U listopadu prošle godine, tada već bivša slovenska premijerka Alenka Bratušek kandidirala je samu sebe za mjesto potpredsjednice Europske komisije za energetsku uniju.
Nekoliko dana prije nego što je pred Europskim parlamentom trebala braniti kandidaturu, Bratušek je - međutim - od slovenskih političkih konkurenata doživjela zanimljivu sabotažu.
Konzervativni slovenski zastupnici, naime, podijelili su u Strasbourgu s kolegama video u kojem slovenska (tada) premijerka na proslavi sa starim antifašistima u Primorskoj prpošno i ushićeno pjeva “Bandieru rossu”. Premda pjevanje lombardijske budnice iz 1908. nije bilo glavni razlog što je kandidatura Bratušekove odbijena, “lijevo skretanje” kranjske političarke bilo je dostatan razlog da joj parlamentarci vade mast. U tome su se - zašto niste iznenađeni? - osobito istaknuli susjedi.
Pjesma o slobodi
U tome se - da budemo precizni - osobito istaknula jedna susjeda, a to je europarlamentarka i bivša dubrovačka gradonačelnica Dubravka Šuica. Premda članica stranke koju je osnovao komunist Tuđman i kojoj su političku arhitektoniku sazdali komunisti Manolić i Šeks, Dubravka Šuica sa snebivanjem je rešetala sirotu Alenku, tražila od nje da se ogradi od totalitarizma, a njezin odgovor da je pjevala “partizansku, a ne komunističku” pjesmu nazvala - “nevjerojatnim”. Tako se HDZ-ova eurozastupnica ponijela baš kao prava europska konzervativka, sva odana vrednotama slobode, puna tankoćutne predostrožnosti na svaki trag totalitarizma, kako lijevog, tako i desnog.
Zanimljivo bi bilo čuti što bi Dubravka Šuica imala reći na novi, ovotjedni slučaj, slučaj koji s onim Alenke Bratušek ima samo jednu sličnost: tu što je političar(ka) u slobodnom vremenu snimljen(a) da pjeva pjesmu s ideološkim predznakom. U svemu drugom - međutim - dva slučaja o kojima je riječ stubokom su različiti. U jednom - slovenskom - političarka je pjevala pjesmu o slobodi i provedbi agrarne reforme bez nasilja (“senza guerra”). U drugom, muški je političar pjevao pjesmu koja uzdiže fašističke vojvode, slavi ratne zločince te navješćuje da će napasti i popaliti susjednu državu. Prvi je slučaj - međutim - izazvao nesvakidašnje gnušanje dubrovačke eks-kneginje i njezinih konzervativnih kolega iz HDZ-a. U drugom slučaju, međutim, konzervativna senzibiliziranost na totalitarna zlosilja i bespuća zbiljnosti neočekivano je izostala. A izostala je - dakako - zato što su ovaj put YouTube pjevači bili Šuičina stranačka i koalicijska subraća.
Početkom ovog tjedna - dakle, nekako u vrijeme kad je postalo jasno da će vukovarske gradske vlasti pogaziti ustavni zakon o manjinama i nasamariti još jedan preduvjet pod kojim je Hrvatska puštena u EU - “nepoznat netko” pustio je u javnost snimku s privatne svadbe iz 2012. na kojoj vukovarski dogradonačelnik - član Konzervativne (!) stranke Marijan Pavliček, predsjednik vukovarskog gradskog vijeća HDZ-ovac Igor Gavrić te direktor gradskog poduzeća Igor Štrangarević pijani na svadbi pjevaju da “Drinu treba pregaziti i Srbiju zapaliti”. Vukovarska je snimka pirovanja pri tom jednako rječita u svojoj formi kao i u svom sadržaju. Na njoj grupa lokalnih “demokršćana” i “konzervativaca” pjeva o tome da će napasti susjednu državu, ali pjeva tako da bi ih čovjek komforno mogao zamijeniti s prizorom s Ibarske magistrale u četiri ujutro. Sve je tu: bijele košulje, jaki vratovi, tripe, razdrljeni ovratnici, muzika “s Ovčara i Kablara”, puno alkohola te muški homoerotski bonding koji kao da je ispao iz Dragojevićeva filma “Parada”. Zaboravite kneževe dvorove, palace i kinderštube, zaboravite rukoljube, Madone Markantunove i tisućljetnu uljudbu. Evo vam, Europo, pravih hrvatskih konzervativaca: gorljivi borci protiv ćirilice u sitne sate ciliču na balkanske taktove, pijani, pipaju se kao da su u Greenwich Villageu i stihovima najavljuju prekogranične oružane incidente. Ali - ne pretjerujemo, što je to, sitnica - ljudi se malo zabavili i opustili, što je to prema groznom krimenu tovariške Alenke koja je totalitarne melodije pjevala trijezna i u društvu monstruma-partizana?
