JURICA PAVIČIĆ Predsjednica koja se igrala sa žigicama. I onda se opekla... A tri godine je gledala kako vatra 'jogurt revolucije' guta institucije

Priča je već legendarna, ali eto - vrijedi je ponoviti. Sredinom kolovoza prošle godine, u zaseoku Čalići kod Brguda u Šibensko-dalmatinskoj županiji izbio je ljetni požar.

Iskra koja je planula u sušom sparušenoj travi proširila se za svega par sati i spržila 2500 hektara maslinika i voćnjaka u dalmatinskom zaleđu. Zbog požara su dva dana bila blokirane tri lokalne ceste. Izgorjeli su dalekovodi, pojate, pogoni, jedan cijeli Badelov vinograd, čak i komad željezničke pruge. A kad se požar smirio, policija je sprovela istragu i ustanovila kako je požar bio – podmetnut. Izazvala ga je 25-godišnjakinja smanjene ubrojivosti koja ga je podmetnula pokraj obližnjeg pravoslavnog sela. Podmetnula ga je - navodno - jer su joj u ratu Srbi spalili kuću, pa je htjela i ona spaliti njihovo selo. Mlada osvetnica odlučila je potpaliti mrsko pravoslavno selo, a rezultat se zna: spalila je pola jedne hrvatske županije.

Priča je već legendarna, no - velim - vrijedi je ponovo prepričati. Jer, ova ljetna piromanska anegdota s perfektnom preciznošću oslikava samodestruktivni učinak svakog - a pogotovo - hrvatskog nacionalizma. Činjenica da je žena koja je pokušala spaliti nepoželjno srpsko selo na koncu u ugarke pretvorila cijelu pobožnu, konzervativnu katoličku županiju zapravo savršeno oslikava Hrvatsku u kakvoj živimo već četvrt stoljeća. Riječ je o zemlji kojom ideološki dominira borbeni, ljuti i uskogrudni nacionalizam. Taj nacionalizam – međutim - ne pokazuje previše ljubavi za zemlju i ljude kakvi jesu.

Za taj nacionalizam, u Hrvatskoj je puno i previše toga što mu se baš i ne sviđa. Ono što mu se ne sviđa hrvatski nacionalizam “čisti” - neki put riječju, neki put žigicama. A kad potpali požar, nacionalizam spali sve. On uništi ekonomiju, uništi proizvodnju, uništi film, TV i kazalište, uništi urbanizam, uništi suživot i demografiju. Nacionalizam počinje s budnicama i davorijama koje slave žitno klasje, oranice, šume i polja. Ali - kad se nacionalizam razgori, od šuma, klasja i polja ne ostane ništa. Umjesto njih - ostane prhko, crno zgarište.

Ovog tjedna, u Zagrebu su se sastali predsjednici dviju država, Hrvatske i Srbije. Sastali su se s deklarativnom nakanom da počnu ozelenjivati zgarište: ne samo zgarište međunacionalnih odnosa, nego zgarište dvaju “propalih projekata” (Igor Mandić), dviju propalih ekonomija, dviju opustošenih društava s propalim tranzicijskim nadama i neispunjenim aspiracijama. Problem je u tome što ni Aleksandar Vučić, ni Kolinda Grabar-Kitarović nisu sasvim nevini kad je taj karbonizirani pejzaž posrijedi. Jer, taj požar je nastao - među inim - i zato što su se njih dvoje igrali žigicama.

Kako se Aleksandar Vučić igrao žigicama, to hvala bogu svi znamo - jer, nije bilo hrvatskog medija koji nas je propustio na to opet podsjetiti. Žigicama se Vučić igrao kad je kao mlađahni, golobradi aktivist Šešeljeve stranke šetao Banijom i Kordunom, držao zapaljive govore i u rat slao ljude kojima se sam, međutim, s puškom u ruci nije priključio. Iza te piromanske rabote ostao je pejzaž koji je danas realnost ruralnih Srba u Hrvatskoj: pejzaž sela bez struje, gradića bez liječnika i autobusne veze, devastiranih partizanskih spomenika i spomen domova pokolja, pejzaž potpune društvene marginaliziranosti i krajnje ekonomske degradacije.

U doba kad je Vučić kao mladi nacionalistički aktivist orno širio patriotsku misao, Kolinda Grabar-Kitarović još je bila anonimna studentica španjolskog jezika. U ta doba, požar samodestrukcije nije širila ona, širila ga je “samo” njezina današnja stranka. Ali, onog časa kad se uspela kao političar na veliku scenu, Kolinda-Grabar nije se ustručavala da i sama zapali pokoji šuferin s fosfornom glavicom. Jako je dobro znala iskoristiti nacionalistički potencijal šatora u Savskoj. Znala je na inauguraciji potpaliti raju s povicima kako “ovo nije regija”.

