nisu uspostavljeni, niče ona biljka-korov koja u Hrvatskoj uvijek raste na takvim mjestima. Kao što na Divljem zapadu uvijek jedino dobro prolazi saloon, tako i u Hrvatskoj u poludivljoj šikari nereda najbolje raste jedna biljka: ugostiteljstvo. Žnjan su - negdje do sredine ovog desetljeća - isprva pomalo, a potom i zaozbiljno počeli nagrizati ugostitelji.

Počelo je s mrvicama, par majušnih plažnih barova. No, u neredu tog velebnog neprostora apetiti su rasli, a bome i kvadrati. Na pomorskom dobru, na komadu proplanka koji nije napravila priroda nego ljudi, na mjestu koje nije imalo jasnog vlasnika niti važeći plan počeli su nicati spektakularni montažni čardaci koji su negdje do sredine ovog desetljeća progutali žnjanski waterfront. Rasli su u potpunoj divljini, izvan zakona i plana, no rasli su zato što je sistem pomogao da narastu.

Kad bi se netko usudio dotaći u Žnjan, telefoniralo se Gotovini, šatoru i Hvidri. Žnjanskim se kafićima zidalo i spašavalo koalicije. Dva su žnjanska plažna bara Ivi Baldasaru kupila budžet 2015. i dvije godine vlasti. Oko žnjanskog “spontanog razvoja” postojao je neizgovoreni konsenzus. Još pred godinu dana činilo se da će žnjanski čardaci od pleksiglasa ostati zavazda nedodirljivi, kao opipljivi simbol poraza jedne zajednice: poraza urbanizma, poraza javnog dobra, poraza zakona, poraza gradskosti.

Krivo se - izgleda - činilo.

Jer, žnjanskog pleksiglasopisa više nema. Nakon deset godina pravnog šaha, nakon svih upravnih postupaka, žalbi, procesnih radnji, advokata i radnih skupina, trebalo je samo pet tjedana da taj simbol pogrešnog razvoja nestane u hrpi staklenog i plastičnog šuta. Ugostitelji su dobili neočekivani coupe de grace od HDZ-ova gradonačelnika Andre Krstulovića Opara koje se domislio osebujno bezumnog, u Splitu sasvim nezabilježenog koncepta: naime, da sprovodi zakon. Iskoristio je trenutak kad je imao sebi sklonu vertikalu vlasti, zavrtio par telefona, i - ostalo je povijest.

Ostat će upamćeno da je jedan dosadno tvrdoglavi načelnik riješio žnjanski tumor koji je petnaest godina slovio kao nerješiv. Suočeni s tom novom, neumoljivom, okrutnom pravnom državom birtaši sa Žnjana mogli su tek demontirati vlastite štandove, a to su napravili uz ritual koji precizno mapira kulturni kod sukoba na Žnjanu. Dok su rušili objekte - bilježe novine - puštali su “Čavoglave” i ispekli odojka.