VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Uskoro će malo tko govoriti hrvatski, ali za to neće biti krivi Srbi

Pismo koje je proteklog tjedna sročio krug hrvatskih konzervativnijih filologa žalostan je primjer - s jedne strane - potpune pogubljenosti u prostoru i vremenu ljudi koji bi trebali biti intelektualna elita zemlje, ali s druge strane i simptom duboko, opasno nedemokratske klime koja se u ovom trenutku formira u znanosti i kulturi
 Vlado Kos

Čitateljima ovog teksta predlažem jedan mali sociolingvistički eksperiment. Za taj eksperiment vam ne trebaju ni znanja iz filologije, ni doktorat, ni profesorska katedra, ni veliki broj ispitanika. Za eksperiment koji vam predlažem treba vam nešto što možda, eto baš zgodno i priručno, već imate doma. Naime, dijete.

Ako, naime, imate dijete koje je starije od sedam, a mlađe od dvadeset godina, možete i sami metodom opservacije napraviti pokus. A cilj tog pokusa je da odgovori na pitanje: čemu današnjem 13 ili 17-godišnjaku služi hrvatski jezik?

Budete li zaista promatrali nekoliko tjedana i sva zapažanja bilježili u teku, mislim da ćete doći do zanimljivih uvida. Jedan od tih uvida je, na primjer, da vaše dijete ne gleda hrvatsku televiziju, niti ijednu televiziju koja ima titlove, nego ono što ga zanima gleda bez titlova na računalu, bilo na You Tubeu, bilo skinuto s Torrenta. Primijetit ćete također da vaše dijete često igra igrice, a još češće igra igrice u realnom vremenu s grupom igrača. Budući da su ti igrači iz Danske, ili Pakistana, ili Urugvaja, vaše dijete s njima razgovara na engleskom, a iz njegove ćete sobe u klimaktičkim situacijama čuti povike “look back!” ili “watch on the left!” Primijetit ćete također da sa svojom globalnom družbom irskih ili finskih ili pakistanskih prijatelja vaše dijete nadugo skajpa, a kad to radi, radi - naravno - na engleskom. Primijetit ćete također da vaše dijete ne čita baš previše. No ako čita, i ako to što čita nisu hrvatski zakučasti klasici nametnuti lektirom, onda najvjerojatnije čita na engleskom. Na engleskom gleda, na engleskom čita, na engleskom razgovara i na engleskom se igra.

Vašem djetetu, ukratko, hrvatski služi samo za dvije stvari. Jedna je ta samosvrhovita i dosadna gnjavaža koja se zove škola. A druga da razgovara s vama. Dakako, najčešće onda kad poželi nešto iz frižidera.

Tako - ukratko - izgleda rezultat sociolingvističkog eksperimenta, rezultat koji vam može posvjedočiti više-manje svaki roditelj tinejdžera koji u stanu ima internetski priključak i struju. I Hrvatska, ali i ne samo Hrvatska, neumitno ide prema onom što će izgleda biti sociolingvistički ishod civilizacije interneta. Ide prema tome da materinji književni jezici postanu nešto vrlo nalik onom što su danas dijalekti. Dakle, da služe za humor, za poeziju te zato da u kuhinji razgovarate s mamom. Kad čovjek zna sve ovo, nije mu se teško složiti s nekim tko bi ustvrdio da “hrvatskom jeziku prijeti otvorena prijetnja” te da su njegova uloga, važnost i položaj u društvu duboko i suštinski ugroženi.

I zaista, ovih se dana doista pojavila skupina ljudi koji su tu bjelodanu činjenicu ustvrdili. S otvorenim se pismom pojavila skupina jezikoslovaca koji su velevažne političke adrese Republike Hrvatske upozorili na kritičku ugroženost hrvatskog jezika. No, ako ste mislili da je naša dična profesorska družba pomislila kako hrvatski jezik ugrožavaju You Tube, Vimeo, Torrent, What’s App, Skype i Netflix, jako ste se prevarili. Ne, upravo suprotno: hrvatski jezik ugrožava - pogodite tko? Naravno da ste pogodili. Jugoslaveni i Srbi.

Hrvatski jezik - poručuje navedeno pismo - ugrožavaju “nijekanja njegove posebnosti, koja opet ponavlja skupina društvenih aktivista i dijela jezikoslovaca”. Ugrožavaju ga neki smutljivci i bezdomnici koji “aktualiziraju stvaranje zajedničkoga srpskohrvatskoga jezika kao ključne poveznice prostora jugoistočne Europe”. A ti napadači na jezični identitet vaše djece čine to - pazite - ne samo volonterski, nego i vašim novcem, točnije “sufinanciranjem prijepornih knjiga ili međunarodnih skupova gdje su iznošene znanstveno davno odbačene teze”. Vjerovali ili ne, upravo ovo što ste čitali piše u pismu peticije koje je skupina zabrinutih hrvatskih jezikoslovaca poslala na najviše nacionalne političke adrese. U tom pismu, ukratko, manje-više piše ovo: pustite Zuckerberga i Jobsa, zaboravite You Tube, Facebook i Skype. Umjesto njih, stvarna prijetnja hrvatskom dolazi iz sasvim drugog pravca - s Klasik TV-a i iz folkoteka. Od tamo, iz tih mračnih infektivnih žarišta unitarističkog jezika, stiže nova i strašna agresija. “Duni duni vetre”, pjevaju vaše kćeri dok se obnoć nacvrcane vraćaju iz Imperiuma ili Heme, a sa svakom štok-kolom, svakim turbofolk hitom i svakom srpskom komedijom na kabelskoj TV jača i raste ta neumrla neman: srpskohrvatski.

