KAKO JE DRUG ŠKORO PRONAŠAO 'NOVI BEND' Imenovao se predstavnikom svih potlačenih u socijalističkoj Jugoslaviji, a sam je bio kotačić u tom režimu

Škoro nije ni prvi ni zadnji konvertit na javnoj i političkoj sceni. Nino Raspudić bio je suradnik Feral Tribunea, Željka Markić bila je suradnica Helsinki Rights Watcha za koji je prikupljala podatke o policijskom nasilju i napadima na Srbe.

Jako je teško othrvati se zluradosti dok čitate senzacionalno otkriće Jutarnjeg lista o zatajenoj prošlosti druga Miroslava Škore, sekretara Republičkog komiteta Domovinskog pokreta, danas, najhrvatskijeg među ovdašnjim domoljubima, koji je “zaboravio” kako je 1985. bio predsjednik Komisije za kulturu Općinskog komiteta Saveza socijalističke organizacije Hrvatske (OK SSOH). Ukratko, uzoran mladi pripadnik struktura ondašnjeg nenarodnog režima danas vodi desnicu u Hrvatskoj.

Zašto zluradost? Zato što se gospodin Škoro imenovao predstavnikom domoljubne scene i svih onih koji su bili potlačeni u socijalističkoj Jugoslaviji, a na kraju balade ispalo je kako je i on, svojevoljno i pri punoj svijesti, bio jedan kotačić u spomenutom režimu. Da je riječ o bilo kome drugom, ovo bi bila tek crtica iz prošlosti, međutim, kada to radi predsjednički, a sada premijerski kandidat kao što je Škoro, sve poprima potpuno drukčiju dimenziju.

Zbilja je zabavno čitati kako je sredinom osamdesetih u tadašnjem omladinskom tisku Miroslav Škoro predstavljan kao spiker, novinski suradnik, student, kantautor, showman, ali i kao “drug Škoro, poznati društveno-politički radnik”, kojemu je ipak od svih zvanja i zanimanja “najdraža muzika”, i kojemu je “već dulje vrijeme hobi da mijenja imena bendova u kojima svira”. Nadovezao se i “drug Škoro” pa kao pravovjerni socijalistički omladinac izbiflao kako je “u današnjoj poplavi komercijalizacije sve manje i manje angažiranih pjesama.

Angažiranost bi bila kada bi se pronašlo rješenje nekog problema. Ako rješenja nema, onda je bolje ne pjevati o problemima. Angažiran je onaj tko radi ono što živi”, zaključio je poput istinskog komsomolca. Njemu smeta “komercijalizacija” jer preferira “angažirane pjesme kojima se rješavaju problemi”.

Svi koji se sjećamo tih godina pamtimo taj profil “poznatih društveno-političkih radnika”. Bili su to dvadesetogodišnjaci koji su željeli uspjeti, a jedan od lakših načina napredovanja bio je kroz institucije sistema. Ako ste muzicirali ili pokušavali kao spiker, a živjeli ste u gradu s malom scenom poput Osijeka, najbolji način za napredovanje bio je kroz nekakve komisije unutar Socijalističke omladine. Prikrivati te dijelove životopisa mogu samo oni koji imaju putra na glavi, figurativno govoreći.

Ali, ovo otkriće uopće ne iznenađuje. Škoro nije ni prvi ni zadnji konvertit na javnoj i političkoj sceni Hrvatske. Nino Raspudić, danas žestoki desničarski komentator i saborski kandidat Mosta, u devedesetima je bio suradnik Feral Tribunea.

Željka Markić se nikada nije pohvalila zato što je od 1992. do 1994. godine radila kao suradnica za Helsinki Rights Watch, nevladinu organizaciju koja se bavi zaštitom ljudskih prava, za koju je prikupljala informacije na temelju kojih je HRW objavio izvješće u kojem se upozorava da su se “policijsko nasilje i napadi na Srbe i njihovu imovinu povećali 1995., posebno nakon nedavne vojne ofenzive kojima su ponovno vraćeni dijelovi zapadne Slavonije i Krajine koju su kontrolirali Srbi”. Kao i kako “hrvatska Vlada nastavlja ograničavati slobode izvještavanja i izražavanja, a nedostatak slobodnih medija i maltretiranje nezavisnog tiska samo je pojačao međuetničke tenzije”, dok se Franju Tuđmana prikazuje odgovornim za kriminal u državi.

Na kraju, sve se dozna, prije ili poslije. Za Škoru je otkriće da je bio revnosan socijalistički (njegovi istomišljenici bi rekli “komunistički”) junior došlo u najnezgodniji trenutak, taman pred izbore, ali sam je kriv. Tko neprestano mulja, završava u mulju.