Njemačka izdavačka kuća Taschen izdala je superluksuznu knjigu, koja stoji 400 eura, o nastanku jednog od najboljih i najpoznatijih gangsterskih filmova svih vremena, “Kumu”, kojega je režirao kultni redatelj Francis Ford Coppola. Iako su o tom filmu već napisane biblioteke recenzija, studija i knjiga, u Taschenu su odlučili prikazati kratku povijest njegova nastanka kako su je ispričali sudionici, s nizom nepoznatih detalja. Fotografije sa seta, koje se pojavljuju u Taschenovoj knjizi, potpisuje Steve Schapiro, a u veljači će ih izložiti u londonskoj galeriji Hamilton.
Sredinom 50-ih godina sasvim nepoznati književnik Mario Puzo napisao je svoj prvi roman “Mračna arena” (1955.), dobio pristojan honorar (3500 dolara) i dobre kritike te mislio kako će se pisanjem brzo obogatiti. No, njegov drugi roman, “Sretni putnik”, napisan tek deset godina poslije, donio mu je samo 3000 dolara, i to kad je bio dužan na sve strane. Kritike su opet bile dobre, ali izdavač nije bio impresioniran. Nije uspio dobiti avans za sljedeći roman, no ipak mu je jedan od urednika rekao kako bi “Sretni putnik” bolje prošao među publikom da je u njemu bilo više mafijaša, a ne samo jedan sporedni lik.
Kamatari za petama
Puzo je tada imao 45 godina i bio je sit svoje potrebe da ga smatraju ozbiljnim književnikom. Bankama, kladioničarima i zelenašima bio je dužan oko 20.000 dolara. Bilo je vrijeme da se što bolje proda. Vratio se svojim urednicima i rekao da namjerava napisati mafijaški krimić, ali mu treba predujam. Oni su tražili da prvo napiše stotinjak stranica, no nacrt romana na desetak stranica koji im je donio nije ih impresionirao.
Psihološki i financijski pritisak na Puza bio je pregolem. Prolazili su mjeseci, a on je i dalje radio po kojekakvim avanturističkim časopisima i pisao svakojake priče dok jednog dana nekom prijatelju, također piscu, nije ispričao nekoliko anegdota iz mafijaškog života i prepričao koncept budućeg romana. Prijatelju se to toliko svidjelo da ga je spojio s urednicima izdavačke kuće Putnam. Oni su ga slušali gotovo jedan sat i ponudili mu avans od 5000 dolara. Ipak, trebalo mu je čak tri godine da dovrši roman. Puzo je uvijek tvrdio (gotovo kao da se toga srami) kako je roman nastao istraživanjem i proučavanjem onoga što je o mafiji već bilo napisano, da je iz života podzemlja poznavao jedino kockarski milje i da nikada nije upoznao niti jednoga pravoga gangstera. Poslije, kad je knjiga postala poznata, upoznao je neke prave mafijaše, a čak mu ni oni nisu vjerovali da nije bio u vezi s podzemljem kad je roman nastajao. Štoviše, bili su uvjereni da je Puzo bio pod zaštitom nekog stvarnog dona. Svima se njima roman itekako svidio. Štoviše, u cijeloj se zemlji počelo pričati kako mu je sama mafija platila milijun dolara da napiše roman koji će je u javnosti prikazati u boljem svjetlu.
Roman “Kum” konačno je dovršen u lipnju 1968., a Puzo tvrdi da se to ni tada ne bi dogodilo da mu nije trebao preostali dio predujma da odvede ženu i djecu na put u Europu jer njegova žena nije bila vidjela svoju obitelj 20 godina. No, prije odlaska, nakon što je predao rukopis, rekao je izdavaču da ga nikome ne pokazuje jer nije dorađen.
