Godine 2003. britanski pisac i novinar Tobias Jones objavio je knjigu pod naslovom "Mračno srce Italije", zbirku eseja o talijanskoj politici i društvu. Jones - koji je šest godina živio u Parmi kao dopisnik - u knjizi se bavi nebrojenim iščašenim fenomenima talijanskog društva, počevši od Berlusconija do terorizma i od TV kiča do nemoguće administracije.
Ima puno poglavlja u toj knjizi koja hrvatskom čitatelju zvuče sablasno blisko (recimo - dio o tome kako ako želite riješiti najobičnije stvari, talijansku birokraciju morate lagati i varati). No, iz današnje perspektive meni se daleko najsablasnijima čine Jonesove stranice posvećene - pravosuđu.
Tobias Jones je u Italiju, naime, došao sa sjevera, iz anglosaksonskog svijeta. U svijetu na koji je on navikao, kad se javna osoba ili političar nađe pred sudištem, to znači da je zakoračio u limb. Može to trajati dulje ili kraće, može biti skuplje ili jeftinije, ali ako se političko lice suočilo s optužnicom za korupciju, nasilje, zločin ili zloporabu, taj put je put bez povratne karte koji vodi u zatvor i/ili u prezrenu anonimnost. Kad se počeo baviti talijanskom politikom, Tobias Jones najednom je shvatio da u Italiji tomu nije tako. Sud i presuda nikad nisu točka - one su uvijek zarez. Pravosuđe i sudnica poprište su beskonačne utakmice koja ima nebrojeno poluvremena i u kojoj presuda nije ubod mačem, nego primljen gol. Gol, nakon kojeg se igra dalje, nakon koje možete izjednačiti i povesti, jedno suđenje slijedi za drugim, poraz je samo privremeno povlačenje nakon kojeg se igra još, i još. I još.
Jel ‘da da vam to zvuči poznato?
Krotki štreber
Jonesovu knjigu čitao sam sa zakašnjenjem, negdje tamo koncem prošlog desetljeća, u vrijeme kad je Republika Hrvatska kao krotki, predani štreber čekala da joj Europska Unija odškrine vrata famoznog Poglavlja 23 (Pravosuđe i temeljna ljudska prava). U sjeni velike batine i još veće mrkvetine (koju sad sirotinjski grickamo), Hrvatska se u deset godina od političke bloketare s armaturama na uglovima - činilo se - pretvorila u malu butik republiku, pravilnu i otmjenu kao Markov trg. Ustavnim zakonom zajamčila je prava manjina, uključujući ćirilične ploče. Počela je procesuirati ratne zločine, i to - zamislite - čak svoje. Dala se u reformu zakonodavnog okvira ne bi li pouspješila borbu protiv korupcije. A onda se - poput šumskog požara - dogodilo ono što se onda zvalo “kampanja borbe protiv korupcije” (kao da je borba protiv korupcije nešto poput mjeseca knjige, što ima rok trajanja). Tijekom te “kampanje” u jednoj neprekinutoj trogodišnjoj ognjici demontiran je cijeli jedan sustav vladanja. U pritvor i zatvor na dnevnoj su bazi padali liječnici i sveučilišni profesori, ministri i župani, gradonačelnici i premijeri, ljudi su se zabavljali galgenhumor domislicama poput Remetinec Business Academy, a pred nama se razotkrio bizarni svemir pobočnih pisama, lažnih procjena, fiktivnih usluga, preplaćenih kamiona i preplaćenih bojanja, aneksa ugovora i lažnih ekspertiza, zlatnih špina, prepariranih bizona i Bukovaca po šufitima, prijesne gramzivosti i nezapamćene oholosti. Nisi mogao naći profesiju koja se na neki način nije osramotila - od likovnih kritičara koji su prodavali Nadanu ekspertize do profesora koji su prodavali ispite, od liječnika koji su trgovali invalidninama do bankara koji su dijelili kredite za kupovinu kamenjara, pa do sportskih ikona koje su menadžerima isplaćivali tax-free provizije u kešu. Dvije su se stvari dogodile tih posljednjih godina prošlog desetljeća. Prva - hrvatska se građanska elita toliko osramotila da joj puk dugo još neće vjerovati, a upravo će taj prijezir prema kvarnoj gospodi otvoriti put populizmu kerumovskog tipa. Drugo - Hrvatska je povjerovala da je sad stvarno okrenut novi list, da je šikara spaljena, da se s obje strane političkog spektra može i mora početi iz početka. Da više neće biti kao prije, makar iz straha. Hrvatska je u to - jako nakratko - povjerovala. Povjerovao je to i Daniel Cohn Bendit, koji tih godina u kolumnama slavi “hrvatski model borbe s korupcijom”. Povjerovao je i Bruxelles, koji je u lipnju 2011. odčepio Hrvatskoj i to posljednje, traumatično poglavlje 23, pravosuđe i temeljna ljudska prava. Odčepio je to poglavlje samo sedam mjeseci nakon što je na naplatnim kućicama u Austriji uhićen Ivo Sanader. Jer, ako u nekoj zemlji mogu uhapsiti i premijera, onda toj zemlji odobrite poglavlje o vladavini prava.