Znala je titrati na uho nacionalističkom puku, od odijevanja žutih ratnih čizmica do isprika za srpske čokolade. A onda, kad su žute zenge i čokolinde prošle, predsjednica se našla u poziciji da na zgarištu onog što smo nekad zvali “normalizacija” mora “regiju” normalizirati ponovo, drugi put od nule. I tu joj se prvi put dogodilo. Dogodilo isto ono što i 25-godišnjakinji iz Brguda. Naime, vatra koju je zapalila oprljila joj je prste.

Kolinda Grabar-Kitarović ovog je tjedna prvi put doživjela da se nacionalistički populizam - biljka koju je tako lake ruke uzgajala - okrenuo protiv nje. Nakon što je u Zagreb pozvala Aleksandra Vučića i s njim dva dana divanila na predsjedničkoj sofi, Grabar-Kitarović je doživjela da protiv nje protestiraju poneki branitelji, da je kudi Božidar Alić i da je se psuje i ruži po uobičajenim patriotskim portalima koji su je do tada nekritički uzdizali. Suočena s tim zametkom pučkog otpora, Kolinda Kitarović je u jednom je času, baš poput nevjeste iz Ivane Brlić Mažuranić, pokazala svoj pravi, račlavi jezik. Naime, uzvratila je. Uzvratila je tako što je rekla “m” riječ. Rekla im je da su - pazite sad - “marginalci”.

U danima nakon te “m” izjave, i predsjednica i njen PR ured i njoj skloni desni portali strašno su se potrudili sanirati štetu, objašnjavajući da se “m” riječ - bože sačuvaj - nije odnosila ni na umirovljene generale, ni udovice, ni branitelje, ni na šatoraški hall of fame. Naprotiv: Kolinda Grabar je, eto, mislila na skroz druge marginalce, na pravaše Dražena Keleminca i još neke nevidljive ekstremne ljevičare koji su - premda to nitko nije vidio - demonstrirali protiv Vučićeva posjeta. Kako god bilo, ističe predsjednica, za nju Zorica Gregurić i Rozalija Bartolić, Božidar Alić i Željko Sačić nisu “marginalci”. I - bogme - je u pravu. Nisu. Nisu, naime, više.

Jer, ako je društveni pokret koji je 2012. isplivao iz šatora u Savskoj tada možda i bio marginalan, danas sigurno nije. Ti “marginalci“ danas sjede u ministarstvima i bruse zadnji draft zakona. Ti “marginalci” uređuju TV program, određuju koji će se filmovi kolaudirati i koje predstave smiju igrati. Ti “marginalci” danas nekom čudesnom natječajnom čarolijom dobivaju koncesija za najunosnije jadranske plaže. Ti “marginalci” danas poput iranskih čuvara revolucije donose pravorijek o svemu, od filmskih komedija do kazališnih predstava i od zakonskih prijedloga do međudržavnih posjeta. Ti “marginalci” su u međuvremenu sebi složili takav zakon po kojem se njihov položaj privilegiranih pasdarana prenosi i na narednu generaciju. Po tom zakonu, čak i njihova djeca imaju prednost pri zapošljavanju ako zadovoljavaju minimalne natječajne uvjete.

Ti “marginalci” - ukratko - sebi su dizajnirali malu, privatnu pretorijansku republiku u kojoj će do posla moći doći samo djeca pretorijanaca, djeca stranačkih dužnosnika i oni koje preporuči crkva, a nama ostalima preostaje da djecu fino spakiramo za Kanadu ili Irsku. Stoga je predsjednica potpuno, do srži u pravu: Klemm, Glogoški i Jurčević, Gregurić i Sačić stvarno i doista nisu “marginalci”. Nisu više. Oni su danas moćni, utjecajni mainstream. A tom žalosnom ishodu upravo je ona sama ključno pripomogla.

Pripomogla je time što je šator prva uvela u svoju predizbornu kampanju. Pripomogla je time što je svoj mandat prvi dan počela posjetom Savskoj, kao da ide na rukopoloženje monarhu. Pomogla je mainstreamizaciji te marginalne interesne skupine nizom svojih gesti, svojih govora, verbalnih i neverbalnih poruka, čokolindi i žutih čizmica. Kad joj je bilo oportuno, igrala se žigicama i iz toga izvukla politički profit (dakle: izbornu pobjedu). Tri godine je gledala kako vatra “jogurt revolucije” paluca, guta institucije, guta ustavna načela i guta civilizacijske norme. A onda se sada prvi put dogodilo da je i njoj ta vatra makar načas oprljila prste.

Ne mislim da će tanahna pukotina u ljubavi između post-šatoraške scene i hrvatske predsjednice prerasti u ozbiljniji jaz. Previše je novca, političkog interesa, PR potencijala i stečenih povlastica koje njih i nju drže slijepljene. Već za koji mjesec blok će biti slijepljen i kompaktan. No, barem će jedna korist izići iz verbalnog rata “marginalaca” i njihove snježne kraljice.

Kad - naime - sutra netko od njih gukne, kad nekog od nas ili vas optuži za izdaju nacionalnih interesa, obnovu Jugoslavije i šurovanje s neprijateljem, možete mu reći da je žuganje uputio na krivu adresu. Nek pritužbe pošalje drugamo - na Pantovčak.