Kad su se vratili u Ameriku, obiteljski su se dugovi na karticama popeli na 8000 dolara, a Puzo je mislio da će morati prodati kuću ili otići u dužnički zatvor. Otišao je svojoj agentici Candidi Donadio u nadi da mu je pronašla posao i da će ga novi avans izvući. No, doznao je da su urednici u Putnamu za prava na džepno izdanje postigli rekordnih 410.000 dolara. Puzo je prvo nazvao brata da mu priopći dobre vijesti jer mu je pripadalo deset posto od knjige zato što ga je sve vrijeme uzdržavao.
Umjesto brata, kod kuće je bila njihova mama. Očajno je govorila engleski i razumjela 41.000 umjesto 410.000 dolara. Kad je došao kući i rekao ženi da više ne moraju brinuti zbog novca te koliko je dobio, samo se nasmiješila i kimnula glavom. Tek kad mu je sestra čestitala nakon što je čula vijesti od majke, Puzo je njoj i ženi ponovio: “Ne, ne radi se o 41.000, nego o 410.000 dolara!”
Puzo je ipak napravio jednu pogrešku. Nakon što je završio prvih stotinu stranica romana, posredstvom tvrtke William Morris zaključio je ugovor na prava za film za 12.500 dolara. Za to je bio sam kriv. U agenciji su mu savjetovali da pričeka. “Bilo je to kao da nekome tko je pod vodom savjetujete da duboko udahne. Trebao mi je novac i tada mi je 12.500 dolara izgledalo poput federalnih rezervi.”
Bestseler nad bestselerima
Roman “Kum” odmah je postao bestseler nad bestselerima u Sjedinjenim Državama. Bio je prvi na listi New York Timesa 69 tjedana, a visoko na listama u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj i drugim europskim zemljama. Knjiga je prevedena na dvadesetak jezika. To je bio najbrže prodavani bestseler svih vremena.
Vrlo brzo u igru je ušao i film. Prava je otkupio Paramount, a Puzu je prvo prišao John Foreman, poznat u to vrijeme, među ostalim, kao producent većine filmova Paula Newmana. “Razgovarali smo knjizi više od tri sata, nakon čega mi je rekao da će me nazvati njegov agent radi financijskih detalja. Nikada se više nije javio.” Slijedile su bezbrojne spekulacije. Novine su donijele vijest da će glavnu ulogu, Dona, igrati komičar Danny Thomas i Puzo se uspaničio. Nadao se da će Dona igrati Brando. Do Branda je došao preko zajedničkog poznanika. On nije bio pročitao knjigu i sumnjao je da bi mu neki veliki holivudski studio dao ulogu, osim ako na tome ne inzistira neki veliki redatelj. I nije bio osobito zainteresiran.
U to vrijeme Puzo nije znao da je Paramount odlučio da se “Kum” neće snimati. Razlog za to je bio već snimljeni “Brotherhood” (“Bratstvo”) u kojemu se također radilo o mafiji, no taj je film propao na kinoblagajnama. Glavešine u Paramountu zaključili su da se na filmovima o mafiji ne može zaraditi. O “Kumu” na filmu ponovno su počeli razmišljati tek kad je roman postao internacionalni bestseler.
Puza je nazvao producent Al Ruddy i ponudio mu da napiše scenarij. Našli su se na 500 dolara tjedno, s tim da se isplaćuje unaprijed, plus 2,5 posto tantijema od zarade. Tada Puzo nije mogao znati da će mu tih 500 dolara “pojesti” apartman na Beverly Hillsu u kojemu je odsjedao, a da veliki filmski studiji imaju računovođe koji poput Houdinija znaju sakriti milijunske profite.
Kad se počelo razgovarati o glumcima, Puzo je predložio Branda za Dona, protiv čega su bili svi, a Al Ruddy je predložio Redforda za Michaela, što Puzo nije mogao smisliti. No, njegov je posao bio scenarij i počeo ga je pisati prije nego što se Paramount odlučio za redatelja.
