OŠTRI REZOVI

KAKO JE RENTIJERSKI MOZAK POBIJEDIO HRVATSKI TURIZAM Turist ne mora znati plivati, ali svi znaju ležati. E, pa ako želi ležati, neka plati

Ležaljka u hladovini u Puntu na Krku košta 30 kuna za odraslu osobu. Za dijete je jeftinije. To znači da je cijena pravedna
Ilustracija
 Damjan Tadić / Hanza Media

Tko zna kako je to u Puntu na Krku. Ima neki tip tamo koji naplaćuje hlad. Postavi li se njegova drvena ležaljka na plažu, to turista košta 30 kuna dnevno, bez obzira na vremenske prilike. Postavi li ležaljku u hladovinu, to plaća dodatnih 15 kuna, a ako je u pitanju dijete, onda je, naravno, cijena manja, 10 kuna. Vjerojatno se ta razlika između 10 kuna za dijete i 15 za odrasle osobe mjeri u godinama, to je inače glavno obilježje spada li osoba u odrasle ili u djecu. Iznajmljivač koji naplaćuje hladovinu spada, recimo, u one koji imaju rentijerski mozak, a to nije povezano s dobi osobe. Rentijerski mozak je mozak koji naplaćuje sve što može samo na temelju prava da on daje uslugu ili robu. Ili na temelju prava da može naplatiti. Zato uvodi pravila, odrasli i djeca.

Pošten je pri naplati. Možda daje popust ako je oblačno pa nema osobitog hlada, a ako je promjenjivo, onda se naplaćuje isto kao i za sunčanih dana. To je rizik turista, on je ionako taj koji se došao sunčati. Ne mora ni znati plivati, ali svi znaju ležati. E, pa ako želi ležati, neka plati. Uostalom, ne mora nositi svoju ležaljku, čeka ga tuđa investicija, a investicija se mora isplatiti ili je rentijer na gubitku. Rentijer ne smije biti na gubitku. Jednostavno zato što on ima pravo naplaćivati. To je ono zašto se crkvama širi lemozina, škrabica, tijekom mise. Naplaćuje se ta veza, tumačenje koje nudi svećenik tijekom mise.

Zato ja mise slušam ispred crkve, pa ako što uhvatim, skužim li koju riječ ili misao, onda znam da imam dobar dan s Bogom. Inače on ne bi dao da išta čujem. Nekako stavljam našu vezu na kušnju. Isto kao i ovaj što naplaćuje prirodnu hladovinu. Izraslo je to neko stablo i ima krošnju koja se dere, prži i sunča svaki dan, i na kraju bi moglo propasti, a onda ovaj koji raspolaže plažom nema prihoda. A ima djecu. Ili zna neke koji imaju djecu. Ili ide u crkvu i dobar je vjernik. Ode za Božić na misu i ugura se među dobre ljude.

Ponekad i kaže kako je svećenik ono o dobrim ljudima rekao sasvim ispravno, i da se on prepoznao, kao da točno njemu govori kada kaže da neka mu je Bog na pomoći. Naravno da mu je Bog bio na pomoći kada mu je izraslo stablo. Jer da nije, onda bi i on bio kao ovaj što u Jutarnjem upravo komentira naplaćivanje hladovine, a koji pušta drugima da se koriste hladovinom stabala koje je zasadio bez nadoknade i naplate. Ali taj nije zasadio stablo na žalu i ne može nikome ništa naplaćivati. I to se zove poduzetništvo. I vjerojatno je cijena poštena, vjerojatno je uzeta u obzir kvaliteta žala, ako je krupno, onda bi bila manja cijena, a da je pijesak pa je ulazak u more ugodniji, onda nešto viša. To je sasvim ispravna logika. Zato hladovina na stijeni do koje se ne može ni prići ne košta ništa. Niti u nekom polju petsto metara od mora. Naplaćuje se samo kvaliteta.

Tamo gdje ja ljetujem privatni iznajmljivači besplatno okupiraju rivu. Kao ono tijekom rata, samo umjesto natpisa: “ne diraj, zauzeto”, stave stolicu ili u boljem slučaju plastični lanac na stalku. Tako svi znaju da se tamo ne parkira jer je ovaj s najviše apartmana zauzeo prostor i može skuplje naplaćivati krevete jer je gostima osigurao parking. Ostali imaju pravo parkirati zimi, kad je bura i kada ne dolaze turisti. Tada apartmandžija neće izgubiti pare. A na to se sve svodi, kako izmamiti novac. Moglo je to biti i ljepše, mogao bi se turist osjećati i kao osoba koju cijene da je tu hladovinu platio zapakiranu u nešto drugo, privlačno, o čemu će svima pričati kao dobrom iskustvu. A u životu je jedino važan osjećaj. Pa smo, dakle, na istom. Zato rentijerski mozak neće izumrijeti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 21:16