Ima - izgleda - nešto u ćudi naših konzervativaca i demokršćana što ih obnoć i u posebnim prilikama najednom pretvori iz Jekylla u Hydea. Od osam do tri, te u Briselu i Zagrebu, pitomi su i fini, opredijeljeni protiv svakog totalitarizma, zlosilja i bezboštva. A onda najednom počnu iskakati neki videozapisi iz Sydneyja ili Norvala, sa stranačkih klauzura i s privatnih zabava, i najednom se otkrije da hrvatski konzervativci od Stipe Mesića do Tomislava Jozića imaju i privatno, fašističko lice. Dosta je kaplja alkohola ili odsustvo novinara da naše Junckere, Camerone i Dalije Grybauskaite pretvori u prijesne krvoloke. I ne bi mi taj tajni život naših konzervativaca ni znali da nije tih đavlijih kamera. Ali - vrag su one - i ne znaš više gdje su, sad te svatko može snimiti mobitelom i eto sutra na YouTubeu svjedočanstvo o tvom gorljivom zastupanju konzervativnih vrijednosti.
U neka druga vremena - koja uzgred nisu bila tako davna - ovakav bi videoispad imao i svoje političke posljedice. U neka druga vremena HDZ-u na pamet ne bi palo kršiti zakon koji su pri ulasku u Uniju obećali svojim europskim konzervativnim sponzorima. U ta druga vremena, herr Ivo bi (ma što o njegovim ljepljivim prstima mislili) poslao u Vukovar kazneni eskadron koji bi se s lokalnim HDZ-om zaključao u sobu, dočekali bismo neku skrušenu presicu i par ostavki, a Pavliček i Gavrić nestali bi u ambisu političke anonimnosti zavazda. Ta su vremena - međutim - sad jako, jako daleko. U ovim “novim” vremenima Pavliček na kritike mirno odgovara da “tada nije bio na funkciji” (zašto je to bitno?), a HDZ se umjesto da se pospe cijelim vezuvom pepela javlja pjetlićki ratobornim priopćenjem u kojem zapomaže što se od Vukovara - radi grad slučaj! Pokušajte samo zamisliti ove situacije, ovaj diskurs i ovakva priopćenja negdje bilo kad u eri Sanadera i Jadranke Kosor - i shvatit ćete kako smo u deset godina divno “napredovali”. Nenormalno je sukladno krasnoj geometriji hrvatske tranzicije opet postalo normalno, infamno prihvatljivo, a fašizam podrazumijevana, shvatljiva muška slabost - nešto, ukratko, kao znojenje ili rijetka kosa.
Čarobni napredak
Što se to dogodilo u deset godina pa smo svi - i HDZ, desna politika, i Hrvatska - tako čarobno “napredovali”? Dogodile su se - mislim - barem tri stvari, dvije manje bitne i jedna vrlo bitna. Prva od njih je to što su na vlasti tzv. lijevi, a povijest nas je naučila da vladanje “komunista” kod hrvatske desnice uvijek, nepogrešivom pavlovljevskom reakcijom, proizvodi atavističke učinke. Drugo što se dogodilo je Tomislav Karamarko, jer čak i njegovim salonsko-konzervativnim zagovornicima valjda mora biti jasno da ovog legaliziranog bjesnila ne bi bilo da ga on nije potkurio ili bar cinično tolerirao. No, mislim da je u cijeloj priči najvažniji posljednji, treći faktor.
Hrvatska je - naime - 2006. ili 2008. još bila u predvorju i čekala ulazak u EU, što znači da se morala praviti pitoma, umivena i fina kao da je pred maturskom komisijom. Sad smo, međutim, unutra, i ne mogu nas više izbaciti (jer, ako nisu Orbana, bome neće nikog). Kolegica Ines Sabalić davno je još - kad su se pojavili Orban i Kaczynski - napisala duhovit tekst o ubavim istočnoeuropskim republikicama koje se čim ih prime u Uniju pretvore u Borate, a taj se klišej bez i mrve originalnosti ponavlja i kod nas.
Godine 2009. - točno dan nakon Sanaderove ostavke - Marko Perković Thompson održao je u Vodicama svoj ljetni koncert. Na vijest da je pao političar od kojeg je uzeo mito da ne pjeva, Perković je koncert počeo ustaškim zazivom i potom rekao “nema više pretvaranja!”. Ta rečenica - “nema više pretvaranja!” - bila je proročanski opis sljedeće dekade. Mi sada živimo vrijeme kad “ne treba više pretvaranja”.
Nema više Carle de Ponte ni monitoringa, nema poglavlja ovog ni onog, benčmarka ni arbitraža. Sad opet smijemo kršiti ugovore koje smo potpisali, iznevjeriti obećanja koja smo preuzeli, osloboditi korupcionaše koje smo pritvorili, zaboraviti zločine koje smo trebali procesuirati. Sad opet smijemo sve, pa tako smijemo i ustaševati u sitne sate bez političkih posljedica.
Domaća zadaća
I to je točka kad ovakvi Pavliček i Gavrić, ovakav Penava i penave, kad ovakav HDZ i ovakav Karamarko prestaju biti samo problem nas u Hrvatskoj. U ovom trenutku, oni bi trebali biti i problem njihovih političkih sponzora - Šuičinih briselskih kolega, europskih pučana koje je ne tako davno uznemirila jedna bandiera rossa. Ako im je već tako stalo do Karamarka, ako mu tako svesrdno šalju ekonomske stratege i komunikacijske savjetnike, ako bi tako silno htjeli hrvatske optičke kabele, bankovne profite i reverzibilne naftovode, onda nek odrade i domaći rad, i nek svog razularenog kućnog ljubimca privedu k nozi. Jer, u suprotnom, nisu Pavliček i Gavrić ti koji su na piru tulili o “suživotu” i “transgraničnoj suradnji”. U suprotnom, svi su oni ti čija se dernjava čuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....