Sinatra među mafijašima
“Ruddy je od mene tražio da počnem film ljubavnom scenom Michaela i Kay. S cigarom u ustima i viskijem u ruci, rekao sam mu da film o mafiji ne može početi ljubavnom scenom”, sjeća se Puzo. Ruddy ga je na to samo zamolio da to ipak učini i da se to, ako ne bude dobro, poslije može izbaciti. Puzo je ponovno pročitao ugovor i shvatio da je i u scenariju producentova riječ zadnja te je napisao ljubavnu scenu. “Scena je ispala očajno, no Ruddyju se jako dopala.” Do ljeta 1970. scenarij je dovršen i svi su mislili da je dobar. Sljedećih mjeseci Paramount je tražio redatelja, a za to vrijeme Puzo je vodio bogat društveni život. Jedan od najzanimljivijih susreta bio je s Frankom Sinatrom kojega je prije obožavao.
U romanu “Kum”, kao i poslije na filmu, pojavljuje se pjevač Johnny Fontane za kojega su mnogi mislili da je oblikovan prema Sinatri. Još i prije nego što je knjiga objavljena, Puzov izdavač dobio je upozoravajuće pismo njegovih odvjetnika koji su tražili da vide rukopis. Izdavač je to uglađeno izbjegao, no s filmom je bila druga priča. U Paramountu su bili zabrinuti zbog mogućih pravnih problema, ali Puzo ih je smirio rekavši da taj lik ostaje sasvim sporedan. U knjizi ga je Puzo opisao, kako sam kaže, sa simpatijama, prema stilu života i onome što radi. “Činilo mi se da sam uspio prodrijeti ispod ljušture vanjskog sjaja. Do njegova očaja zbog iskvarenosti kojoj je podložan u svijetu show businessa, kao i zbog ljudi s kojima se mora družiti. No, isto mi je tako bilo jasno i zašto je Sinatra mislio da je taj lik nastao po njemu i da mu se zbog toga ne sviđa ni taj lik, a ni ja.” Ipak, mnogi su ih nastojali spojiti. Jedne je večeri u nekom njujorškom baru Sinatra pio za šankom, a Puzo je sjedio za stolom. Vlasnik bara samoinicijativno je pitao Puza bi li želio upoznati Sinatru. Puzo mu je odgovorio da bi ako to Sinatra želi, no Sinatri to nije padalo na pamet. Godinu dana poslije, na rođendanu jednog milijunša, Puza su gotovo nasilu taj milijunaš i njegov gorila priveli Sinatri u namjeri da ih upoznaju.
Puzo se nije uspio na vrijeme iskobeljati iz situacije za koju je znao da će biti neugodna. Tek kad je Sinatra, koji je sjedio za stolom i jeo ne digavši pogled, procijedio da ne želi upoznati Puza, milijunaš je shvatio i počeo se ispričavati. U toj situaciji Puzo nije htio da se bilo što krivo shvati. “To nije bila moja ideja”, rekao je, no Sinatra je, misleći da govori o liku iz svoga romana, upitao: “Jesu li te izdavači natjerali da to staviš u knjigu?” Kad mu je Puzo objasnio da ne govori o tome, nego kako nije njegova ideja bila da dođe upoznati Sinatru, on je poludio i počeo se nekontrolirano derati na njega, što je bilo u skladu s njegovom reputacijom. No, sve vrijeme dok je urlao, psovao i prijetio mu batinama, Sinatra nije digao pogled sa svoga tanjura. Ponižen kao nikada, Puzo se samo okrenuo i izišao iz restorana.
Samo nekoliko tjedana poslije, kad je Coppola, koji je isprva odbio film, ipak odabran za redatelja, Sinatra je naišao na njega u nekom losangeleskom klubu, zagrlio ga i rekao: “Francis, za tebe ću rado igrati Kuma. Za one tamo iz Paramounta ne bih, ali za tebe, uvijek.”
