JURICA PAVIČIĆ Tri su važne stvari koje su se u povijesti dogodile u Splitu: za jednu nije zaslužan, drugu mrzi, a treću se upravo šutke uništava

Premda Split često sebi umišlja iznimnu civilizacijsku važnost i posebnost, kisela je istina da je moj grad tijekom svoje povijesti uglavnom bio periferna granična ispostava, provincijski rub na koji su važne i nove stvari dolazile kasno i kao blijedi odbljesak. Samo se dvaput ili triput u povijesti u Splitu dogodilo nešto što je bilo doista važno.

Ono najvažnije što je u Splitu nastalo, paradoksalno - dogodilo se prije grada kao takvog, a to je palača čijim je skvoterskim rastakanjem grad kao takav nastao. Druga stvarno važna stvar koju je Split pridonio velikoj povijesti jest njegov žestoki, tvrdi, masovni te ideološki šaroliki partizanski pokret - pokret kojeg se danas srame i grad i njegova politička elita. Teško je - ukratko - biti gordi stanovnik grada koji je važan samo po dvije stvari, pri čemu za jednu od njih nije zaslužan, a drugu izravno mrzi.

Genijalni Slovenac

Postoji - međutim - još nešto što je nastalo i stvoreno u Splitu, i po čemu je on velik. Riječ je o jednom građevinskom i urbanističkom pothvatu koji danas ne razgledavaju turisti, koji ne pohode nogometni hodočasnici, niti ga na fejs stavljaju zvijezde “Igara prijestolja”. Ipak, taj pothvat nešto je najveće što je Split ikad kreirao i sagradio, a to je Split 3. Na vrhuncu pomahnitale (i - pokazat će se - kratkovidno jednosmjerne) urbanizacije i industrijalizacije, Split je kasnih 60-ih i 70-ih sagradio čitavo treću trećinu grada, modernistički polis za 60.000 stanovnika koji je trebao dati krov nad glavom propupaloj radničkoj i tehnokratskoj klasi. Kako bi izbjegli otuđenje i jednoličnost kvartova poput Novog Beograda i Novog Zagreba, tadašnje su splitske vlasti od genijalnog slovenskog urbanista Brace Mušiča naručili urbanistički plan koji je trebao spojiti razmjere i masovnost modernističke industrije stanovanja s prisnošću i uličnim splinom mediteranske kale. Slovenski arhitekt proizveo je jednostavno, a danas klasično rješenje, niz kvartova koji su se sastojali od dva bloka okrenuta na jug, među kojima bi tekla objedinjujuća pješačka ulica. Prema tom konceptu nastali su splitski kvartovi poput Trstenika, Mertojaka, Smrdečca ili Blatina u kojima i danas živi dobra petina grada.

Split 3 - naravno - turisti ne posjećuju tako masovno kao Marjan, Dioklecijanove podrume ili Peristil. Ovi ljupki, zapušteni kvartovi, danas dirljivo ocvali s popucalim kamenim tavelama i žardinijerama išaranim grafitima, daleko su od pčelinjaka splitske jezgre, koja u ovom trenutku živi svojih 150 dana svakodnevne Ibize. Pa ipak, postoji ne mali broj upućenih autsajdera koji znaju za Split 3 i žele ga vidjeti. Nerijetko su me znanci ili prijatelji koji posjete Split molili da ih odvedem u “taj Split 3”, kvart koji to nije i koji ne možete naći na karti, jer kvartovi Splita 3 imaju svoja geografska imena, a toponim Split 3 postoji samo u lokalnoj mentalnoj mapi. Kad me netko od takvih pita da ga odvedem vidjeti to treće splitsko čudo, onda ih obično odvedem u meni najljepši kvart Splita 3, a to je Trstenik, kvart koji je po Mušičevom urbanizmu projektirao splitski arhitekt Ivo Radić, nacrtavši dva niza elegantnih višekatnica s otmjenim brisolejama.

Mediteranski zidić

Trstenik je ono najbolje od Splita 3. To je masovni modernistički stambeni kvart koji ima prisnost Pučišća ili Komiže, kvart osovljen oko pješačke ulice po kojoj djeca tjeraju skejt, bakice se hlade uz tursku kavu sjedeći na imanentno mediteranskoj instituciji - “zidiću”. Sva je mediteranska mitologija tu - skalinada, zidić, feral, pjaceta - ali ništa u toj arhitekturi nema pasatističko ili regionalno: sve je rigorozno moderno, a opet, sva kultura lokalnog življenja je tu. Oni koji čitaju moje tekstove znaju da me opsesivno zanima veza između načina na koji je oblikovan prostor i načina na koji se u tom prostoru obavlja djelatnost ili živi. I u slučaju Trstenika je tako.

Dobra arhitektura/urbanizam stvorila je prostor koji stvara višak životne vrijednosti. Nije slučajno Trstenik valjda jedini kvart koji ima vlastitu modernu umjetničku organizaciju, nije to slučajno kvart koji je TBF odabrao za open air promociju zadnjeg albuma. Nije to slučajno kvart u kojem su stanari samo kupili sadnice i ilegalno posadili – park (!), te kvart u kojem je lista umjetnika koju je predvodio konceptualac Boris Šitum osvojila relativnu većinu u gradskom kotaru.

