Kako je tabloidnom dosjetkom o döner-ubojstvima prikrivan neonacistički teror u Njemačkoj

Uwe Mundlos, sin trgovkinje iz Jene i sveučilišnog profesora matematike, suosnivač NSU (National Socialist Underground), poučavao je po klubovima, među gradskim skinhedima, svakome tko ga je htio čuti, da Auschwitz nije postojao, nego da je riječ o podvali sovjetskih tajnih službi, a da je Buchenwald bio radni kamp u kojem su čuvani i od opravdanog narodnog gnjeva štićeni neprijatelji države i nacionalni izdajnici. Tek po završetku rata, svjedočio je Uwe Mundlos, rođen 1973, u Buchenwaldu je otvoren koncentracijski logor, logor smrti, u kojemu su Sovjeti, sa znanjem i toleriranjem zapadnih saveznika, ubijali njemačke domoljube, pripadnike oružanih snaga, Wehrmachta i SS-a, ali i civile koji su pružali otpor, jer se nisu htjeli pokoriti protunjemačkim okupacijskim vlastima. Na kostima tih ljudi je, po Mundlosovim riječima, stvoren poslijeratni antifašistički mit o Buchenwaldu.

Ovo nije bio proizvod mašte jednoga istočnonjemačkog mladića, bivšeg odličnog učenika, naročito dobrog u prirodnjačkim predmetima - što će mu kasnije koristiti u izradi paklenih strojeva - traumatiziranog time što je rastao uz mentalno zaostaloga starijeg brata, nego je riječ o narativu koji je tako raširen među ekstremnim desničarima da se može reći da je ugrađen u sveokupljajuću, tvorbenu legendu njemačkoga neonacističkog podzemlja i nadzemlja. To što taj narativ ne nalazi mjesto u njemačkim medijima, glavnostrujaškim ni alternativnim, te što je javno neizgovoriv, pa ga se obnarodi samo na sudskim procesima neonacistima, svjedoči samo to da nacistički narativ o logorima protiv sebe ima državu, a u najvećoj mjeri i društvenu zajednicu, ali nikako i to da takav narativ nije raširen. Toliko je raširen da ga ima za izvoz.

Uwe Mundlos imao je četiri godine mlađeg prijatelja Uwea Böhnhardta. Sin učiteljice i inžinjera, čiji je stariji brat na majčine oči smrtno nastradao dok se verao po nekakvim ruševinama. Tad je Uweu bilo jedanaest. Dvije godine kasnije već je bio formirani ksenofob, antisemit, mladi njemački domoljub. Prije petnaeste prvi je put uhićen zbog huliganskog ponašanja, krađa i fizičkih napada. Tada je već sreo najvažnije ljude u svom životu, Uwea Mundlosa i njegovu djevojku Beate Zschäpe.

Beate je fizički neugledna, ružna, ali karizmatična u društvu mladih neonacista, te se prirodno nametnula kao vođa trojke koja je od rujna 2000. do travnja 2007. ubila desetero ljudi, organizirala tri teroristička napada i usput pljačkala banke i benzinske crpke.

Otac, kojega nikad nije upoznala i čije je prezime prvotno nosila, navodno je bio Rumunj, po zanimanju zubar, kolega sa studija njezine majke, koja, pak, zubarka nikad nije postala, jer je bila alergična na neke supstance u stomatološkoj ordinaciji. Beate je u šesnaestoj napustila školu, da bi zatim završila povrtlarski zanat. U to je vrijeme bila mlada pankerica, ljevičarka, i sitna kriminalka. S prijateljem je naokolo krala alkohol i cigarete, e da bi se iz temelja preobrazila, doživjevši svojevrsno obraćenje, nakon što je srela Uwea Mundlosa. On je znao sve, vladao je čarobnim narativom, i Beatinom je bijednom životu darivao smisao, te duhovni i ideološki sadržaj. Ona je njemu darivala svoju hladnoću, bešćutnost i okrutnost, spremnost da bez okolišanja ubija, da se ubijanju raduje i da mrtve neprijatelje ugrađuje u temelje svoje ideje.