Tako je to tada izgledalo. Izgledalo, ali onima koji nisu čitali Tobiasa Jonesa.
Prvo poluvrijeme
Danas, četiri i pol godine kasnije, mi naime znamo da sve to što se događalo u prošlom desetljeću nisu bile trajne promjene koje su odrađene i konačno zatvorene, kao poglavlja, kao položeni školski razred. Danas znamo da su sve to bila samo prva poluvremena utakmica na kojima se rezultat na semaforu mijenja i mijenja, kao fluktuacije na burzi. Prava manjina su zajamčena, ali možda nisu, ustavni zakon je ustavan, ali ustavni sud kaže da možda i nije. Glavaš je možda osuđen, ali je opet slobodan, možda se ne može kandidirati, ali opet ipak može. Bandić je optužen, ali ipak radi i sjedi u fotelji u kojoj je radio stvari zbog kojih je optužen. Mamići su ušli u Remetinec, ali izišli, i eno ih u istoj sobi koja im je “mjesto nedjela”. Norac je osuđen, ali je počasni alkar, pa mu čak slika - doduše, u drugom planu - stoji u alkarskoj brošuri. Vlahušić je osuđen, pa je načelnik Dubrovnika. Nadan je optužen, pa živi kao da je umirovljenik u Nemiri. Kalmeta živi u limbu neke vječno proširene optužnice, Jakovčić se s svjedocima prepire oko detektora laži. A, da - na kraju - tu je i on. Sanader. Njemu samom dostajao bi jedan košarkaški semafor. U jednoj utakmici izjednačio je na Vrhovnom sudu, u drugoj na Ustavnom, u trećoj je Ustavni sud ustav proglasio neustavnim, a četvrtu odgađa pa je još 0:0 u prvom poluvremenu. Kako god bilo, osuđen nije, a za koji bi dan mogao izići na slobodu, ako dok ovo čitate već nije i izišao. Nema što - velika je, grandiozna i epska bila ta hrvatska borba za pravosuđe i temeljna prava. Što je od nje ostalo? Čekaj da prebrojimo: da, Polančec i Željko Sabo. Jedan koji je bio tako glup da stranačku protivnicu miti u diktafon, i drugi koji je ilegalno rasvijetlio stadion NK Osvit u Đeletovcima. Eto što je ostalo od “kampanje protiv korupcije”.
Umjesto “pravosuđa i temeljnih prava” te “kampanje protiv korupcije” imamo - ukratko - običnu kampanju. Kampanju u kojoj su Kalmeta i Bandić kandidati, Glavaš je stranački lider, a braća Mamić su donatori kampanje i gosti predsjedničine inauguracije. Imamo kampanju u kojoj dok vi ovo čitate HDZ troši možda baš novac usisan preko Fimi-Medije. Imamo kampanju u kojoj oni koji hrvatskim građanima doslovce duguju novac zazivaju “novi domovinski rat”, a oni drugi govore kako “nema više povratka na staro”, iako smo se mi na staro zapravo već vratili. To “novo” bila je kratkotrajna pričina, igrokaz odigran za vestalke 23. poglavlja. Sad - kad smo unutra, kad nam više ne dodijavaju s tim pretpristupnim pregovorima - možemo se vratiti na business as usual. A to “mi” - to je hrvatska društvena elita. Ne samo političari, iako i oni. Nego i činovništvo, profesori, privredna komora, nogometni savez, kulturnjaci, doktori, suci. Naročito suci. Jako naročito suci.
Bijeli medvjedi
A sada - kad je prilično jasno da je u famoznoj “borbi za vladavinu prava” u vjetar uzalud otišlo desetljeće - mene zapravo manje brine što po slobodi već šeću ili će uskoro šetati svi ti vlasnici bijelih medvjeda, Bukovaca, podsljemenskih vila, Luka Modrića. Mene najviše muči što će se taj business as usual kapilarno spustiti i tamo gdje briselska poglavlja ne dopiru - u inspektorate, u gradske vodoprivrede, u konzervatorske službe, u hrvatske šume i vode, u gradske i županijske urede. Svi ti pipci legendarne “hobotnice” primili su ovih dana poruku iz središta, iz glave. Sve je u redu, opasnost je prošla. Đavo odnijo Evropljane, i njima je triba proć vakat. Al, sad je dobro. Nastavljamo po starom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....