Puno je velikih redatelja odbilo projekt “Kuma”, misleći da se radi o glorificiranju mafije i kriminalaca, no za Coppolu se mislilo da su ga izabrali zato što je u svojim ranim tridesetima iza sebe imao dva financijski neuspjela projekta pa će zbog toga lakše utjecati na njega. U to se vrijeme budžet filma kretao između milijun i dva milijuna dolara, ali na koncu je stajao čak šest.
Snimanje se približavalo. Okupile su se zvijezde, njihovi agenti, studijski glavešine, producenti i kojekakvi drugi tipovi, ali i dalje se nije znalo tko će igrati glavnu ulogu. Puzo je upozoravao Coppolu da se ideja o Brandu nikome ne sviđa. Ljudi s filma bojali su se da će praviti probleme na snimanju, da je nemoguć, da ga publika ne voli... Ipak, Coppola je htio Branda i uspio ga je dobiti, a usprkos svojoj reputaciji, nije bilo nikakvih problema na snimanju. Štoviše, to je bila godina njegova velikog povratka u kojoj je snimio i “Posljednji tango u Parizu”.
Probna snimanja za “Kuma” počela su, iako se još nije znalo tko će igrati Michaela, možda najvažniju ulogu u filmu. U jednom se trenutku činilo da će to biti James Caan, ali na probnim snimkama bio je jako dobar i kao Sonny, drugi Donov sin, baš i kao Hagen, obiteljski pravni savjetnik. Činilo se da bi bio izvrstan u sve tri uloge, no onda su se stvari toliko zakomplicirale da se činilo da neće igrati ništa. Robert Duvall pokazao se idealnim za Hagena, netko drugi za Sonnyja, što je Caanu ostavilo ulogu Michaela, ali s time nitko nije bio zadovoljan. Onda se pojavio Al Pacino. Znalo se za njegov kazališni uspjeh u New Yorku, no nitko ga još nije vidio na filmu. Coppola je nabavio Pacinove probne snimke za neki talijanski film koje su se svima svidjele, iako je bilo zamjerki da je prenizak, previše nalik Talijanu, iako je u mafijaškoj obitelji upravo on trebao biti najviše nalik Amerikancu. I Coppola i Puzo su bili za njega, ali na probnom snimanju Pacino je bio očajan. Nije znao tekst, nije shvatio ulogu, no Coppola je imao strpljenja i cijeli dan nastojao iz Pacina iscijediti što god se moglo. Slijedio je još mjesec dana probnih snimanja dok na kraju nisu imali sve glumce.
Puzo se sjeća da su na setu sve scene izgledale izvrsno, ali snimke nisu bile tako efektne: “Za ulogu Michaela Pacino se nije svidio nikome, osim Coppoli. Radili smo još puno testova drugih glumaca, no Coppola je i dalje bio za Pacina. Kad je šef Paramounta, Stanley Jaffe, potpuno poludio gledajući probne snimke nepoznatih glumaca, činilo se da će se snimanje odgoditi na neodređeno vrijeme”.
Puzo je tada otišao sa snimanja na tjedan dana i kad se vratio, Al Pacino je već bio određen za ulogu Michaela, James Caan za ulogu Sonnyja, a izvisio je onaj drugi glumac. Kad su sve uloge bile podijeljene, uskomešala se “talijansko-američka liga”. Producent Al Ruddy obećao im je da će iz filma izbaciti svako spominjanje mafije i da će se očuvati čast Talijana. Nakon toga je “liga” obećala da će pomoći oko filma.
9 Oscara za 3 Kuma
New York Times je već sljedeći dan na naslovnoj stranici donio veliki članak o snimanju, a zatim i još veći komentar. Na kraju je Puzo morao priznati da je Al Ruddy dokazao da je veliki igrač. Jer, riječ “mafija” ni Puzo od samoga početka nije upotrijebio u svom scenariju, niti je to ikada poželio. Film je već prije početka snimanja dobio veliku reklamu i pažnju javnosti, što je dovelo do Oscara producentu Albertu Ruddyju za najbolji film, Brandu za glavnu ulogu (nagradu nije želio primiti iz političkih razloga), a Puzu i Coppoli za adaptaciju scenarija. Već dvije godine poslije, s nastavkom “Kumom 2”, Coppola i društvo pobrali su još šest Oscara.
