VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Priča o hrvatskom gradu kojem se kao kletva vraćaju grijesi ne tako davnih predaka. Taj grad zbog tih se grijeha guši u smradu

Jedno od tipičnih općih mjesta filmskog horora jesu gradići koje stiže kletva zbog kolektivnog grijeha predaka. Književni i filmski horor pun je ubavih varošica u koje se vraćaju ubojiti klaunovi, duhovi gubavaca ili kosti zakopanih na tresetištu. Nakon što su godinama ili desetljećima počivali u bunaru, močvari ili bari, duhovi osvetnici dižu se uz kužna isparenja i osvećuju potomcima. Jer - kako su nas naučili Sofoklo, Hitchcock i Žižek - kletva nikad ne doseže samo onog koji je zgriješio. Ptice ne napadaju samo incestuoznu mater, niti od kuge obole samo Edip i Jokasta. Od kuge oboli cijeli grad, cijela Teba.

U ovom trenutku i u Hrvatskoj postoji grad kojem se kao kletva vraćaju grijesi ne-tako-davnih predaka. Taj grad zbog tih se grijeha guši u kužnim isparenjima. Samo što u ovom slučaju ta smradna isparenja nisu metafora: ona su doslovna.

Naime - Split smrdi. Drugi grad u Hrvatskoj već tjednima živi sa smradom koji je smjesa pokvarenih jaja i životinjske crkotine, smradom koji se postojano i ustrajno širi s gradilišta sanacije deponija smeća Karepovac. Za “boljih” dana taj truli, kužni smrad muči samo stanovnike obližnjih kvartova, stanare koji su - kako je zlobno, ali točno rečeno - ionako bili glavna Kerumova izborna baza. Ali, kao ni u Sofoklovoj Tebi, ni u Splitu kaštig kuge ne mimoilazi one koji su lišeni krivnje. Smrad Karepovca smrdi jednako lijevima i desnima, glupima i pametnima, onima koji jesu i koji nisu reciklirali otpad. Za “boljih” dana taj je smrad lokalan. Kad puše bura, raširi se put jugoistoka i zapahne elitne, šminkerske dijelove grada, poput Bačvica i Firula. Kad je jugo, kužna isparenja putuju na sjeverozapad i zapahnu Kaštela i Solin. A za dana kao što su bili protekli - dana vlažne, južne i maglovite bonace - kužne se pare prošire čitavim gradom, gmižu kroz ulice, bulevare i garaže, sve dok poput kapljičnog aerosola ne prekriju sve fasade, krovove, granje i automobilski lim. Za takvih dana Split smrdi sav: smrde Riva i Marjan, visovi i nizine, elitni kvartovi kao i favele, socijalistički Split kao i onaj tranzicijski. Za tih dana kazna je potpuna. Duhovi iz tresetišta vratili su se da kazne grad koji je mislio da može nekažnjeno izazivati elemente.

Jer, Split je upravo to radio. Za dugih desetljeća grad u kojem živim bio je primjer onog što vazda omraženi ekolozi zovu “neodrživ razvoj”. Bio je to grad u kojem su cijeli kvartovi građeni bez kanalizacije i infrastrukture. Grad u kojem su gramzive elite svaku petodinarku zapunjale interpolacijama. Koji je u prostor trpao još stanova, još crkava, još hotela bez razmišljanja o posljedicama, o parkingu, zelenilu, smeću. Bio je to grad koji nikad nije uspio reciklirati više od 12 posto smeća. Grad u kojem su aktivni gradski političari gradili wellness hotele koji su bolnici otimali pogled i svjetlo. Grad koji je gradnjom nagrizao vlastitu najslavniju park-šumu. Grad čiji je gradonačelnik prenamijenio novac za sanaciju gradskog deponija i tim novcem sagradio reprezentativnu šetnicu, a građani su mu za to aplaudirali. Konačno, bio je to grad koji je povjerovao da u turizmu može rasti dvoznamenkastom stopom dvanaest godina zaredom, a da to ne ostavi nikakav infrastrukturni i ekološki otisak. Bio je to grad koji je rastao kroz eksploziju apartmana, hotela, fast-foodova, palačinkarnica i veggie-barova, a da nije baš previše razmišljao kamo odlaze sva ta kužna isparenja friteza, svi ti okrajci pizza i wrapova, ljušture kozice i škampa, sva ta voda prljava od ulja, deterdženta, sperme i ecstasyja.

A onda se dogodilo da je priroda uzvratila. A u splitskom slučaju uzvratila je, onako, baš biblijski.

Počelo je, naravno, epskim požarom, požarom koji je progutao prigradske šume, ali i smetlište, pa - zamalo - i šoping-centar. Potom je marjansku šumu napao potkornjak koji je desetkovao šumu alepskog bora i prijeti da zeleni poluotok pretvori u spaljenu zemlju crvenih, sasušenih krošnji. Potom se grad koji se dičio najstarijom i najukusnijom pitkom vodom Mediterana suočio s tim da mu je nakon jačih kiša voda mutna i nepitka. Nakon toga počela je sanacija Karepovca pa su nakon vatre i vode Splićani dobili i kaznu kroz zrak. Kao ironična točka na i, na Marjanu se razmilio još i vepar. Split je, ukratko, zadesio pravi starozavjetni scenarij - kazna je stigla vodom i zrakom, vatrom i kugom, a za punu biblijsku odmazdu nedostaje tek kiša skakavaca ili žaba.