Kad s bezazlenom prepašću čita pismo koje su sročili svi ti emeritusi, doktori i šefovi katedri, čovjek ne može sebi ne postaviti pitanje koje često postavljamo kad nas ovakvim uradcima iznenade hrvatski znanstvenici - a to je pitanje: u kojem svijetu ti ljudi stvarno žive? Imaju li oni djecu? Znaju li uopće što su djeca? Znaju li uopće da postoji neki svijet vani? Razumiju li makar u zametcima medijski pejzaž stvarnosti u kojoj žive? Jesu li doista toliko zagubljeni u kuli bjelokosnoj pa da misle da je hrvatskom u ovom trenutku najveća prijetnja - srpski? Ili nisu tako bedasti, nego su naprosto pokvareno prepredeni, pa sebi dube tržišnu nišu na tržištu onog artikla koji u Hrvatskoj zadnjih godina izvrsno kuri - a to je nacionalizam?

Pismo koje je proteklog tjedna sročio krug hrvatskih konzervativnijih filologa žalostan je primjer - s jedne strane - potpune pogubljenosti u prostoru i vremenu ljudi koji bi trebali biti intelektualna elita zemlje, ali s druge strane i simptom duboko, opasno nedemokratske klime koja se u ovom trenutku formira u znanosti i kulturi.

S pismom družbe filologa postoje dvije razine problema. Prva je ona temeljna, liberalno-demokratska. Autori pisma o ugroženosti hrvatskog, naime, izrijekom traže da znanstveni i kulturni fondovi RH prestanu financirati znanost, projekte i knjige koji nisu u skladu s trenutno vladajućom ideologijom, ili barem s mišljenjem većine. Kad bi takve zahtjeve izricali samo jezikoslovci, bilo bi to dobro. No, u posljednjih dvadesetak mjeseci tu smo vrstu argumentacije slušali ili čitali i od Aralice i od Ive Banca, od profesora gramatike pa do “politbiroa” iz šatora u Savskoj koji “analizira” antihrvatstvo filmova. Još 60-ih, u duboko nedemokratskom društvu, komunistička je Jugoslavija financirala crnovalovske filmove ili konceptualnu umjetnost koja se sistemu nimalo nije sviđala, ali je struka stvorila mehanizme da se obrani autonomnim kriterijima. Prilično je jezivo da pola stoljeća kasnije demokratsko društvo uopće mora braniti mehanizme obrane od vladajuće ideologije koji su u ovoj zemlji apsolvirani valjda 1964. Još je jezivije da tu cenzorsku intervenciju ne zagovaraju Arsa Jovanović ili Ervin Šinko, nego ljudi koji se nazivaju znanstvenicima.

Meni je - međutim - u pismu hrvatskih filologa strašnije i tužnije nešto drugo. To pismo, naime, po tko zna koji put otkriva koliko je jednostavno banalna i petparački priglupa slika svijeta hrvatske nacionalističke ideologije. Ideologije za koju očito postoji uvijek i vazda samo jedan Zli Centar Moći - a to je Beograd, te samo jedna stvarna nemeza, a to su Srbi i/ili Jugoslaveni.

Mislim da se nikom od vas nije teško složiti s tvrdnjom da živimo u svijetu koji je sve zamršeniji i sve nesigurniji. To je svijet u kojem je ovog časa cijeli hrvatski agrar u rukama jedne ruske banke, u kojem nešto što se dogodi u Pusanu ili Dalianu sutra može otpuhati škver u vašem gradu, a jedna jedina bomba u Mitrovici ugasiti hrvatski turizam. To je svijet u kojem ne možete biti sto posto sigurni hoće li sutra postojati ni EU, ni euro, ni euroatlantski sigurnosni štit, ni baš sve države u hrvatskom susjedstvu. Zapetljan je to i opasan svijet pun mogućih pogibelji.

Ono što se, međutim, zove hrvatska desnica ništa od toga ne primjećuje. Nema u njihovom vidokrugu ni Sberbanke, ni MOL-a, ni Trumpa, ni Mitrovice. Ništa od toga nije na njihovu radaru napravilo niti “blip”. Jer, zna se što je tema i zna se tko su neprijatelji. Pupovac. Novosti. Ćirilica u Vukovaru. Filmaši, koji daju da previše filmova režiraju Srbi (što je - uzgred - bio ozbiljan ideološki prigovor bivšeg ministra kulture, izrečen filmašima u četiri zida). Srbi, koji se bune protiv ZDS na spomen-pločama. Koji organiziraju nekakve tribine. Koji hoće opet pojugoslavenčiti naš jezik. Strašno je jednostavan taj svijet hrvatskog nacionalizma. Ma kako se svijet god mijenjao, postoji vazda jedan problem i vazda jedan dušmanin. Hrvatski nacionalizam je kao neki glupavi stroj koji ima samo jednu tipku i jednu funkciju. Pritisneš crveno on, a on proradi “brum-brum”.

A kad po tom jednoobraznom, maloumnom sistemu funkcioniraju rubno zdrave figure poput Glasnovića, Marka Juriča ili Zorice Gregurić, onda se to još može otpisati kao tužno marginalni fenomen. No, ovo pismo nisu sročili čudnovati marginalci. Sročili su ga šefovi katedri, redovni profesori i uvažena akademska gospoda koja se diče titulama i knjigama. Unatoč tome, oni svejedno funkcioniraju kao stroj s jednom jedinom tipkom. Dok se vani, u stvarnom svijetu, uključujući i dječju sobu vašeg tinejdžera, stvara novi, komplicirani svijet, oni rade na pritisak jedne jedine tipke. Brum-brum. To je - strašno, ali izgleda istinito - jedina tipka koju imaju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 13:02