Krpice tratine

Sva ta mitološka pozlata, sva mjesta u hrestomatijama urbanizma 20. stoljeća - međutim - Splitu 3 su od slabe pomoći. U općem jurišu na malobrojne preostale kaverne splitskog poluotoka, i Split 3, pa i Trstenik, našli su se na udaru. Ovih dana, Slobodna Dalmacija je objavila da je završen urbanistički natječaj za gradski projekt pomalo špijunski nazvan “p11” koji obuhvaća rub Trstenika i susjedni dio Splita 3. U natječaju za koji je vladao suspektno mali interes (samo šest radova!) pobijedio je arhitektonski studio XXL radom koji sasvim odgovara imenu tvrtke. Na dvije krpice tratine oko u dobroj mjeri definiranih kvartova Splita 3 zagrebački je urbanistički studio predvidio šoping centar i čak pet gusto načičkanih nebodera od 18 do 25 etaža koji će pojesti i nadvisiti okolnu modernističku utopiju. Gotovo istodobno, kvart Trstenik je napadnut i s druge strane. Lokalni gradski vijećnik HDZ-a i bivši šef dalmatinskog HUP-a Hrvoje Marušić dao je prijedlog da mu se s južne strane Trstenika dopusti gradnja poslovnog objekta na zelenoj površini na kojoj su stanovnici posadili prvi i jedini hrvatski “ilegalni park”. To što je investitor član HDZ-a, a u gradu vlada SDP, pri tom - dakako - nije nikakva otegotna okolnost, dapače - a suprotno može misliti samo onaj tko suštinski ne razumije kako funkcionira hrvatsko političko kastinsko pleme.

Čovjek koji bi gradio na Trsteniku - Hrvoje Marušić - u toj je cijeloj priči indikativan kao klasični primjer kako funkcionira hrvatska lokalna politika. Poduzetnik i vlasnik privatne ortodontske škole, Marušić je u 90-ima bio pravaš. Potkraj prošle dekade “otkrio” je dalmatinstvo u sebi i osnovao light-autonomašku udrugu kojoj je kulturna i politička agenda bila borba protiv centralizacije i objedinjavanje četiriju dalmatinskih županija u jednu, pri čemu bi Marušić kao šef u HUP-u naglo izgubio interes za regionalne teme kad bi se našao u situaciji da se mora zamjeriti biznisu - kao, recimo, u slučaju grabeža obalnog prostora, ili sukoba Agrokora i dalmatinskih uljara oko zaštite podrijetla dalmatinskih ulja. Pred izbore, Marušić se naglo ohladio od regionalizma i pristupio majci matici hrvatskog jakobinskog centralizma: HDZ-u. Sad je gradski vijećnik HDZ-a, a njegov veliki vijećnički prinos gradskoj misli je ideja koju je iznio na GV da se Hajduk financira tako što će se srušiti Magašev Poljud i na toj lokaciji sagraditi komercijalni kvadrati. Da je HDZ na vlasti, Marušiću penetracija u Split 3 možda ne bi prošla jer bi svi vrisnuli na stranački klijentelizam.

‘Mister yes’

Ali, u Splitu je na vlasti SDP, i to ne bilo koji SDP, nego onaj Ive Baldasara, čovjeka kojeg zovu “mister yes” jer je konstanta njegove politike da nije kadar nikom reći “ne”. Bez većine u gradskom vijeću, Baldasar politički opstanak kupuje tako što se ponaša kao djed Mraz - dijeli darove. Moji kolege Split su u Baldasarovu mandatu već nazvali “uhljebopolis” jer je Baldasar mir u fragmentiranom GV-u kupovao tako što je zaposlio u gradskim službama sina najvećeg ustaše, ženu neovisnog vijećnika, strine ovih i zaove onih, a jedna od ruku koje bi sutra bilo možda oportuno kupiti je i ruka HDZ-ova vijećnika koji bi gradio na tratini. Trstenik - ukratko- ima manje šansi da opstane dok je napadač u opoziciji, nego dok je na vlasti.

Političko razizemlje

To je način, naime, kako u Hrvatskoj funkcionira stvarna politika. Dok se nama kao majmunima u ZOO-u bacaju bomboni, dok nas se bombardira lustracijama, Titovim bistama, spomenicima i komemoracijama, politički duopol pseudolijevih i pseudodesnih u političkom razizemlju funkcionira kao perfektni interesni blok. Na toj razini, stranke i ideologije padaju kao krinke, a glavnu riječ preuzima politička “cavalleria rusticana”, poluotvorena buržujska oligarhija u kojoj ne igraju više ideologije, nego povezanost s Lyon’s-ima, Rotharyjima, Opus dei-em ili biskupijom, rođaštvo te dakako zemljaštvo, pri čemu (da se odmah razumijemo) ja pod zemljaštvom ne podrazumijevam Tijaricu ili Zagvozd. Dva najveća zemljačka lobija u ovoj zemlji bile su i ostale zagrebačke i splitske “hoh” gimnazije.

Bure neće biti

Ukratko - Splitu 3 se piše loše. Remek-djelo Brace Mušiča - tog slovenskog urbanističkog gandalfa - pred našim se očima pretvara u majušnu grudvu betona u podnožju puno veće grudve betona. Jedna od rijetkih civilizacijskih stečevina koju nismo naslijedili od Rimljana ili Mlečana, nego smo je baš mi napravili, nalazi se pred anihilacijom, sve to konzervatore to poslovično ne zanima, a zasad - koliko znam - šute i arhitekti. Što se politike tiče, bure neće biti, jer za politiku to neće biti “ideološko pitanje”. Za mene bome jest. Jako ideološko. Onoliko ideološko koliko je to svaka obrana racionalnosti i modernosti. I obrana nacionalna baštine. I obrana djece koja Trstenikom još tjeraju skejt i bakica koje uživaju na zidiću. Ta ideologija mene jedina zanima.