POBJEDNICI I GUBITNICI

Kako je Bernardić postao najveći Plenkovićev politički saveznik

 Nikša Stipaničev / Dragan Matić / Hanza Media

Da su odnosi normalni i logični, a već dugo nisu, okolnosti baš i ne bi radile u korist premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Za prošli je Božić građanima obećao Inu, o ovom Božiću dobavljačima sređuje Agrokor, a i jedno i drugo je posao s neizvjesnim krajem i mogućim riskantnim zapletima svake vrste. Naobećavao se i schengena i ulazaka u euro i kurikularnih reformi i velikih investicija i peljeških mostova i drugih europskih projekata, nadavao se braniteljima za mir u HDZ-u, svašta je govorio i najavljivao, ali svejedno nije preokrenuo pesimističko raspoloženje u državi, niti su ekonomija i društvo krenuli novim smjerom.

Dapače, čini se da su se i najveći optimisti u prvoj Plenkovićevoj godini pretvorili u depresivce bez velikih očekivanja. Do toga ih je dovela surova realnost: stari obrasci klijentelizma uopće se ne mijenjaju, teme iz prošlosti i dalje prevladavaju na javnoj sceni, stvaraju se politički i interesni savezi koji nemaju veze s potrebama većine građana, a teme budućnosti nisu u stvarnosti sadržaj politike nego instantne varalice za politički marketing.

Sve te slabosti Plenkovićeve vladavine, u kojoj su snažni najviše njegov gard i ambicija HNS-a, tiho, polako i uporno koriste sve skupine njegovih protivnika. Njegova stranka, u kojoj se nije usudio, niti se to uskoro sprema, provesti izbore na svim razinama, oduševljena je Plenkovićem otprilike koliko i SDP Bernardićem, jedino što se u HDZ-u to baš tako otvoreno ne komunicira.

Da je, dakle, prema zaslugama i pokazateljima, Plenković bi u 2018. godinu ušao s velikom neizvjesnošću za sebe i svoju slabo ukorijenjenu strukturu suradnika. Da nema skrivenih, pa i nehotičnih saveznika u drugim strankama koje trenutačno uopće nisu na vlasti, Plenković bi već morao polako početi razmišljati gdje će raditi nakon Banskih dvora.

Ipak, postoje ti dragi ljudi u političkom prostoru koji misle dobro HDZ-ovu premijeru i žele mu još jednu godinu punu mira, sa što manje problema, izazova, obaveza i iznenađenja. Najdarežljivi Plenkovićev Djed Božićnjak zove se Davor Bernardić i radi u SDP-u. On pruža jamstvo da, bez obzira na rezultate, neovisno o broju i snazi unutarstranačkih neprijatelja, i pored svih objektivnih okolnosti, razvoja događaja oko Lexa Agrokor, da bez obzira ne sve te stvari Plenković može računati barem na još jednu godinu spokoja: nema te rušilačke snage koja bi se survala na Plenkovića a da je Bernardić i njegov SDP ne mogu zaustaviti i neutralizirati. Svi trenutačni događaji i procesi u SDP-u potvrđuju da sadašnje vodstvo ozbiljno, aktivno i inovativno radi u korist što boljeg osiguravanja Plenkovićeva mandata.

Prvo, plasirali su ideju da se predsjednika stranke ubuduće ne bira po sistemu jedan član - jedan glas, što je bila SDP-ova inovacija koju je poslije prigrlio i HDZ. Sad kad je očito kako će Bernardić i ostatak vodstva teško ikad dobiti izbore u stranci prema tom izbornom modelu, a bez nekog komitetskog inženjeringa, traže se kreativna objašnjenja zašto je to bilo tobože loše. Jer, kažu, direktan izbor otvara nepotrebne sukobe i razdore u stranci. Nepotreban razdor je valjda svaka situacija u kojoj svi ne misle isto, tako da je SDP odvažno odlučio stati na put bilo kojem obliku pretjerane unutarstranačke demokracije. To će ih, naravno, dodatno oslabiti iznutra, a samim time i prema biračima. To će onda donijeti prednost Plenkoviću, neovisno o kvaliteti njegovih poteza i odluka.

Drugo, ušli su u najmučniji oblik braotubilačkog rata u stranci: situacija gdje jedna struja drugoj izbacuje roditelje iz stranke, i to majku nekoga tko je dugo bio u vrhu stranke, to je toliko bijedan i bespomoćan čin da može posvjedočiti samo o jednome: SDP je miljama daleko od oporavka, konsolidacije i pobjede na izborima. To je muzika za uši Andreja Plenkovića.

Treće, stranačka oporba, poput recimo Ranka Ostojića, javlja se u medijima ratoborno, bez trunke diplomatičnosti: Ostojić poziva na izbore na kojima bi se srušilo sadašnje vodstvo, govori o manipulacijama, uzurpacijama i promašenoj politici. I tu je Plenković u znatnoj prednosti: njega HDZ-ovci i dalje javno štede.

Četvrto, povratak Sabe u strukture SDP-a dodatno kompromitira Bernardićevu stranku s etičkog gledišta, a Bernardićeva nemoć da tu išta napravi i promijeni, stvar čini još apsurdnijom. Sabo je idealan paravan Plenkoviću iza kojega on može nakratko sakriti razne svoje lokalne “sabe”, često s mnogo većim i opasnijim etičkim devijacijama.

Peto, SDP-u je sad već sasvim izvjestan gubitak Zagrebačke županije: valja očekivati da će tamo Zmajlović do Nove godine biti smijenjen s mjesta predsjednika Županijske skupštine. Iz toga se vidi da Bernardić nema ni snagu ni mogućnosti sklopiti dugoročnije saveze i dogovore. Na HDZ-ovo vjerojatno preuzimanje Zagrebačke županije uz pasivnu pomoć Davora Bernardića, Plenković također može gledati kao na uslugu.

Kao šesto bi se mogao spomenuti prosvjedni izlazak Tihomira Jakovine iz SDP-a, ali u tom slučaju zaista nije jasno po čemu bi to bila šteta za SDP, prije se radi o koristi.

Kad se sve ovo uzme u obzir, može se lako uočiti najveća odlika Bernardićeva SDP-a: to je solidan, pouzdan, neformalni saveznik slabe, neučinkovite i dugoročno neperspektivne vlasti (većine) sklepane od mila do Milorada, s minimalnim utjecajem HDZ-a. Bernardić je Plenkovićev politički bodyguard, uz njega se premijer još neko vrijeme može osjećati zaštićenim.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 19:31