Saša Drach
Sredinom 50-ih godina sasvim nepoznati književnik Mario Puzo napisao je svoj prvi roman “Mračna arena” (1955.), dobio pristojan honorar (3500 dolara) i dobre kritike te mislio kako će se pisanjem brzo obogatiti. No, njegov drugi roman, “Sretni putnik”, napisan tek deset godina poslije, donio mu je samo 3000 dolara, i to kad je bio dužan na sve strane. Kritike su opet bile dobre, ali izdavač nije bio impresioniran. Nije uspio dobiti avans za sljedeći roman, no ipak mu je jedan od urednika rekao kako bi “Sretni putnik” bolje prošao među publikom da je u njemu bilo više mafijaša, a ne samo jedan sporedni lik.
Kamatari za petama
Puzo je tada imao 45 godina i bio je sit svoje potrebe da ga smatraju ozbiljnim književnikom. Bankama, kladioničarima i zelenašima bio je dužan oko 20.000 dolara. Bilo je vrijeme da se što bolje proda. Vratio se svojim urednicima i rekao da namjerava napisati mafijaški krimić, ali mu treba predujam. Oni su tražili da prvo napiše stotinjak stranica, no nacrt romana na desetak stranica koji im je donio nije ih impresionirao.
Psihološki i financijski pritisak na Puza bio je pregolem. Prolazili su mjeseci, a on je i dalje radio po kojekakvim avanturističkim časopisima i pisao svakojake priče dok jednog dana nekom prijatelju, također piscu, nije ispričao nekoliko anegdota iz mafijaškog života i prepričao koncept budućeg romana. Prijatelju se to toliko svidjelo da ga je spojio s urednicima izdavačke kuće Putnam. Oni su ga slušali gotovo jedan sat i ponudili mu avans od 5000 dolara. Ipak, trebalo mu je čak tri godine da dovrši roman. Puzo je uvijek tvrdio (gotovo kao da se toga srami) kako je roman nastao istraživanjem i proučavanjem onoga što je o mafiji već bilo napisano, da je iz života podzemlja poznavao jedino kockarski milje i da nikada nije upoznao niti jednoga pravoga gangstera. Poslije, kad je knjiga postala poznata, upoznao je neke prave mafijaše, a čak mu ni oni nisu vjerovali da nije bio u vezi s podzemljem kad je roman nastajao. Štoviše, bili su uvjereni da je Puzo bio pod zaštitom nekog stvarnog dona. Svima se njima roman itekako svidio. Štoviše, u cijeloj se zemlji počelo pričati kako mu je sama mafija platila milijun dolara da napiše roman koji će je u javnosti prikazati u boljem svjetlu.
Roman “Kum” konačno je dovršen u lipnju 1968., a Puzo tvrdi da se to ni tada ne bi dogodilo da mu nije trebao preostali dio predujma da odvede ženu i djecu na put u Europu jer njegova žena nije bila vidjela svoju obitelj 20 godina. No, prije odlaska, nakon što je predao rukopis, rekao je izdavaču da ga nikome ne pokazuje jer nije dorađen.
Kad su se vratili u Ameriku, obiteljski su se dugovi na karticama popeli na 8000 dolara, a Puzo je mislio da će morati prodati kuću ili otići u dužnički zatvor. Otišao je svojoj agentici Candidi Donadio u nadi da mu je pronašla posao i da će ga novi avans izvući. No, doznao je da su urednici u Putnamu za prava na džepno izdanje postigli rekordnih 410.000 dolara. Puzo je prvo nazvao brata da mu priopći dobre vijesti jer mu je pripadalo deset posto od knjige zato što ga je sve vrijeme uzdržavao.