Grad u kojem živim dobio je - ukratko - dugo čekanu i zasluženu kaznu. A sve te egipatske nedaće zadesile su ga u prvih sedam mjeseci mandata Andre Krstulovića Opare, gradonačelnika koji je izbore u lipnju dobio na iglenu uš pobijedivši čovjeka koji nosi velik dio krivnje za splitsku infrastrukturnu propast: Željka Keruma. Opara je postao gradonačelnik Splita u najgoroj mogućoj konstelaciji. Bio je prinuđen koalirati s čovjekom koji ga je u kampanji brutalno vrijeđao i koji mu je pregovorima isisao krv na slamku. Zatekao je disfunkcionalni, zapušteni i obezglavljeni grad pun pravosudnih, prostornih, ekoloških i urbanističkih repova, ali i grad u kojem nezajažljivi apetiti nisu stali, a u toj gramzivom prostornom i ekonomskom grabežu solidarno sudjeluju svi: branitelji i Crkva, oblaporni tajkuni i mirni, mali susjedi.

Na čelo Splita Opara je stigao nakon političke karijere tijekom koje je desetljećima radio sve ono što vi i ja ne biste da nam stave kesu na glavu. Sjedio je desetljećima po raznim predstavničkim tijelima i konzulatima, po festivalskim vijećima i predsjedničkim uredima, ažurirao zapisnike i brusio priopćenja, tumarao po hodovima-po-život i Mamićevim rođendanima, a sve to vrijeme - danas je očito - sve je to radio s jednom jedinom ambicijom: da, kad sve to prođe, kad sva ta sranja proguta, bude gradonačelnik Splita. I pao mu je grah. Stranka ga je kandidirala, uz ne malo gunđanje lokalnog ogranka. Dobio je izbore, i to za dlaku. Zasjeo je u fotelju poteštata, i zasjeo u nju vjerojatno pripremljeniji nego i jedan gradonačelnik od 1990. naovamo. U prvih sedam mjeseci preko leđa su mu prošli i požar, i otrovana voda, i potkornjaci, i vepar i kužna voda. Udarala ga je jedna kataklizma za drugom, no unatoč tome uspio je u sedam mjeseci pokrenuti više toga nego tri prethodnika zaredom. Pomeo je divlje ugostiteljstvo i počeo razrješavanje žnjanske sramote. Latio se posla da tržnice vrati pod javni nadzor. Zasjekao je u barem površinske pipke kvazibraniteljske mafije koja je sisala krv gradu kroz kontrolu parkinga. Latio se posla da gradu vrati plaže. Povukao je na Marjan ozbiljan europski novac kroz (za moj ukus, doduše, grandomanski) projekt obnove. Na koncu, latio se dragulja u kruni splitske sramote, a to je smeće. Konačno je pokrenuo sanaciju deponija, štrukao gnojni potkožni prišt koji sada smrdi, a smrdi zato jer smo zaslužili da smrdi. Latio se Krstulović posla pripremljeno i orno, i doživio da ga s umjerenim simpatijama komentiraju i liberalni i lijevi. Nakon sedam mjeseci Split se taman navikao na neko novo, ugodno stanje na koje nije bio sviknut - da ima vlast, makar kakvu. A onda se dogodio obrat koji čovjek ne može shvatiti drukčije nego kao posljednji od starozavjetnih kaštiga.

Novi je gradonačelnik, naime, obolio, i to teško. Svirepi se Bog s njim poigrao tako da mu je dao da osjeti ono što je cijelu političku karijeru želio, da mu da da u posao krene dobro, da bude uspješan, da prvi put bude popularan, a da ga se ne doživljava tek kao fićfirića iz privilegirane stranačke oligarhije. A onda kad je iskusio ono što mu je bio životni projekt, antička mu je moira sve to uzela i dala mu da se bori za ono što je sad očito jedino bitno: život.

A nakon sedam mjeseci Split se vratio gdje je i bio - vratio se gdje je zaslužio. Ima spaljen okoliš, mutnu vodu, ima zrak koji smrdi na pokvarena jaja, ima 60 milijuna neriješenog arbitražnog duga za Spaladium arenu, ima raskopano smetlište koje će tri godine trebati okapati samo zato da bi ga se moglo civilizirano zatvoriti. Sve to ima - samo nema gradonačelnika. Ima tek njegovu zamjenicu, malo poznatu i politički neutjecajnu diplomiranu teologinju za koju se tijekom kampanje činilo da je glavni razlog zašto je tu taj da svom šefu zatvori desni bok i pridobije Crkvu. A što je još gore, Oparini zamjenici, politički neiskusni i bez stvarne baze, drobit će koalicijsku pogaču s Kerumom, čovjekom koji će iz cijele ove ljudski strašne situacije povući i najveći politički profit.

Čovjek koji je možda i najveći krivac za biblijski smrad nad Splitom danas je, naime, u političkoj win-win situaciji. Poslovno je propao, iz dana u dan čitamo o propastima njegovih predstečajnih nagodbi te o bankama koje mu plijene terene i hotele. Premda je na vlasti, kao da i nije, jer ni za što nije odgovoran. Istodobno, znao je dobro zagrabiti svoj kolač klijentističkog utjecaja, do te mjere da je natječaj za intendanta HNK pao jer jedini kandidat nije htio uzeti Kerumova kandidata za ravnatelja Opere. Ugurao je svoju familiju i prijatelje u školske odbore i županijske ljekarne i sad će iduće tri godine uživati u perfektnoj poziciji koalicijskog mlađeg partnera - ništa neće biti kriv, ali će se idućih godina sve nastavnice i apotekari zapošljavati preko “famiglie”.

A u međuvremenu Split smrdi. Smrdi smradom političkog sistema koji tako funkcionira. Smrdi smradom svojih bivših odluka za koje je - zakasnjelo, ali grubo i okrutno - kažnjen.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 10:34