Ubijali su širom Njemačke, a zaštitni znak bio im je pištolj CZ 83 (Češka Zbrojovka). Bilo im je važno da svako njihovo ubojstvo bude autorizirano. Tako su redom ubili cvjećara Envera Şimşeka, krojačkog pomoćnika Abdurrahima Özüdoğrua, sina vlasnika voćarnice Süleymana Taşköprüa, trgovca i vlasnika malog turskog dućana Habila Kılıça, ilegalnog imigranta Mehmet Turgut, zaposlenog kod prijatelja koji je držao kiosk s döner kebabom, İsmaila Yaşara, vlasnika drugog dućana s döner kebabom, Theodorosa Boulgaridesa, bravara i vlasnika dućana, Grka koji je imao tu nevolju što je izgledao kao Turčin, Mehmeta Kubaşıka, vlasnika kioska, te Halita Yozgata, vlasnika internetskog kafića. Žrtvama su, uglavnom, pucali u glavu, nakon čega bi se mirno udaljili s mjesta zločina. Premda je većina ubojstava izvršena istim oružjem, policija je godinama tvrdoglavo odbijala prihvatiti da je riječ o desničarskom terorizmu, te je javno promovirala i podmetala tezu, koju su zatim zastupali i pojedini političari, o djelovanju turske mafije te o unutrašnjim tursko-kurdskim obračunima. Mediji su tako osmislili monstruoznu, u osnovi nehotice rasističku egidu - döner ubojstva.

Beate i dva Uwea su, međutim, u nečemu pogriješili. Još dugo su tako mogli širom Njemačke ubijati Turke, a među njima i ponekog Grka, ali nisu mudro postupili što su se usput bavili i pljačkom, te što su na kraju, navodno, ubili i policajku Michèle Kiesewetter. Kažem, navodno, jer u to baš svi i ne vjeruju, premda je kod NSU pronađeno oružje kojim je policajka likvidirana. Postoji, međutim, teza da su nesretnicu likvidirali njezini kolege iz policije, i sami suradnici neonacističkog podzemlja, koji su, pak, dio mreže koja je godinama štitila Beate i njezine dečke.

U jesen 2011. policija organizira akciju za vrijeme koje dvojica Uwea vrše samoubojstva, a Beate svoj dom zalijeva benzinom i pali ga, te na taj način efikasno uništava dokaze. Zatim se vlakom vraća u Jenu i tamo se 8. studenog predaje policiji. Poslije govori da nije imala snage da se ubije i da sad želi pronaći životni mir. Na petogodišnjem procesu, okončanom početkom srpnja 2018., koji je ponekad više skrivao nego otkrivao, Beate Zschäpe osuđena je na doživotnu robiju, tako da tek nakon dvadeset godina može tražiti pomilovanje. Sve bolje svjetske novine objavile su njene fotografije, ali ta monstruozna žena neće biti promovirana u ikoničnu figuru zla u kakvu je promoviran, primjerice, Osama bin Laden. Ili njezin zločin nedovoljno boli zapadni svijet, ili ga taj svijet, što je mnogo važnije i opasnije, zapravo nije svjestan.

Inspiriran zločinom Beate Zschäpe i dvojice Uwea, ali još mnogo više saučesništvom u tom zločinu njemačkih istražnih organa i pravosuđa, njemački filmski redatelj Fatih Akin snimio je 2017. film “Iz ništavila” (“Aus dem Nichts”), čija je poruka duboko uznemirujuća: do pravde je moguće doći samo osvetom, aktom samožrtvovanja, ubijanjem sebe i onih koji su ubijali. Iako je film prikazan prije kraja sudskog procesa, njegovo je finale samo potvrdilo Akinovo beznađe i bijes.

Ono što su NSU uspjeli ubijajući po Njemačkoj više je od onoga o čemu je Uwe Mundlos mogao sanjati: diferencirali su, razdvojili, raskolili njemačko društvo ne samo po rasno-etničkoj, nego i po političkoj osnovi, te ozbiljno doveli u pitanje odnos običnih građana prema policiji i tajnim službama. Recimo, tokom suđenja ustanovljeno je da je pretposljednjem ubojstvu nazočio operativac Službe za zaštitu ustavnog poretka, koju su obitelji žrtava prethodno već tužile zbog ometanja krivičnog postupka ciljanim uništavanjem dokumenata.

Žrtve su tužile i Državno tužiteljstvo. Deutsche Welle u uredničkom komentaru povodom presude Beati Zschäpe konstatira da je Njemačka potpuno zakazala, te da je kancelarka Angela Merkel lagala žrtvama kad im je 2012. skrušeno obećala: “Napravit ćemo sve kako bismo razjasnili ubojstva, kako bismo otkrili pomagače pomagača i ljude iz pozadine i pravedno kaznili sve počinitelje”. Učinjeno je suprotno, zločin je uglavnom prikriven.

Među dvadesetak komada oružja pronađenog u Beatinom domu nalazi se i, navodno raritetna, strojnica Pleter 91, proizvedena u Hrvatskoj.