Umjesto brata, kod kuće je bila njihova mama. Očajno je govorila engleski i razumjela 41.000 umjesto 410.000 dolara. Kad je došao kući i rekao ženi da više ne moraju brinuti zbog novca te koliko je dobio, samo se nasmiješila i kimnula glavom. Tek kad mu je sestra čestitala nakon što je čula vijesti od majke, Puzo je njoj i ženi ponovio: “Ne, ne radi se o 41.000, nego o 410.000 dolara!”
Puzo je ipak napravio jednu pogrešku. Nakon što je završio prvih stotinu stranica romana, posredstvom tvrtke William Morris zaključio je ugovor na prava za film za 12.500 dolara. Za to je bio sam kriv. U agenciji su mu savjetovali da pričeka. “Bilo je to kao da nekome tko je pod vodom savjetujete da duboko udahne. Trebao mi je novac i tada mi je 12.500 dolara izgledalo poput federalnih rezervi.”
Bestseler nad bestselerima
Roman “Kum” odmah je postao bestseler nad bestselerima u Sjedinjenim Državama. Bio je prvi na listi New York Timesa 69 tjedana, a visoko na listama u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj i drugim europskim zemljama. Knjiga je prevedena na dvadesetak jezika. To je bio najbrže prodavani bestseler svih vremena.
Vrlo brzo u igru je ušao i film. Prava je otkupio Paramount, a Puzu je prvo prišao John Foreman, poznat u to vrijeme, među ostalim, kao producent većine filmova Paula Newmana. “Razgovarali smo knjizi više od tri sata, nakon čega mi je rekao da će me nazvati njegov agent radi financijskih detalja. Nikada se više nije javio.” Slijedile su bezbrojne spekulacije. Novine su donijele vijest da će glavnu ulogu, Dona, igrati komičar Danny Thomas i Puzo se uspaničio. Nadao se da će Dona igrati Brando. Do Branda je došao preko zajedničkog poznanika. On nije bio pročitao knjigu i sumnjao je da bi mu neki veliki holivudski studio dao ulogu, osim ako na tome ne inzistira neki veliki redatelj. I nije bio osobito zainteresiran.
U to vrijeme Puzo nije znao da je Paramount odlučio da se “Kum” neće snimati. Razlog za to je bio već snimljeni “Brotherhood” (“Bratstvo”) u kojemu se također radilo o mafiji, no taj je film propao na kinoblagajnama. Glavešine u Paramountu zaključili su da se na filmovima o mafiji ne može zaraditi. O “Kumu” na filmu ponovno su počeli razmišljati tek kad je roman postao internacionalni bestseler.
Puza je nazvao producent Al Ruddy i ponudio mu da napiše scenarij. Našli su se na 500 dolara tjedno, s tim da se isplaćuje unaprijed, plus 2,5 posto tantijema od zarade. Tada Puzo nije mogao znati da će mu tih 500 dolara “pojesti” apartman na Beverly Hillsu u kojemu je odsjedao, a da veliki filmski studiji imaju računovođe koji poput Houdinija znaju sakriti milijunske profite.
Kad se počelo razgovarati o glumcima, Puzo je predložio Branda za Dona, protiv čega su bili svi, a Al Ruddy je predložio Redforda za Michaela, što Puzo nije mogao smisliti. No, njegov je posao bio scenarij i počeo ga je pisati prije nego što se Paramount odlučio za redatelja.
