ŠKOLA ŽIVOTA

KAD JE FRKA, NE BIH BIO NIGDJE DRUGDJE NEGO U HRVATSKOJ! Iako se u Hrvatskoj ne možemo osloniti na sustav jer nas on obično sustavno … u mozak

 
 Božidar Vukičević / CROPIX

Nikada nisam idealizirao Hrvatsku ni Hrvate. Od toga nemamo apsolutno ništa. I da, imamo dosta problema… Nismo baš najradišnija nacija na svijetu, ali smo zato svjetski prvaci u spajanju praznika. Prilično smo pasivni i dopuštamo da nam rade sve i svašta. Dok će se prosječni Francuz dići na noge ako mu oduzmu jednu sekundu godišnjeg, većina Hrvata odluči se samo na jadikovanje u birtiji čak i kada nam uzimaju osnovna prava, ljudska ili radna.

Jako slabo razlikujemo argumentiranu kritiku i govor mržnje, spremni smo se zakrviti i oko krucijalnih pitanja kao što su prava komaraca, a kad krenemo o ustašama i partizanima, sjeveru i jugu, pravu na izbor ili pravu na život… ma nema nam ravnih. Spremni smo se sa svog Facebook brda danima derati na drugu stranu koja odmah postaje naš neprijatelj. Nemamo ih razloga ni slušati ni pokušati razumjeti kad znamo da je druga strana u krivu. Da, u svim tim područjima doista se ne možemo pohvaliti.

Ali ima i bezbroj područja u kojima smo izvrsni. Imamo vrlo zdrav omjer poslovnog i privatnog života, i dalje imamo vrlo snažnu povezanost s ljudima oko sebe, priroda nam je prekrasna, pozitivnog prkosa imamo i za izvoz, a stvarno zasjamo kad je frka. Kada je stvarno frka, nigdje drugdje ne bih radije bio nego u Hrvatskoj. Jer tada više nije bitno tko je lijevo ili desno, čiji je djed bio ustaša ili partizan, navijaš li za Hajduk ili Dinamo, jesi li bio u Hodu za život ili u Povorci ponosa… Tada ne gledamo sve ono što nas razjedinjuje, nego ono što nas spaja. Tada više ništa nije bitno jer uvijek pokažemo svoje najljepše lice. Ni sebe ni druge ne gledamo kroz razne etikete.

To nas uopće ne zanima. Tada se samo ponašamo kao ljudi i pomažemo drugim ljudima. Kad zagusti, automatski nestane uobičajeni hrvatski folklor razjedinjenosti. Nestanu svađe i prepucavanja oko svega i svačega… Reagiramo iz čistog instinkta ljudskosti.

A on nam je besprijekoran. Taj instinkt da automatski pomogneš čim vidiš nekoga u nevolji. Naravno da nisu svi takvi, naravno da ima i cinika koji će uvijek tražiti neki vražji alternativni motiv onih koji pomažu, ali takvi su siromasi u manjini. Dominiraju brojni “mali” ljudi koji tada pokazuju svoju veličinu. Često sam bio u pozivnim centrima humanitarnih akcija i ne mogu vam opisati koliko sam tada ponosan na Hrvatsku. Većinu poziva upute ti tzv. mali ljudi. Ljudi kojima možda i nešto znači tih 6 kuna kojih se odriču, ali im mnogo više znači pomoći drugome. To je ono što ih definira. I ima ih bezbroj.

Takvi smo bili kada smo trebali pomoći poplavljenom istoku Hrvatske, ali i kada smo otvorenih srca dočekivali izbjeglice. Takvi smo svaki put kad je potrebno. Takvi smo bili i ovog tjedna kad je gorio Split. U prvom redu, tu su fantastični vatrogasci. Razgovarao sam s nekima od njih. Većina od njih nema dojam da su napravili nešto posebno. I upravo su zato posebni. Upravo zato zaslužuju više plaće, više priznanja i bolju sustavnu podršku! Pa neki su požare gasili prastarim crijevima kojima ne bismo trebali zalijevati ni vrt.

Neki voze kamione koji su stariji od njih samih. A mjesečna plaća ravna im je tjednoj plaći saborskog zastupnika koji se ne mora ni pojaviti na poslu. I svejedno idu u vatru. Sve što im nedostaje u opremi kompenziraju duhom, hrabrošću i skromnošću. I zaslužuju samo divljenje!

Ali ne zaslužuju samo oni pohvalu. Kad je zagustilo, uskočili su i mnogi drugi “mali” ljudi. Oni su otišli na teren, informirali ostatak Hrvatske, jednako pomagali članovima svoje obitelji, susjedima, kao i potpunim neznancima. I bilo ih je bezbroj i žao mi je što ih ne mogu sve navesti. Poimence. Većina njih to ne bi voljela, ne žele se isticati jer ne smatraju nečim posebnim kada pokažu koliko su posebni. I upravo zato zaslužuju našu zahvalnost! Kapa dolje!

Spasili ste veću katastrofu unatoč sustavu, a ne zahvaljujući njemu. U Hrvatskoj se ne možemo osloniti na sustav jer nas on obično sustavno … u mozak. Ali se možemo osloniti na ljude. Kad zagusti, u Hrvatskoj se možemo osloniti jedni na druge. Taj instinkt za pomaganjem je izvanredno ukorijenjen u nama.

Možemo ga i danas pokazati. Pokažimo herojima da su nas nečemu naučili. Pomozite susjedu koji nešto ne može obaviti, zagrlite usamljenu osobu, platite nekome jedan račun, dajte nekome instrukcije, pohvalite ga... Ne moramo čekati da zagusti da bismo pokazali najbolje od sebe. Znamo da to imamo u sebi. Realno, dužni smo herojima da svaki dan pokušamo pokazati najbolje od sebe! Dužni smo to i njima, i sebi!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 17:25