Sinatra među mafijašima
“Ruddy je od mene tražio da počnem film ljubavnom scenom Michaela i Kay. S cigarom u ustima i viskijem u ruci, rekao sam mu da film o mafiji ne može početi ljubavnom scenom”, sjeća se Puzo. Ruddy ga je na to samo zamolio da to ipak učini i da se to, ako ne bude dobro, poslije može izbaciti. Puzo je ponovno pročitao ugovor i shvatio da je i u scenariju producentova riječ zadnja te je napisao ljubavnu scenu. “Scena je ispala očajno, no Ruddyju se jako dopala.” Do ljeta 1970. scenarij je dovršen i svi su mislili da je dobar. Sljedećih mjeseci Paramount je tražio redatelja, a za to vrijeme Puzo je vodio bogat društveni život. Jedan od najzanimljivijih susreta bio je s Frankom Sinatrom kojega je prije obožavao.
U romanu “Kum”, kao i poslije na filmu, pojavljuje se pjevač Johnny Fontane za kojega su mnogi mislili da je oblikovan prema Sinatri. Još i prije nego što je knjiga objavljena, Puzov izdavač dobio je upozoravajuće pismo njegovih odvjetnika koji su tražili da vide rukopis. Izdavač je to uglađeno izbjegao, no s filmom je bila druga priča. U Paramountu su bili zabrinuti zbog mogućih pravnih problema, ali Puzo ih je smirio rekavši da taj lik ostaje sasvim sporedan. U knjizi ga je Puzo opisao, kako sam kaže, sa simpatijama, prema stilu života i onome što radi. “Činilo mi se da sam uspio prodrijeti ispod ljušture vanjskog sjaja. Do njegova očaja zbog iskvarenosti kojoj je podložan u svijetu show businessa, kao i zbog ljudi s kojima se mora družiti. No, isto mi je tako bilo jasno i zašto je Sinatra mislio da je taj lik nastao po njemu i da mu se zbog toga ne sviđa ni taj lik, a ni ja.” Ipak, mnogi su ih nastojali spojiti. Jedne je večeri u nekom njujorškom baru Sinatra pio za šankom, a Puzo je sjedio za stolom. Vlasnik bara samoinicijativno je pitao Puza bi li želio upoznati Sinatru. Puzo mu je odgovorio da bi ako to Sinatra želi, no Sinatri to nije padalo na pamet. Godinu dana poslije, na rođendanu jednog milijunša, Puza su gotovo nasilu taj milijunaš i njegov gorila priveli Sinatri u namjeri da ih upoznaju.
Puzo se nije uspio na vrijeme iskobeljati iz situacije za koju je znao da će biti neugodna. Tek kad je Sinatra, koji je sjedio za stolom i jeo ne digavši pogled, procijedio da ne želi upoznati Puza, milijunaš je shvatio i počeo se ispričavati. U toj situaciji Puzo nije htio da se bilo što krivo shvati. “To nije bila moja ideja”, rekao je, no Sinatra je, misleći da govori o liku iz svoga romana, upitao: “Jesu li te izdavači natjerali da to staviš u knjigu?” Kad mu je Puzo objasnio da ne govori o tome, nego kako nije njegova ideja bila da dođe upoznati Sinatru, on je poludio i počeo se nekontrolirano derati na njega, što je bilo u skladu s njegovom reputacijom. No, sve vrijeme dok je urlao, psovao i prijetio mu batinama, Sinatra nije digao pogled sa svoga tanjura. Ponižen kao nikada, Puzo se samo okrenuo i izišao iz restorana.
Samo nekoliko tjedana poslije, kad je Coppola, koji je isprva odbio film, ipak odabran za redatelja, Sinatra je naišao na njega u nekom losangeleskom klubu, zagrlio ga i rekao: “Francis, za tebe ću rado igrati Kuma. Za one tamo iz Paramounta ne bih, ali za tebe, uvijek.”
Puno je velikih redatelja odbilo projekt “Kuma”, misleći da se radi o glorificiranju mafije i kriminalaca, no za Coppolu se mislilo da su ga izabrali zato što je u svojim ranim tridesetima iza sebe imao dva financijski neuspjela projekta pa će zbog toga lakše utjecati na njega. U to se vrijeme budžet filma kretao između milijun i dva milijuna dolara, ali na koncu je stajao čak šest.
Snimanje se približavalo. Okupile su se zvijezde, njihovi agenti, studijski glavešine, producenti i kojekakvi drugi tipovi, ali i dalje se nije znalo tko će igrati glavnu ulogu. Puzo je upozoravao Coppolu da se ideja o Brandu nikome ne sviđa. Ljudi s filma bojali su se da će praviti probleme na snimanju, da je nemoguć, da ga publika ne voli... Ipak, Coppola je htio Branda i uspio ga je dobiti, a usprkos svojoj reputaciji, nije bilo nikakvih problema na snimanju. Štoviše, to je bila godina njegova velikog povratka u kojoj je snimio i “Posljednji tango u Parizu”.
Probna snimanja za “Kuma” počela su, iako se još nije znalo tko će igrati Michaela, možda najvažniju ulogu u filmu. U jednom se trenutku činilo da će to biti James Caan, ali na probnim snimkama bio je jako dobar i kao Sonny, drugi Donov sin, baš i kao Hagen, obiteljski pravni savjetnik. Činilo se da bi bio izvrstan u sve tri uloge, no onda su se stvari toliko zakomplicirale da se činilo da neće igrati ništa. Robert Duvall pokazao se idealnim za Hagena, netko drugi za Sonnyja, što je Caanu ostavilo ulogu Michaela, ali s time nitko nije bio zadovoljan. Onda se pojavio Al Pacino. Znalo se za njegov kazališni uspjeh u New Yorku, no nitko ga još nije vidio na filmu. Coppola je nabavio Pacinove probne snimke za neki talijanski film koje su se svima svidjele, iako je bilo zamjerki da je prenizak, previše nalik Talijanu, iako je u mafijaškoj obitelji upravo on trebao biti najviše nalik Amerikancu. I Coppola i Puzo su bili za njega, ali na probnom snimanju Pacino je bio očajan. Nije znao tekst, nije shvatio ulogu, no Coppola je imao strpljenja i cijeli dan nastojao iz Pacina iscijediti što god se moglo. Slijedio je još mjesec dana probnih snimanja dok na kraju nisu imali sve glumce.
Puzo se sjeća da su na setu sve scene izgledale izvrsno, ali snimke nisu bile tako efektne: “Za ulogu Michaela Pacino se nije svidio nikome, osim Coppoli. Radili smo još puno testova drugih glumaca, no Coppola je i dalje bio za Pacina. Kad je šef Paramounta, Stanley Jaffe, potpuno poludio gledajući probne snimke nepoznatih glumaca, činilo se da će se snimanje odgoditi na neodređeno vrijeme”.
Puzo je tada otišao sa snimanja na tjedan dana i kad se vratio, Al Pacino je već bio određen za ulogu Michaela, James Caan za ulogu Sonnyja, a izvisio je onaj drugi glumac. Kad su sve uloge bile podijeljene, uskomešala se “talijansko-američka liga”. Producent Al Ruddy obećao im je da će iz filma izbaciti svako spominjanje mafije i da će se očuvati čast Talijana. Nakon toga je “liga” obećala da će pomoći oko filma.
9 Oscara za 3 Kuma
New York Times je već sljedeći dan na naslovnoj stranici donio veliki članak o snimanju, a zatim i još veći komentar. Na kraju je Puzo morao priznati da je Al Ruddy dokazao da je veliki igrač. Jer, riječ “mafija” ni Puzo od samoga početka nije upotrijebio u svom scenariju, niti je to ikada poželio. Film je već prije početka snimanja dobio veliku reklamu i pažnju javnosti, što je dovelo do Oscara producentu Albertu Ruddyju za najbolji film, Brandu za glavnu ulogu (nagradu nije želio primiti iz političkih razloga), a Puzu i Coppoli za adaptaciju scenarija. Već dvije godine poslije, s nastavkom “Kumom 2”, Coppola i društvo pobrali su još šest Oscara.
Saša Drach